Bilo sunce, kiša ili snijeg na ulicama, raskrsnicama ili pak pješačkim zonama većih gradova Bosne i Hercegovine ćete vidjeti njihova dječja, tužna lica i ispruženu ručicu. Čini se da ih je svakim danom sve više, da su sve mlađi i da je upravo globalna kriza uzrokovana pandemijom COVID-19 pogoršala već postojeću nejednakost, stavljajući ovu, ali i sve ostale ranjive grupe u još veću ekonomsku i socijalnu ugroženost.
Piše: Sanela Tunović
Podaci iz naše zemlje, ali i drugih zemalja u regionu pokazuju da su upravo djeca najčešće identificirane žrtve trgovine ljudima (oko 66% u 2020. godini), posebno ona koja se nalaze u nepovoljnom položaju u zajednici u kojoj žive, poput djece sa ulice, kao i djeca bez pratnje i djeca odvojena od roditelja.
Studija fenomena trgovine djecom u Bosni i Hercegovini, koja je pripremljena u okviru zajedničkog projekta Evropske unije i Vijeća Evrope „Prevencija i borba protiv trgovine ljudima u BiH“ analizira aktuelne trendove u Bosni i Hercegovini u vezi sa trgovinom djecom i procjenjuje odgovor zvaničnih institucija na tu pojavu u svjetlu međunarodnih i evropskih regionalnih standarda. BiH je i dalje prepoznata kao zemlja porijekla, tranzita i destinacije za žrtve trgovine ljudima, pri čemu polovinu identifikovanih žrtava takve trgovine redovno čine djeca. Identifikacija je veliki izazov uslijed nedostatka znanja za prepoznavanje znakova trgovine ljudima, nema proaktivne identifikacije i nema standardnih protokola za identifikaciju djece žrtava trgovine ljudima.
Tuzlansko udruženje „Zemlja djece” je osnovano još 1995. godine, sa ciljem upozoravanja društva na patnju djece i pružanja organizovane pomoći djeci koja su u nevolji. Direktorica ovog udruženja, gđa Mirsada Bajramović potvrđuje naše navode sa početka ove priče i dodaje:
„Prisilno prosjačenje je dominantan oblik eksploatacije djece u BiH i u strukturi ukupno identifikovanih potencijalnih žrtava trgovine ljudima zastupljeno je u procentu od oko 75%. Ostali oblici eksploatacije djece su seksualno iskorištavanje, prodaja djeteta radi prisilnog sklapanja braka (kombinovano sa seksualnim iskorištavanjem ili prosjačenjem), radna eksploatacija djece i iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije. Naša iskustva pokazuju da je vrlo rijedak slučaj da je dijete, kao (potencijalna) žrtva trgovine ljudima, izloženo samo jednom obliku eksploatacije. U principu, prisutna je višestruka eksploatacija. To je posebno izraženo kod prosjačenja, gdje se dječaci i radno izrabljuju, dok su djevojčice također žrtve i seksualne eksploatacije i/ili ugovorenog braka“.
Prema zbirnim podacima iz najnovijih službenih izvještaja Albanije, Bosne i Hercegovine, Kosova*, Sjeverne Makedonije i Srbije, većina identifikovane djece, žrtava trgovine ljudima u 2020. godini bile su djevojčice (18 u Srbiji, 24 u Bosni i Hercegovini, šest u Sjevernoj Makedoniji), s tim da je bilo i dječaka koji su identifikovani kao žrtve (šest u Srbiji, sedam u Bosni i Hercegovini).
* Ova oznaka ne prejudicira stavove o statusu i ista je u skladu sa Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a 1244 i Mišljenjem Međunarodnog suda pravde o Deklaraciji o nezavisnosti Kosova.
Gđa Bajramović naglašava da su djevojčice rizičnija skupina u BiH i da imaju veće šanse da postanu žrtve trgovine ljudima gotovo za sve oblike eksploatacije. One su „poslušnije“ od dječaka, lakše je manipulisati sa njima i njihovim emocijama. Ukoliko su roditelji eksploatatori, djevojčicama se prebacuje teret da su one upravo te od kojih ovisi ekonomski opstanak porodice, dok treće osobe, u većini slučaja muškarci, mame djevojčice u smislu emotivnog vezanja za njih, što im je garancija da će biti „produktivnije“ u smislu pribavljanja novca i zaštite njihovog identiteta ukoliko se uhvate. Nadalje, djevojčice imaju veći strah od prijetnji, ucjena i kazni kojima su konstatno izložene dok traje njihova eksploatacija u odnosu na dječake žrtve.
U prilog ovim konstatacijama idu i statistički podaci o spolnoj strukturi maloljetnih potencijalnih žrtava trgovine ljudima, koje vodi Ministarstvo sigurnosti BiH. Omjer 28:8 u korist djevojčica kao identifikovanih maloljetnih žrtava trgovine iz 2019. godine je zadržan i u 2020. godini u kojoj je identifikovano 35-oro djece žrtava.
Bez obzira na ove objavljene podatke, najveći broj slučajeva ostaje neotkriven zbog nepostojanja proaktivne identifikacije i nedovoljne obučenosti profesionalaca u sistemu zaštite djece da znaju prepoznati dijete koje je žrtva trgovine ljudima.
Ipak, gđa Bajramović tvrdi da otkriveni procesuirani slučajevi trgovine djecom u Tuzlanskom kantonu, nažalost zaista pokazuju da su roditelji najčešće eksploatatori svoje djece ili su na određeni način posredovali odnosno, doprinijeli njihovoj eksploataciji od strane trećih osoba. Posebno ističe prvi sudski predmet u BiH nakon reforme krivičnog zakonodavstva koji je okončan pravosnažnom presudom, gdje je otac djeteta osuđen na minimalnu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina jer je u periodu od jula 2016. do marta 2017. godine eksploatisao svoje šestoro djece uzrasta od 7-13 godina, prisiljavajući ih na prosjačenje i radnu eksploataciju (sakupljanje sekundarnih sirovina i rad u privatnoj fabrici namještaja).
Na naše pitanje ko su zaista trgovci djecom u Bosni i Hercegovini i kakav je njihov profil, gđa Bajramović nedvosmisleno govori:
„Dešava se da je riječ o domaćim organizovanim kriminalnim grupama, poput one koja je na početku ove godine otkrivena u našem kantonu do transnacionalnih grupa, koje čine punoljetne osobe iz trećih zemalja (većinom Francuska i Italija) koje iskorištavaju djecu širom Evrope. Posebno zabrinjava činjenica da ovakve transnacionalne grupe to čine putem legalnog transporta djece u treće zemlje, uz punomoć roditelja i posjedovanje putne isprave djeteta, te da socijalne službe nisu upoznate sa pojedinostima davanja takog ovlaštenja, kako bi mogli vršiti nadzor nad mogućim zloupotrebama.“
Trgovci djecom stalno unapređuju svoje načine vrbovanja potencijalne žrtve, te u posljednje vrijeme, posebno vrijeme pandemije, intenzivno koriste društvene mreže za vrbovanje potencijalnih žrtava trgovine ljudima, podjednako i dječaka i djevojčica.
Projekat „Prevencija i borba protiv trgovine ljudima u Bosni i Hercegovini“, koji se kao jedan od preko 40 projekata realizuje u okviru zajedničke inicijative Evropske unije i Vijeća Evrope, ima za cilj poboljšanje procesa identifikacije i zaštite, pružanje pomoći žrtvama trgovine ljudima u BiH u skladu sa evropskim standardima, kao i pružanje podrške našoj zemlji u sprovođenju Konvencije Vijeća Evrope o akciji protiv trgovine ljudima.
Ovaj projekat je fokusiran na jačanje krivičnopravnog i sistema socijalne pravde u borbi protiv trgovine ljudima, pružanja pomoći žrtvama trgovine ljudima i poboljšanje procesa otkrivanja i identifikacije djece žrtava trgovine ljudima te pružanja pomoći tim žrtvama.
Sa ciljem unapređenja sistemske borbe protiv trgovine ljudima, u sklopu projekta se intenzivno radi na jačanju kapaciteta profesionalaca, istraživanjima i razvoju neophodnih dokumenata. Dodatni značaj projekta je što je istovremeno pomogao unapređenje kapaciteta NVO, odnosno predstavnika skloništa koja pružaju adekvatnu pomoć žrtvama trgovine.
„S druge strane, kada govorimo o resocijalizaciji djece žrtava trgovine ljudima, nažalost moramo konstatovati da ona gotovo i ne postoji u BiH“, tvrdi gđa Bajramović i dodaje: „Ukoliko je dijete žrtva zbrinuto u sigurnu kuću, a roditelji nisu na bilo koji način učestvovali u njegovoj eksploataciji, po izlasku iz iste prepušteno je snalažljivosti članova porodice u smislu njegove društvene reintegracije. U većem dijelu BiH (Federacije BiH i Brčko distrikta) djeca koja su žrtve trgovine ljudima nisu prepoznata u zakonodavnom okviru kao korisnici socijalne zaštite. Prema tome, ne mogu po tom osnovu ostvariti nikakva socijalna davanja, niti dobiti podršku u smislu korištenja prilagođenih usluga javnih socijalnih servisa, poput usluga savjetovališta za djecu i porodice žrtve nasilja u zajednici, dnevnih centara i sl. Individualni planovi reintegracije za dijete žrtvu se u principu ne rade od strane socijalnih službi. Jedine usluge koje djeca mogu besplatno dobiti su u okviru NVO, pod uslovom da postoje na tom lokalitetu. Manje općine u BiH nemaju ni Centre za mentalno zdravlje gdje bi djeca žrtve mogli dobiti određenu psihološku podršku.“
Uz podršku Evropske unije i Vijeća Evrope u okviru projekta “Prevencija i borba protiv trgovine ljudima u BiH”, udruženje MFS-EMMAUS implementira kampanju za podizanje svijesti o trgovini djecom u Bosni i Hercegovini koja za cilj ima podizanje svijesti o problemu trgovine ljudima i mehanizmima zaštite usmjerenih prema različitim ciljnim grupama, posebno djeci u riziku da postanu žrtve trgovine ljudima. U sklopu kampanje MFS-EMMAUS je razvio radio jingle i video spot o oblicima eksploatacije djecom, YouTube bumpere, letak i poster za zdravstvene radnike, te vizuale koji su objavljeni na Facebook stranici i Instagram profilu. „Kroz sve razvijene materijale komuniciramo sa bosanskohercegovačkim društvom promovišući dostupne mehanizme i alate za prijavljivanje trgovine ljudima, posebno djecom, ukjučujući online liniju za prijavu i besplatnu telefonsku savjetodavnu liniju 0800 223 23, a cilj nam je da kroz informacije motiviramo djecu, mlade i građane BiH da prijave trgovinu ljudima kojoj su bili izloženi ili su joj svjedočili u neposrednom okruženju te da na ovaj način ohrabrimo sve građane našeg društva da se uključe u prevenciju i suzbijanje trgovine ljudima u BiH“, navode iz MFS-EMMAUS-a.
Stvarne razmjere fenomena trgovine djecom teško je izmjeriti zbog nevidljive i skrivene prirode trgovine ljudima i izazova povezanih sa identifikacijom žrtava. Izvještaji Grupe stručnjaka Vijeća Evrope za borbu protiv trgovine ljudima (GRETA) ističu da je stvarni broj osoba, uključujući djecu, koji su žrtve trgovine ljudima vjerojatno veći nego što to i službeni podaci ukazuju. Također, uzimajući u obzir specifičnost BiH kao jedne od država koje se nalaze na migracijskoj ruti, ne smije se zanemariti niti činjenica da je kroz migracione tokove u BiH došao i veliki broj maloljetnih migranata bez pratnje.
„Ova djeca zahtjevaju našu posebnu pažnju i oprez u postupanju. Starateljstvo, zaštita najboljeg interesa djeteta, poštivanje njegovih prava, osiguravanje adekvatnog smještaja su osnovne značajke brige o maloljetnicima, kao i blagovremeno prepoznavanje potencijalnog rizika i opasnosti kojoj su ova djeca izložena. S tim u vezi potrebno je dodatno usavršiti mehanizam multidisciplinarnog postupanja i djelovanja, te pokazati primjerom dobre prakse koji su to koraci u postupanju i kako ih primjenjivati, kao što je to do sada urađeno u jednom od prihvatnih centara na području Kantona Sarajevo“, zaključuje Melisa Hasanović, šefica Centra za socijalni rad Hadžići.
Problem trgovine ljudima i djecom je globalni izazov, i za njegovo rješenje je potreban globalni odgovor. Niti jedna država, bez obzira kako dobra i kvalitetna rješenja implementirala ne može zaustaviti trgovinu ljudima, eksploataciju djece i zaštiti ih. U tom smislu i mehanizam Horizontal Facility za Zapadni Balkan i Tursku 2019-2022 kao zajednički program Evropske unije i Vijeća Evrope kroz saradnju državnih vlasti i organizacija civilnog društva treba da osigura sinergiju u regiji, ali i da utiče na postizanje opipljivih i održivih rezultata usmjerenih prema krajnjim korisnicima i građanima regiona Zapadnog Balkana i Turske.
(Interview.ba)
