Tokom svog mandata u BiH zamjenica britanskog ambasadora u Bosni i Hercegovini Ruth Wiseman je mnogo svog vremena posvetila borbi protiv rodno-zasnovanog i seksualnog nasilja i poboljšanju položaja žrtava i većem učešću žena u politici i procesima odlučivanja. Često je isticala da je solidarnost temelj promjena na bolje, a u razgovoru za portal injterview.ba upozorava da će broj žrtava porodičnog nasilja rasti ako se pogorša ekonomska situacija.
Razgovarala: Dženana Alađuz
Interview: Nakon skoro 3 godine na poziciji zamjenice šefa misije ambasade Ujedinjenog Kraljevstva u BiH odlazite na novo radno mjesto. Koja Vam je od Vaših brojnih dužnosti bila najizazovnija u bosanskohercegovačkom političkom kontekstu?
Wiseman: Moje najizazovnije iskustvo bilo je slušati priče osoba koje su preživjele rodno-zasnovano nasilje ili seksualno nasilje u konfliktu. Kada sam prvi put posjetila bivšu Fabriku akumulatora u Srebrenici preplavili su me osjećaji, borila sam se za zrak i stalno sam samoj sebi govorila da se moram smiriti jer to što osjećam nije ništa u poređenju sa onim što su drugi prošli. Plakala sam sa preživjelim. I smijala se sa njima. Ali, iznad svega, oni su moja inspiracija. Zahvaljujem im se što su svoje priče podijelili sa mnom, što su imali hrabrosti da to učine jer me to motivisalo da nađem načine na koje bi naša ambasada mogla pomoći u borbi protiv rodno-zasnovanog nasilja, što je ključno za jednu inkluzivnu i funkcionalnu demokratiju i njen ekonomski razvoj. Naporno smo radili da podržimo sigurne kuće za osobe koje su preživjele nasilje i njihovo posvećeno osoblje. One ne samo da pružaju smještaj, već i medicinsku i psihološku podršku, te pomoć pri zapošljavanju.
Interview: Vi ste i ključna savjetnica Ambasadora. Koji savjet ćete mu dati prije nego što odete? Šta je to na što ambasador treba posebno obratiti paznju kad je riječ o zagovaranju demokratizacije BiH?
Wiseman: Imala sam tu sreću da sam radila sa osobom sa kojom dijelim viziju i vrijednosti. Od početka naših mandata oboje smo isticali potrebu za fokusom na potrebe građana BiH i ambasador je smislio izraz reforme usmjerene na građane s čim sam se iskreno mogla poistovjetiti. On vjeruje u mlade ljude u BiH, okupio je grupu mladih savjetnika kako bi shvatio problem sa kojima se oni suočavaju i šta bi moglo biti rješenje za poboljšanje situacije. Takođe vjeruje u inkluzivnu demokratiju, jačanje organizacija civilnog društva i osnaživanje građana uključujući žene i druge marginalizovane osobe. Naš rad obuhvata i cijeli niz oblasti poput vladavine prava, reforme odbrane, pomirenja i nestalih. Mogu ga samo potaknuti na više rada na istim ovim pitanjima i na istrajnost, a za uspjeh je potrebno vrijeme.
Interview: Dobro je poznata vaša predanost poštivanju ljudskih prava, naročito ranjivih populacija poput žena, žrtava rodno zasnovanog nasilja. Kako ocjenjute situaciju sa zaštitom ove populacije u BiH, posebno tokom pandemije?
Wiseman: I prije pandemije istraživanja su pokazivala da je jedna od dvije žene u BiH doživjela neki oblik rodno-zasnovanog nasilja u odrasloj dobu.
Dokazi o uticaju pandemije na rodno-zasnovano nasilje se još prikupljaju, ali istraživanje pokazuje porast broja slučajeva jer su žene i djeca bili u izolaciji sa počiniocima nasilja. Ovaj broj će vjerovatno rasti ako dođe do pogoršavanja ekonomske situacije. Mnoge sigurne kuće registrovale su povećan broj poziva za pomoć. Neko vrijeme pravila o pristupu sigurnim kućama sprječavala su prihvat novih preživjelih, na primjer u njima nije postojao prostor za izoloaciju. Sigurne kuće su učinile najbolje što su mogle u veoma teškoj situaciji i uspjele su privući sredstva međunarodne zajednice zahvaljujući kojima su ostale otvorene.
Vlada Ujedinjenog Kraljevstva, na primjer, podržala je svih osam sigurnih kuća, pet u Federaciji BiH i tri u Republici Srpskoj. No bitno je da sve vlasti u BiH pruže podršku sigurnim kućama u teškim vremenima i da nađu održiva finansijska rješenja za ove specijalističke službe. Imaju moralnu, ali i zakonsku obavezu podržati najranjivije kategorije društva. Prema zakonima koji se odnose na nasilje u porodici, entitetske vlade imaju zakonsku obavezu da snose 70% troškova sigurnih kuća, a kantoni u Federaciji BiH, odnosno opštine u RS, 30% njihovih troškova. Ovo se još uvijek ne primjenjuje konzistentno.
Interview: Da li bi BiH učinila bilo kakav ozbiljan pomak prema zaštiti ljudskih prava, naročito žena, da nije prisustva međunarodne zajednice? Znate, jedan naš sudija smatra da šamar nije problem, sigurne kuće nemaju budžetsko finansiranje, nasilnici često ne budu procesuirani niti kažnjeni…
Wiseman: Već postoji puno pojedinaca i organizacija u BiH koji rade na zaštiti ljudskih prava, NVO-i koje upravljaju sigurnim kućama samo su jedan primjer. Putujući širom ove prelijepe zemlje i susrećući osobe koje vode organizacije civilnog društva divim se onom što su postigli sa malim sredstvima, ali ogromnom odlučnošću i porivom da grade bolju budućnost. Međunarodna zajednica može podržati ove organizacije i pojedince, ne samo doniranjem novca, već i javnom podrškom njihovim projektima i inicijativama ili zagovaranjem zajedničkih interesa. Nekoliko je dobrih primjera gdje us političari, kada smo im skrenuli pažnju na određene problem, brzo odgovorili radeći direktno sa sigurnim kućama za preživjele rodno-zasnovanog i porodičnog nasilja osiguravajući njihovo finansiranje u skladu sa zakonom kao na primjer u Tuzlanskom i Zeničko-dobojskom kantonu. Ali, naravno, to nije dovoljno. Ima posla za svakog od nas.
Treba donijeti odgovarajuće zakone i implementirati ih putem političkih, pravosudnih i drugih institucija i službi, uz adekvatne kapacitete. I urednici u medijima mogu odabrati sadržaj i sagovornike na način da podrže ljudska prava, a šire kulturološke promjene, koje su i najteže, zahtijevaju da obrazovanje, ali i svi ostali segmenti života ispune svoju ulogu i da građani iskoriste priliku i na izborima glasaju za žene, pridruže se Paradi ponosa, ponude posao osobi sa invaliditetom. Međunarodna zajednica pomaže putem projekata u mnogim oblastima, ali potrebno je da veći broj građana BiH takođe zahtijeva ove promjene. Jači smo zajedno – političari i službenici u institucijama koji su posvećeni reformama, zajedno sa nevladinim organizacijama i građanima, uz podršku međunarodne zajednice.
Interview: Vi ste kreatorica neformalnog Gender Breakfest Kluba koji okuplja brojne domaće i međunarodne zagovaračice i aktivistkinje iz oblasti ljudskih prava. Šta biste izdvojili posebno iz rada ovog Kluba?
Wiseman: Ja sam jedna od kreatorki Gender Breakfast Club-a, zajedno sa Zilkom Spahić-Šiljak. Ovo je važna organizacija jer u samoj srži ovaj klub predstavlja saradnju između žena iz različitih nivoa društva u BIH i onih iz međunarodne zajednice koje dijele opredjeljenost da bolje shvate stvarnu situaciju na terenu i na koji način možemo zajedno raditi ka pozitivnim promjenama. Uključene su žene iz akademske zajednice, politike, medija, NVO, biznisa. Po mom mišljenju najvažniji rezultat ovog Kluba je umrežavanje i podrška jednih drugima. Ovo je najbolje sažela jedna članica, rekavši da ovi sastanci nisu samo prilika za razmjenu informacija i iskustva već i mjesto gdje pružamo povjerenje i podršku jedna drugoj, te gdje možemo naći partnere za naše projekte. Jedna od najvažnijih poruka u mojim javnim obraćanjima je o solidarnosti. Kada ste ugroženi – lično ili online, kada vas ignorišu, kada imate osjećaj da je preteško – ako ste okruženi osobama sa kojima možete podijeliti svoja iskustva, koji vam mogu pružiti savjet ili smjernice za dalje korake i uz koje znate da niste sami – sve je lakše.
Žene moraju podržavati jedna drugu. Trebaju nam i muškarci koji na isti način razmišljaju. Sviđa mi se izreka koju sam pročitala na plakatu u Španiji povodu Međunarodnog dana žena: men of quality don’t fear equality ili muškarci koji imaju svoje kvalitete ne boje se jednakosti.
Interview: U jednom od razgovora za bh.medije spomenuli ste činjenicu da su žene, iako čine 51 posto stanovništva BiH, slabo zastupljene u politici, pa tako i kod donošenja odluka. Šta mislite – da li bi BiH već bila članica EU da je više žena u politici?
Wiseman: Istraživanja pokazuju da žene u politici prednost daju javnim dobrima i uslugama od kojih će korist imati cijela zajednica i da one više rade! Kada žene na svrsishodan način učestvuju u mirovnim pregovorima, 35% su veće šanse da će sporazumi potrajati najmanje 15 godina. Procjenjuje se da bi BDP Bosne i Hercegovine mogao biti 20% veći kada bi žene učestvovale na tržištu rada podjednako kao muškarci. Dokazi ukazuju na društvene benefite učešća žena u ekonomiji i politici. Zato smo, zajedno sa Westminster fondacijom za demokratiju, pružali podršku ženama na političkoj sceni BiH putem projekta projekta Više od kvote.
Ali i političke partije bi takođe trebale osigurati da više žena budu nosioci kandidatskih listi na izborima i da nominuju žene za kandidate za gradonačelnice i načelnice i opštinske ili gradske vijećnice. Trebaju osigurati njihove kapacitete za sudjelovanje na izborima kroz finansiranje i obuku bar u istoj mjeri u kojoj to imaju njihove muške kolege. Ali i birači trebaju glasati za žene.
Često čujem komentare da, na primjer, trebamo bolje zakonodavstvo o radu, porezima i registraciji firmi koje će uzimati u obzir rodni uticaj i rješenja za mikro i mala preduzeća jer je veliki broj njih u vlasništvu žena. Ako to želite – glasajte za osobe koje će biti sklonije da o njima misle, na njih utiču i koji će im se posvetiti – glasajte za žene!
Interview: Primjetan je zamor među mnogim aktivistima i nevladinim organizacijama koji opravdano kažu 20 godina tražimo prava, ali još ništa. Šta biste poručili svima koji se osjećaju obeshrabreni i pesimistični u očekivanju bilo kakvih pozitivnih promjena u BiH?
Wiseman: Suosjećam i razumijem frustraciju izazvanu nedovoljnim progresom. Ali, prije svega, molim vas nemojte potcjenjivati ono što je već ostvareno. Na primjer, otkada sam ja ovdje održani su izbori u Mostaru nakon 12 godina, održana je prva Parada ponosa kao i druga postignuća do kojih je došlo usljed zahtjeva i napornog zalaganja nevladinih organizacija i aktivista. I drugo – nemojte nikada odustati. Kada se umorim i krenem razmišljati da li je vrijedno, inspiraciju dobijem od prethodnih generacija koje su naporno radile. Ova pitanja ne rješavaju se brzo i potrebni su zalaganje i odlučnost. Moja baka i njene sestre pridružile su se ženskoj jedinici Kraljevske avijacije tokom Drugog svjetskog rata kao inžinjeri i mehaničari, a potom su se, nakon rata, morale vratiti svojim poslovima u domaćinstvu. Moja majka je naporno radila i žrtvovala se dok je istovremeno odgajala dvije kćerke nezavisnog duha i odlučnošću da pomažu drugima. One mi daju hrabrost i podstiču da im odam poštovanje i slijedim njihove korake ka sljedećoj stepenici na putu ka većoj jednakosti. Teško je, ali moramo pokušavati, čak i kad nas kritikuju. Veoma me inspiriše Eleanor Roosevelt, I možda njen najbolji citat za ovu priliku je: da budućnost pripada onima koji vjeruju u ljepotu svojih snova.
