Prvi maj je praznik rada kao simbol radničke borbe za prava među kojima je najpoznatiji zahtjev za osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog uzdizanja. Sjećate li se lekcije iz istorije: 1886. godine u Čikagu je prosvjedovalo oko 40.000 radnika ističući svoje zahtjeve –policija je tada ubila šest, a ranila oko 50 radnika, mnogo ih je uhapšeno, petero osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju. Danas, 135 godina od tada, radnici se još uvijek bore za svoja prava i kao da posustaju. Sindikat trgovine BiH je jedan od najvećih sindikata u BiH – 145 hiljada članova iz cijele BiH, a predsjednica Mersiha Ferhatović-Beširović za interview.ba govori o tome koje se bitke sada vode.
Razgovarala: Rubina Čengić
Interview.ba: Koliko uopšte ima zaposlenih u trgovni u BiH, koji je omjer žene-muškarci i kolika je prosječna plata u vašoj grani?
Ferhatović-Beširovi: Prema posljednjim podacima zaposlenih u trgovini na veliko i malo je nešto više od 145 hiljada, a prosjećna neto plaća u februaru ove godine bila je 719 KM. Većina zaposlenih u ovom sektoru su žene, prema podacima iz februara od ovih 145 hiljada njih nešto malo više od 73 hiljade.
Interview.ba: Šta su najveći problemi s kojima se srećete kada je u pitanju zaštita radničkih prava?
Rekla bih da su dva ključna problema koja su veliki kamen spoticanja i breme kad je u pitanju zaštita radničkih prava. S jedne strane je to nedostatak bilo kakvih efektivnih i u praksi funkcionalnih zakonskih mehanizama, a s druge zaista ogroman strah radnika i radnica da se upuste u bilo kakvu borbu za svoja prava. Ogorman problem je i činjenica da radnici u ovom sektoru nisu organizovani jer sloboda organizovanja u praksi zaista ne postoji i to je jedan od naša tri prioriteta koje snažno zagovaramo već godinama. Nažalost, poslodavci ne žele organizovane radnike, radnici pravo da budu članovi sindikata ne vide kao svoje egzistencijalno radničko pravo, ali su i izgubili povjerenje u sindikalni pokret generalno i na ovaj način ostaju potpuno sami na milost i nemilost poslodavaca.
Interview.ba: Da li je tačno da neke trgovkinje rade po 12 sati bez stolice u prodavnici i bez pauze, da im „gazde“ oduzmu četvrtinu plate ako ih puste na godišnji odmor?
Ferhatović-Beširovi: Ne sumnjam da ima i takvih primjera. Tamo gdje djeluje STBIH takvih ekstremnih slučaja kršenja radničkih prava nema. Mi već skoro 10 godina imamo i uslugu besplatne pravne pomoći koja je na raspolaganju radnicima i radnicama 24 sata dnevno 7 dana u sedmici, bez obzira da li su članovi ili ne. Za to vrijeme imali smo preko 2.500 prijava kršenja prava. Ekstremna kršenja prava se dešavaju, to su pojedinačni slučajevi, ali za nas je svaki slučaj jedan žvot i jedna sudbina i u tom svjetlu tražimo rješenja i popravljamo štetu koju svakodnevno nanosi radnicima, prije svega rekla bih anarhično radno okruženje kakvo je ovo naše u BIH.
Interview.ba: Da li je tačno da vam samo na prekovremenom radu godišnje „ukradu“ 50 miliona KM?
Ferhatović-Beširovi: Rekla bih prije da taj iznos radnici „poklone“ svom poslodavcu. Ovaj iznos se akumulira na ime „normalnog“ radnog vremena koje je očigledno kada napravite jednostavnu matematiku da se u ovom sektoru radi 6 dana u sedmici u dvije smjene od po, otprilike, 7 sati. Uz broj od skoro 150 hiljada radnika cifra na godišnjem nivo je upravo ta. Ako tome dodamo neplaćene prekovremene sate, vrijeme koje radnici provedu u pripremi za posao koje također vrlo često ne ulazi u njihovo radno vrijeme taj iznos je daleko veći.
Interview.ba: Da li je tačno da u (nekiim) tržnim centrima od zaposlenih naplate svu robu koju kupci pojedu dok šetaju po prodavnici ili ukradu i svu robu koja se pokvari i ne bude prodata?
Ferhatović-Beširovi: Naplata štete jeste jedan od problema ovog sektora. Vrlo često radnici od svojih plaća pokrivaju inventurni manjak koji i nastaje zbog krađe, nemara kupca i slično. Mi smo prije par godina imali slučaj gdje smo se konfrontirali sa poslodavcem jedne velike tgrovačke firme zbog konstantnog odbijanja iznosa od plaće radnicima na ime štete koja je nastala krađom. Koristili smo zakonske mehanizme koje imamo, koristili smo i primjere iz prakse pokušavaju dokazati da će takva situacija rezultirati masovnim krađama i nakon duge borbe se izborili. Danas mislim da su rijetki slučajevi da se radnicima automatski odbija od plaće za štetu nastalu u trgovni. Međutim, poslodavci su naravno vrlo snalažljivi pa su u međuvremenu izašli sa novim načinom da štetu ipak namire od radnika i to na način da ih prisile da se dobrovoljno odriču dijela plaće, da li na ime međusobne solidranosti ili na ime sporazumnih ugovora koje radnici često poptišu. Moja poruka je da poslodavac nema pravo odbiti radniku dio plaće na ime štete koja nije nastala njegovom/njenom krivicom i da ni u kom slučaju ne pristaju da ih se na to nagovori.
Interview.ba: ST BiH nema granski ugovor – s kim biste ga trebali potpisati i možete li malo objasniti tu situaciju: ko treba da bude na drugoj strani kao potpisnik, na šta bi KU obavezao poslodavce i kako bi se nadzirala provedba KU ako znamo da je trgovina rasparčana?
Ferhatović-Beširovi: STBIH je 2018. potpisao prvi ikada KU za privatni sektor trgovine. Taj ugovor je produžen 2019. i istekao je neposredno uoči pandemije. Na sve naše pozive Udruženju poslodavaca FBiH ugovor niti je produžen, niti smo o njemu pregovarali. Ovaj KU se primjenjuje na sve trgovine u FBiH i veoma je značajan mehanizam zaštite zato što je zaista primjenjiv u praksi za razliku naprimjer Zakona o radu. Apsurdnost bh-sistema i jeste u tome što je radno zakonodavstvo na entitetskom nivou. To je po mom mišljenju razlog zbog kojeg su radnici u ovom sektoru koji je globaliziran, ali i u svim drugim sektorima koji rade za istog poslodavca ili istu vrstu posla u dva različita BH entiteta, različito plaćeni i uživaju različita prava. Mislim da je još veća tragedija što takvu podjelu podupiru sami sindikati koji bi se morali zajednički boriti protiv diskriminacije u svim oblicima. STBIH kao sindikat koji djeluje u cijeloj BiH jer ovo stanje koje se očigledno neće skoro promjeniti vidi kao svoj najveći problem.
Interview.ba: Kako uopšte zaštititi zaposlene u trgovini u malim prodavnicama gdje je svega par zaposlenih;
Ferhatović-Beširovi: Naša iskustva su da su te male trgovine ekstremni primjeri ili izuzetno dobrog ili izuzetno lošeg radnog okruženja i to zavisi isključivo od toga kakav je vlasnik. Mi smo imali dosta kampanja u kojima su baš te male trgovine bile svijetli primjer kako se vlasnik i radnici zajedno bore da prežive u sistemu koji je napravljen da privatni sektor vidi kao „zlatnu koku“ koja se maksimalno eksploatiše kako bi javni sektor prolazio kroz sve izazove neoštećen. Međutim imamo i primjera da su to mjesta gdje se dobija otkaz odmah nakon što radnica ostane u drugom stanju, da imate direktnu diskriminaciju prilikom zapošljavanje i slično. Kako zaštiti one koje rade u tim prodavnicama? Jedina zaštita jeste članstvo u sindikatu. Organizovan radnike je radnik koji zna svoja prava i ima se kome obratiti kad su ona narušena i to zaista nije floskula nego realnost.
Interview.ba: U kojoj fazi je proces „neradna nedjelja“, gdje je to stalo, ko opstruira i na koji način?
Ferhatović-Beširovi: Inicijative koje su bila na federalnom nivou nisu otišle dalje od Vlade FBIH koja je prijedlog koji je uputio SDP odbila u startu. Nažalost kod nas je svakog čuda tri dana dosta i nakon te prve kampanje jednostavno se nije išlo dalje. Mi trenutno imamo vrlo široku kampanju prema lokalnom nivou vlasti, nivou općina koje jesu nivo koji može ovo pitanje dosta uspješno i puno jednostavnije rješiti nego neki viši nivoi. To se pokazalo u slučaju niza općina kao što su Livno, Zvornik, Kiseljak i slično. Ja se nadam da će se taj trend nastaviti i to je jedna od naših ciljeva za ovu godinu.
Interview.ba: Ima li seksualnog nasilja u trgovačkoj djelatnosti – to pitam jer su zaposlene mahom žene, pretpostavljeni mahom muškarci, a stereotip je baziran na takovm odnosu?
Ferhatović-Beširovi: Ima naravno. Međutim to se krije. Vro rijetko radnice uopšte prijavljuju ovakve slučajeva i to tek nakon što recimo dobiju otkaz. Tek onda podjele i to iskustvo koje je često već dosta staro i u periodu u kojem se ono desilo radnica to nije prijavila, pa čak niti podjelila informaciju ni s kim. Mislim da tu veliki uticaj ima i tradicija koja nije naklonjena ženama i vrlo često je tradicija ta koja dodatno viktimizira žrtve nasilja uopšte.
Interview.ba: Kakvi su odnosi STBIH sa Savezom samostalnih sindikata BiH, tu je bilo određenih šumova?
Ferhatović-Beširovi: Savez samostalnih sindikata BiH nažalost ne postoji. Postoje granski sindikati koji se okupljaju oko jednog ili drugog „predsjednika“ a u praksi zajedničkih akcija nema. Nema čak ni konsenzusa o zajedničkim pitanjima. Sve to je praćeno i raznoraznim aferama, nedostatkom transparentnosti i elitizmom. STBIH je probao da se konfrontira javno, probali smo i da okupljamo sindikate i tražimo zajednički program, javno i hrabro smo se otvorili za sve kritike, nismo se štedjeli ni u kom smislu jer je naš stav da sindikat mora biti taj glas radnika i radnica koji se boje reći šta ih „boli“. Itekako smo svjesni da je snaga sindikata u njegovoj masovnosti, ali omasoviti sindikalni pokret mora biti želja svih sindikata, a ne samo želja STBIH. Moć sindikata jeste najviše u podršci radnika. Iz tog razloga mi već odavno idemo sami, upravo iz razloga što nas previše iscrpljuje pravdati se za greške koje je i u naše ime napravio neko drugo. Jeste da smo mali, jeste da smo usamljeni, ali smatramo da smo odgovorni da to što radimo radimo transparentno, aktivni smo ne samo na tržištu rada nego nastojimo pokazati da je mjesto sindikata u svim građanskim inicijativama, buntu, akcijama i na taj način pokušavamo dobiti podršku civilnog sektora i NVO kao i samih građana upravo zato što podrške u sindikalnom pokretu nažalost nemamo.
Interview.ba: Šta mislite o sindikatu, radničkim pravima, zaštiti radnika, radništvu uopte? Postoji li to u BiH? Kako vi opisujete politički trenutak u BiH- kapitalizam, liberalni neokapitalizam…
Ferhatović-Beširovi: Radništvo u BIH odumire. Pandemija koju svi živimo je to dodatno naglasila, pa bih rekla da radnici u BiH doslovno i umiru svaki dan. Bojim se da su radnici odustali sami od sebe, digli ruke od nade da može biti bolje, da je dostojanstven rad uopšte više moguć. Velika krivica za to jeste i u samim sindikatima. Od 2009. od kad sam ja na čelu STBIH, a to je bilo i prije veliki problem ovog sindikata, mi se trudimo pokazati svojim primjerom da se sindikat, i tu mislim na sindikat kao pokret, mora promjeniti ako želi da opstane. Sve moguće šanse za to sindikat je propustio. Ne možemo tražiti promjene, a istovremeno sami učestvovati u betoniranju postojećeg stanja uključujući i podjelu radničkih prava po entitetksoj liniji, po političkim opcijama i slično. Sindikat ne smije biti produžena ruka političke stranke, već bi trebao političke stranke napraviti svojim produženim rukama u borbi za radnička prava. Ali mi živimo u zemlji u kojoj je sve obrnuto od onog što bi trebalo biti, pa tako i sindikalni pokret. No bez obzira na sve, mi u STBIH ne možemo odustati. I sigurno ćemo još dugo lutati i udarati glavom od razne zidove, ali ćemo nastaviti pokušavati sve dok zaista ne dođemo do rezultata, ne za sebe, ne čak ni samo za naše članove, nego za sve radnike i radnice u ovom sektoru. Ja zaista vjerujem da ćemo onda imati i tu moć koja nam je tako potrebna i da će radnici znati prepoznati razliku i podržati nas.
Interview.ba: Zovete se Sindikat trgovine BiH, ali ako dobro razumijem – kako povezati BiH, muke su vam iste? Ili možda nisu?
Ferhatović-Beširovi: STBIH je ne samo formalno nego i u praksi sindikat BiH. Mi imamo članstvo u svim dijelovima BiH. Naša organizacija ne prati političku podjelu zemlje. STBIH je organizovan u 5 isključivo geografskih regija i svaka od njih se nalazi i na dijelu FBiH i RS. U našem Upravnom odboru koji broji 10 članova njih 4 živi i radu RS. Neki od naših glavnih povjerenika na niovu kompanija su iz FBiH, a neki iz RS i oni zastupaju sve svoje kolege i kolegice iz kompanije u kojoj rade, bez obzir u kojem su dijelu BiH. Ovo i jeste jedan od razloga zbog kojeg STBIH „smeta“ mnogima, pa i samim sindikatima jer svojim primjerom pokazujemo da je moguće živjeti i raditi i boriti se zajedno i odupirati se sistemu koji je napravljen da razjedinjuje radnike jer ih se na taj način i slabi. Mi u STBIH se vodimo parolom da je skromnost vrlina, ali samo u jednom nismo skromni, a to je da u BiH danas ne postoji neki drugi sindikat koji je više sindikat Bosne i Hercegovine od STBIH i to u onom dijelu koji je najbitniji dio jednog sindikata, u ljudima.
