Od Bildta do Inzka, Bosna i Hercegovina ima bolje i lošije dane. Međunarodna zajednica (kako volimo zvati europske, a i američke zvaničnike) traži način kako se vratiti u ovaj dio svijeta. Je li Schmidt rješenje i je li zaista jedan u nizu “jahača mrtvog konja”
Piše: Senka KURT
Prošla su vremena kada je međunarodna zajednica propisivala rješenja u BiH i bila predvodnik u njihovom provođenju. Političari se moraju pomiriti sa tim. Snaga koja pokreće voz zvani BiH i vodi ga naprijed mora biti “made in BiH2 – izjavio je svojevremeno Valentin Incko, odlazeći, najdugovječniji visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini.
Mora da je to bilo u još jednom naletu njegovih “izražavanja zabrinutosti”, jer, treba priznati za 12 godina mandata, koliko je austrijski diplomata rukovodio najjačom europskom institucijom na Balkanu, nije bilo značajnih konkretnih poteza.
Nije koristio čuvene “Bonnske ovlasti”, mada, eto sad, kada odlazi svome nasljedniku Nijemcu Christian Schmidu poručuje da sa sobom ponese puno strpljenja i te čuvene ovlasti.
Čuvene Bonnske ovlasti
Ured visokog predstavnka (Office of the Hight Representatives – OHR) uspostavljen je Daytonskim sporazumom, sa statusom diplomatske misije u BiH, a sukladno Anexu 10, sa zadatkom da nadgleda provedbu Daytona. OHR, prema tome ima ovlasti za “konačnu interpretaciju ” Sporazuma o civilnoj provedbi mirovnog rješenja.
Svih sedam dosadašnjih visokih predstavnika u BiH bili su Europljani, a svih dosadašnjih 12 prvih zamjenika bili su američke diplomate.
Na osnovu Zaključaka Konferencije za implementaciju mira, koja je održana u Bonnu 9. i 10. decembra 1997. godine, OHR je dobio ovlasti na osnovu kojih je nametao i mijenjao zakone, izmijenio ustave u BiH, te smjenjivao izabrane i imenovane političke i druge dužnosnike. To su dakle te, čuvene “Bonnske ovlasti”. Koje su, treba to istaknuti, prethodnici Valentina Inzka koristili u izobilju. Dešavalo se to posebno koju godinu nakon rata, kad god se bh. političari nisu mogli dogovoriti (a uglavnom je to išlo teško), aktuelni visoki predstavnik je “nametao” zakone. Tako je bilo sa zastavom, himnom, putnim ispravama, Izbornim zakonom, Statutom grada Mostara…
Bivši visoki predstavnici znali su poništiti odluke Centralne izborne komisije, oni su smjenjivali zastupnike u parlamentima, pa čak i dva člana Predsjedništva BiH. Njihovim odlukama nekim je visokim političkim zvaničnicima zabranjeno imenovanje, kandidiranje na izborima, obavljanje dužnosti čak i u partijama. Sve pod objašnjenjima i tada argumentiranim objašnjenija da “krše Daytonski sporazum, preuzete obaveze i lokalne zakone”.
Sve zajedno od 1997. i prvog visokog predstavnika (Carl Bildt, Švedska) OHR je do 2011. godine, zahvaljujući Bonnskim ovlastima, nametnuo gotovo 900 različitih odluka.
Kad je Valentin Inzko trebao objasniti zašto ne koristi Ovlasti, kazao je da “ne postoji klima u međunarodnoj zajednici”, ali i da je prošlo vrijeme nametanja nekih odluka sa strane.
To je i djelomično tačno, jer je međunarodna zajednica (dakle EU i SAD) posljednju deceniju sklonila bh. agendu sa strane i ma kako to zvučalo kao odbrana ostavila Inzka na vjetrometini. On je opet kao mantru, pokušavajući da odbrani svoju pasivnost, ponavljao da građani BiH trebaju na izborima iskoristiti “bonnska ovlaštenja” nametati i smjenjivati domaće političare.
Pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda, gdje visoki predstavnik dva puta godišnje podnosi izvještaj o svom radu, ali i stanju u BiH, predstavnici Velike Britanije i Sjedinjenih Država davali su mu otvorenu podršku, Rusija se glasno protivila i tražila zatvaranje OHR-a. Tako se pridružila glasnim glasovima iz Republike Srpske, koji su taj zahtjev tumačili navodnom činjenicom da sa OHR-om BiH nije suverena država, već protektorat.
No, zadnju riječ o tome ima Vijeće za provedbu mira (PIC) sastavljeno od 55 država, uključujući između ostalih SAD, Rusiju, Ukrajinu, Saudijsku Arabiju, Maroko ili Albaniju, te različitih međunarodnih organizacija poput Međunarodnoga monetarnog fonda (IMF), Vijeća Evrope, Međunarodnoga odbora Crvenog križa ili 31. decembra 2017. zatvorenoga Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY).
Visoki predstavnik, istina, predsjedava PIC-om, ali ne može donositi odluke ako se s time ne slažu zemlje članice Upravnog odbora PIC-a.
Prvi visoki predstavnik Carl Bilt stigao je u Sarajevo neposredno nakon završetka rata, te je njegova misija bila usmjerena, uglavnom, ka kooriniranju civilnih aspekata Daytona. S bogatim političkim iskustvom (premijer Švedske) od njega se očekivalo puno. No, bez obzira na izazovan period u kojem je služio u BiH neće se puno pamtiti, izuzmemo li činjenicu da su pod njegovim mandatom održani prvi Opći poslijeratni izbori. U Sarajevu je, ostalo je zapisano, Bildt upoznao i današnju suprugu, Italijanku Annu Mariju Corazza.
Bildt će nakon odlaska iz BiH započeti tradiciju visokih predstavnika, u narodu poznatu kao “naknadna pamet”, jer će poput većine onih koji su došli na njegovu poziciju o rješenjima za BiH govoriti kad iz nje odu.
“Naknadna pamet”
– Bilo je dosta napretka, manje nego što sam ja to želio, ali ima napretka. Dosta je stvari koje smo uradili na početku. Centralna banka, valuta, pravosuđe , koje za sada baš nije na onom nivou koji smo htjeli. Davno je trebao da se završio autoput, a nije – izjavio je nekoliko godina poslije odlaska iz Sarajeva.
Onda je iznenada počeo agitirati za gašenje Ureda, te pridikovao o tome da BiH ne treba Bonnske ovlasti.
Posljednji put kad smo vidjeli Bildta bilo je 2012. kada se u Sarajevu obilježavala 20. godišnjica početka opsade, na kojoj je prisustvovao, u funkciji šefa švedske diplomacije. Novinarka i bivša glasnogovornica Haškoga tribunal Florence Hartmann tada je verbalno napala Bildta i žestoko prosvjedovala što je uopće došao na obilježavanje.
– On nije trebao doći danas u Sarajevo. Pitala sam ga zašto je došao. Trebao je doći kada je nešto mogao učiniti. A onda kada je nešto mogao učiniti, govorio je da je Milošević dobar momak. To piše i u transkriptima. On ne zaslužuje danas biti ovdje. Bildt svojom politikom kao predstavnik svoje države i Evropske unije nije ništa učinio da se skrate muke Sarajeva i čitave Bosne i Hercegovine, zbog čega smatram da mu ovdje nije mjesto – kazala je Hartmann.
Bildt joj ništa nije odgovorio.
Nakon njega funkciju prvog u OHR-u na mandat također od dvije godine preuzima Španjolac Carlos Westendorp (1997-1999).
On je prigrlio tek uspostavljene Bonnske ovlasti i snažno posegnuo za njima – nametnuti su zakoni o valuti, zakon o zastavi, Westendorp je počeo smjenjivati sporne političare, koji su na svaki način pokazivali da se protive provedbi Daytona. Između ostaloga smijenjeni su Mijo Tokić, koji je bio na čelu Kantona 10, Marko Benković i Pero Raguž, načelnici Orašja i Stoca, Stanimir Reljić, predsjednik OV Vlasenica.
Najveći “ulov” smjena bio je tadašnji zamjenik predsjednika Skupštine RS Dragan Čavić. Smijenjen je u oktobru 1998. Zbog komentiranja netom održanih izbora i situacije na Kosovu.
– Vaši komentari na izbore predstavljaju jasan pokušaj potkopavanja procesa provedbe Daytonskog mira. Vaše su radnje potpuno neprihvatljive. Više puta sam jasno stavio do znanja da neću tolerirati nastavak mandata onih koji žele ometati provedbu Daytonskog sporazuma. Niti ću tolerirati komentare osmišljene da izazivaju nasilno ponašanje i pogoršavaju političke tenzije. U prošlosti sam jasno stavio do znanja da se neću ustručavati iskoristiti svoja bonska ovlaštenja za uklanjanje takvih ekstremističkih zvaničnika – napisao je između ostaloga Westendorp Čaviću.
Ovo pismo ilustrira početni elan i namjeru tadašnjih europskih institucija da uz pomoć visokog predstavnika uspostave kakav – takav red u BiH, ali i regionu, te politikom štapa (mrkva će doći kasnije) naprave kakav – takav mir.
On je u aprilu 1999. godine smijenio predsjednika RS Nikolu Poplašena zbog odbijanja da imenuje Milorada Dodika za mandatara za sastav Vlade RS.
Početkom 1998. godine iznio je nekoliko prijedloga za izgled zastave BiH. Nakon što poslanici Parlamentarne skupštine nisu uspjeli sakupiti potrebnu većinu za usvajanje bilo kojeg prijedloga, Westendorp je 3. februara iste godine proglasio sadašnju zastavu Bosne i Hercegovine. Nametnuo je i izgled konvertibilne marke zajedno sa tadašnjim guvernerom Centralne banke BiH Peterom Nicolom.
Na red zatim dolazi Austrijanac Wolfgang Petritsch, onaj koji će nakon odlaska iz BiH Daytonski sporazum nazvati “luđačkom košuljom na leđima BiH”. No, prije nego je došao do te čuvene sintagme Petritsch će, htjeli to priznati ili ne, uraditi dosta posla. On je potpisao, kako se danas vidi, ključnu reviziju Daytona, takozvani Aprilski paket ustavnih amandmana.
Tokom njegovog mandata BiH je, danas to dobro vidimo, konačno počela da liči na državu. Uspostavio je sudske, ekonomske, imovinske zakone, naročito one koji se tiču državne imovine, nametnuo je odluku o arbitraži između Republike Srpske i Federaciji kada je riječ o liniji razgraničenja u sarajevskom naselju Dobrinja. Iza Petritscha ostaju i zakoni o javnim RTV sistemima, te odluka o slobodi informisanja i ukidanju krivičnih kazni za uvredu i klevetu. Petritsch nije štedio do tad nedodirljive lokalne vođe.
Najbolje izdanje BiH s Ashdownom
Petritsch je 2001. godine, smijenio člana Predsjedništva BiH Antu Jelavića, tadašnjeg člana Predsjedništva BiH s obrazloženjem da je učestvovao u donošenju odluka “s ciljem osnivanja hrvatske federalne jedinice” u Federaciji BiH. Između ostaloga smijenio je bugojanskog načelnika Dževada Mlaću, ratni stah i trepet u tom gradu, Nedžada Behrama, koji je vodio stambeni ured u Mostaru, Obrena Željaju, predsjednika Skupštine tadašnje općine Srpska Ilidža, Dragana Metera, načelnika Prozor Rame, Jusufa Zahiragića s pozicije ministra pravde u kantonu Sarajevo, Stipu Marića, načelnika mostarske općine Sjever – Zapad, Peru Madžara, načelnika Kiseljaka, Krunoslava Kordića, načelnika Čapljine, Miladina Simića, predsjednika SO Bratunac, Elvedina Hrelju, načelnika Goražda, Peru Pazina, načelnika Stoca…
Britanac Paddy Ashdown, po ocjeni onih koji su za, ali i onih koji su protiv Ureda visokoga predstavnika, ostat će upamćen kao “najvrijedniji”. Njegov je mandat trajao od maja do januara 2006 godine. Analitičari kažu da je tokom njegovog mandata BiH imala svoje “najbolje izdanje.”
Navode i da se činilo da su Bonnske ovlasti upravo za njega izmišljena. Tokom samo jednog dana u junu 2004. godine smijenio je 60 javnih i partijskih funkcionera, uglavnom članova Srpske demokratske stranke, od kojih 12 trajno, dok je za 48 “obećao” da će se moći vratiti na javne funkcije kada bude uhapšen Radovan Karadžić.
Tog su dana smijenjeni tadašnji lider SDS-a i predsjednik Narodne Skupštine RS Dragan Kalinić, te visoki funkcioneri ove stranke Nedjeljko Đekanović, Božidar Vučurević, Pantelija Ćurguz, Cvijetin Nikić, Savo Krunić, Milan Ninković, Duško Kornjača, Milan Tupajić, Rodoljub Đekanović, Zoran Petrić, Mile Pejčić. Smijenjen je i tadašnji ministar unutrašnjih poslova RS Zoran Đerić. Bilo je to vrijeme kad se strogo kažnjavalo ma i najmanje kršenje Daytona.
Također smijenio je i Munira Alibabića, tadašnjeg direktora Obavještajno – sigurnosne službe (OSA) FBiH.
Između ostaloga Ashdorwn je nametnu Zakon o Tužiteljstvu BiH, Zakon o državnoj službi, te Sudu BiH.
Ashdown je rekorder u korištenju Bonnskih ovlasti. Za njima je posegnuo čak 430 puta.
Nijemac Christian Schwarz – Schilling na poziciji visokog predstavnika zadržao se tek godinu dana (2006.- 2007.). Iako se prethodno dokazao u javnosti kao veliki zagovornik “mirne Bosne”, odnosno zemlje mogućnosti, nije se istakao u svom mandatu. Činjenica da je za ovlasima posegnuo 66 puta, nakon agilnog Ashdowna, zaista je bila poražavajuća. No, on je pomilovao 60 zvaničnika koji su prethodno smijenjeni zbog opstruiranja provedbe Daytonskog sporazuma.
Govorilo se, doduše u političkim kuloarima, da Schwartz – Schilling ne smjenjuje zvaničnike jer se sprema na smjenu Milorada Dodika, tadašnjeg premijera RS.
Slovački diplomata Miroslav Lajčak stigao je u Sarajevo u junu 2007. i na neki način pokazao da se snažno vrijeme snažnih visokih predstavnika bliži kraju. Bonnskih se ovlasti latio tek tridesetak puta, a među smjenama bit će zapamćena ona tadašnjeg direktora direktora policije RS Dragomira Andana te i obavještajca državne agencije OSA Predraga Ćeranića.
Ubrzo nakon odlaska iz BiH, Lajčak je imenovan za posebnog predstavnika EU za dijalog Beograda i Prištine, te druga regionalna pitanja zapadnog Balkana. No, iako je BiH bila odskočna daska njegove vrtoglave karijere europskog diplomate, ne pamti se da je predlagao rješenja ili nastojao institucije Europe vratiti u BiH.
Valentin Inzko dolazi u BiH u martu 2009. No, ostat će upamćen po simboličnim odlukama, te po tome što je rafalna paljba Bonnskih ovlaštenja s njim konačno utihla.
Analitičari ističu da je s Inzkom dužnost visokog predstavnika, formalno najmoćnija pozicija u BiH, izgubila svoj smisao. I to ne samo ili uglavnom zbog njega, već i zbog činjenice da se situacija u BiH stabilizirala, da država ima zakone, da su ratni zločinci uhapšeni, te okončana pomoć u povratku izbjeglica.
Njemački lista Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) uoči dolaska novog visokog predstavnika Christiana Schmita navodi da je položaj visokog predstavnika s vremenom izgubio na značaju i – težini.
– Dužnost visokog predstavnika je danas samo skupi ukras, koju rijetko tko od domaće političke klase uopće uzima za ozbiljno. Austrijski diplomat Valentin Inzko je od 2009. „jahač mrtvog konja” u Sarajevu i u tih 12 godina i nije baš upao u oko – navodi se u tekstu.
Kamo dalje, rođače?
FAZ piše i o rasplamsavanju debate u BiH oko toga što kandidatura Christiana Schmidta, političara iz „jedne velike zapadnoeuropske zemlje” uopće znači i što bi trebala značiti? Žele li Europljani i Amerikanci opet preuzeti više kontrole u BiH? To je pitanje, napominje FAZ, važno i zbog toga što je u PIC-u zastupljena i Rusija.
Novina je objavila članak pod naslovom “Novi jahač mrtvog konja?” u kojem je Schmidt predstavljen kao „Nijemac koji bi trebao reformirati BiH”.
On bi „trebao postati kralj, ustvari bi točnije trebalo reći: vice-kralj”, piše FAZ.
Kamo će dalje OHR, teško je predvidjeti u ovom trenutku, no, povjesničar i politički analitičar Dragan Markovina smatra da Bosni i Hercegovini, onakvoj kakva je danas, na žalost, OHR treba.
Sve dok ne dobije održivi dogovor o zajedničkoj budućnosti zemlje.
– Kako tog dogovora nema, nema ga zato što nema razuma, dobro je da postoji neko ko će možda moći nagovoriti, najprije političke lidere, na taj dogovor. Činjenica da nakon 12 godina odlazi Valentin Inzko, koji je više vjerovatno umoran od BiH, kao i BiH od njega, i da on sam ništa nije realno ni radio posljednjih godina i da dolazi novi visoki predstavnik, očito predstavlja neki interes da do tog dogovora i razuma dođe. Mislim da je to dobro – kaže Markovina.
On smatra da niko od političkih lidera neće biti zadovoljan s budućim dogovorom.
– A da bi dogovor bio održiv svako negdje mora popustiti. Na žalost, BiH demografski ne izgleda kao 1991. I možete nametnuti bilo koje rješenje ako ga ne možete provesti u cijeloj zemlji, onda to nema smisla – ističe.
Za Markovinu je dilema da li zaista u međunarodnoj zajednici, u Europskoj uniji i SAD, pa i Rusiji, postoji plan što napraviti za BiH.
I Senada Šelo Šabić, viša znanstvena suradnica u Odjelu za međunarodne gospodarske i političke odnose iz Zagreba smatra da će Ured visokog predstavnika u BiH biti potreban sve dok je na snazi postojeći Daytonski sporazum i Ustav kao njegov sastavni dio. 
– Onog trenutka kada BiH bude reorganizirana i restruktuirana u jednu funkcionalnu, stabilnu demokratsku državu, temeljem novog ustava koji omogućava takvu državu, potreba za vanjskim tutorom će nestati – smatra Šelo Šabić.
Rješenje je jednostavno, a zapravo gotovo nemoguće. Dogovor domaćih lidera i funkcionalna Bosna i Hercegovina od kraja rata do danas ostaju tek samo lijepa ideja. Na žalost, građana ove države. I veliku radost njenih političara.
