Decenija je prošla od kako je počelo potpisivanje Istanbulske konvencije, službenoga naziva Konvencija Vijeća Europe o spriječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. No, bez obzira što je svijet išao malo naprijed i uglavnom korak unatrag, nije se, sudeći prema svemu, odnos prema ženama, nasilju prema njima i onom u obitelji drastično promijenio.
Godišnjicu potpisivanja dodatno označava i činjenica da živimo u vrijeme pandemije, koje je posebno teško za žene širom svijeta
Piše: Senka KURT
Istanbulska konvencija je najdalekosežniji međunarodni sporazum koji se bavi nasiljem, kao ozbiljnom povredom ljudskih prava. Cilj Konvencije je nulta tolerancija na nasilje prema ženama i u obitelji. Kad je osmišljen trebao je biti veliki korak prema sigurnijoj Europi. Pa i svijetu.
– Istanbulska konvencija jer prvi međunarodni dokument koji prepoznaje da je uzrok nasilja nad ženama neravnopravnost polova i definiše načine kako taj uzrok otkloniti, tj. kako ostvariti ravnopravnost polova kako bi se eliminisalo nasilje – pojašnjava za Interview.ba Samra Filipović Hadžiabdić, direktorica Agencije za ravnopravnost spolova BiH.
No, posljednjih se godina oko ovog dokumenta lome koplja, obzirom na opasan i nagli porast i jačanje konzervativnih (pa i onih žešćih) pokreta i organizacija, čiji je cilj smanjiti, a ne ojačati prava žena širom Starog kontinenta.
Pandemija je najviše pogodila žene
Tokom pandemije položaj i prava žena postali su još upitniji. Upravo su žene bile prve na udaru ekonomskih mjera, prve na listama za otpuštanje na radnim mjestima. Širom Europe zabilježen je drastičan porast nasilja u obitelji, te i nad ženama.
Najradikalni potez u martu je povukla Turska, koja je i zvanično istupila iz Konvencije. Apsurdno zvuči da je država u kojoj je i potpisan ovaj značajni dokument odlučila povući potpis. Takav potez naišao je na osudu ne samo turske opozicije, već i širom Europe, no, nažalost, bez rezultata. Tim prije što okosnicu Konvencije čine sprječavanje nasilja (od od silovanja u braku pa do sakaćenja ženskih genitalnih organa) zaštita žrtava i krivično gonjenje prijestupnika.
No, to nije sve, dokument ima za cilj promijeniti način razmišljanja pojedinaca, svih članova društva, a posebno muškaraca i dječaka. U suštini, Konvencija je ponovni i stalni poziv na veću jednakost žena i muškaraca, koje za posljedicu uglavnom ima nasilje. A nasilje se Konvencijom definira ne samo kao kršenje ljudskih prava već i vid diskriminacije.
Na papiru “mrtvo slovo”
Neke su zemlje u Konvenciji, bez obzira da li su je ratificirale ili potpisale pronašle i spornim definiciju roda. Tako su se u Hrvatskoj dugo vodili sporovi, održavali prosvjedi, probudile radikalne struje upravo zbog činjenice da rod označava društveno određenu kategoriju kojom se ženama i muškarcima određuju njihove uloge i ponašanje, a ne da je rod priznat samo po biološkim odlikama.
Države, sukladno prihvatanju Konvencije, imaju obaveze sprječavanja nasilja – što uključuje podizanje svijesti, uvođenje nastavnih materijala o jednakosti i nastavni plan i program, suradnju sa nevladinim organizacijama, medijima…
Tu je također i obaveza zaštite žrtava, što podrazumijeva formiranje posebnih službi podrške, koje će pružati zdravstvenu zaštitu, psihološko savjetovanje, žrtava i njihove djece, te otvoriti dovoljan broj sigurnih kuća i besplatne telefonske linije za pomoć.
Kad je riječ o krivičnom gonjenju, države – potpisnice su obavezne osigurati da se nasilje nad ženama kriminalizuje i adekvatno kazni. Treba, također, osigurati da se kultura, običaji, vjera ili takozvana “čast” ne smatraju opravdanjem za bilo koje nasilno djelo.
Žrtve, prema Konvenciji, imaju pristup posebnim mjerama zaštite tokom istrage i sudskog postupka.
Na papiru sve ovo lijepo zvuči, no, u praksu ovo ostaje “mrtvo slovo”, obzirom da smo svjedoci svakodnevnih izvještaja s tragičnim krajem u kojem su žene žrtve, nasilja, tradicije, običaja, ekonomske i društvene situacije.
Prema istraživanju dr. Nikoline Grbić Pavlović, a koje je objavila Fondacija Friedrich-ebert-StiFtung u novembru prošle godine, prema nezvaničnim podacima, države – članice EU su tokom pandemije prijavile i do 60 posto hitnih poziva žena koje su bile izložene nasilju svojih intimnih partnera u proteklih godinu dana.
– Svjetska zdravstvena organizacija izrazila je duboku zabrinutost zbog izvještaja iz mnogih zemalja, uključujući Belgiju, Francusku, Irsku, Rusku Federaciju, Španiju, Ujedinjeno Kraljevstvo i druge o povećanju međuljudskog nasilja – uključujući nasilje nad ženama i muškarcima, kao i nasilje usmjereno ka djeci, zbog uvođenja preventivnih mjera za borbu protiv koronavirusa – navedeno je u istraživanju.
Prema izvještavanjima medija, najistaknutiji primjer u Evropskoj uniji je Francuska, koja već ima jednu od najviših stopa nasilja u porodici u Evropi. S druge strane, i u Bugarskoj, koja ima jednu od najnižih stopa prijavljivanja nasilja nad ženama i djecom u Evropskoj uniji, bilježe se tragični podaci – sedam žena izgubilo je život zbog nasilja koje je izvršio njihov partner ili član porodice otkad su uspostavljene mjere zatvaranja zbog virusa. Podaci iz Velike Britanije takođe su alarmantni. Broj smrtnih slučajeva od nasilja u porodici u periodu od 23. marta 2019. do 12. aprila 2020. udvostručio se (16 smrti) u odnosu na prosječnu stopu u prethodnih 10 godina…
Zbog povećanog broja poziva (18 posto) u prve dvije sedmice izolacije Vlada Španije je pokrenula akciju pod nazivom Maska 19 (Mascarilla 19), što je kodna riječ žrtve izrečena u bilo kojoj apoteci, a koja onome kome se kaže nalaže obavještavanje policije. Francuska i Italija takođe su brzo usvojile kodne riječi u svojim apotekama.
U Italiji, gdje su mjere izolacije bile prilično stroge, nacionalna asocijacija koja organizuje skloništa za žene (Donne in rete contro la violenza – D.i.Re) izvijestila je da su između 2. marta i 5. aprila u njihove centre smjestili 2.867 žena.
Alarmantni podaci dolazili su i iz Njemačke, te Danske…
– U globalu, 30 posto žena doživljava fizičko ili seksualno nasilje intimnog partnera tokom svog života. Takvo nasilje može se povećati za vrijeme humanitarnih kriza, uključujući sukobe i prirodne katastrofe – navedeno je u izvještaju Fondacije Friedrich-ebert-StiFtung.
Sve su to pokazatelji da je Europi danas i ovdje potrebna puna provedba Istanbulske konvencije. No, stvarnost nas demantira, a statistika bilježi sve veći broj žrtava.
Kad je prije deset godina Konvencija došla na svijetlo dana, prva ju je (kakav apsurd) upravo potpisala Turska. Kroz godine su joj se pridruživale i druge države. Danas je od 47 članica Europe njih 35 potpisalo dokument, a 11 ratificiralo (Hrvatska, Bugarska, Mađarska, Slovačka, Češka, Poljska, Ukrajina, Moldavija, Litvanija, Latvija, Velika Britanija).
Treba naglasiti i da su među prvim potpisnicama i zemlje našeg regiona – uz Bosnu i Hercegovinu i Crna Gora, Srbija, Slovenija…
Šta je urađeno, šta treba uraditi?
No, bez obzira da li je riječ o zemljama s dugom demokratsko tradicijom, ne može se reći da je i jedna zemlja na svijetu postigla punu ravnopravnost spolova u praksi.
Gotovo šokantno zvuči najnoviji podatak Svjetske banke da je u samo osam od 193 zemlje članice UN-a spolna jednakost potpuno zakonski propisana.
Istraživanja pokazuju, da bi bez obzira na sve, svijet u kojem živimo bez Konvencije bio brutalniji. U proteklu deceniju provođenje ovog dokumenta dovelo je do povećanog broja skloništa za žrtve širom Europe, uspostavljene su specijalizirane službe za podrške žrtvama, većina potpisnica je izmijenila zakonodavstvo o seksualnom nasilju i silovanju, porasla je svijest o značaju smanjenja stope nasilja, neke države su eliminaciju nasilja stavile kao politički cilj.
Druge su opet, poput Turske, odustale. Izgovori su uglavnom isti – država već ima nacionalne zakone koje štite žrtve nasilja ili država nepristajanjem na Konvenciju brani obiteljske vrijednosti.
Na žalost, ništa od toga nije tačno. I to pokazuju crne brojke!
