Rat. Riječ koja se u Bosni i Hercegovini tako olako izgovara. Da, u ovoj državi u kojoj je toliko osoba ubijeno, a da ne govorim o onim koji ni nakon toliko godina nikada nisu pronađeni. Baš ovdje gdje su još uvijek ulice označene nekom starom zgradom izbušenom granatama da nas sjete ruševina i života u podrumima i strahu od svake nove granate, svakog novog ugašenog nevinog života.
Riječ rat tako se olako izgovara, a da se pritom ne sjeti stotine hiljada ljudi koji su napuštali svoje domove, bježali preko planina i livada, dok se pucalo sa svih strana. Da se ne sjete svih onih zločina, počinjenih najgnusnijim metodama, od silovanja žena, tjeranje na seksualni odnos očeva i sinova, ubijanja djece čiji je život tek počeo, klanja čitavih porodica.
Olako se izgovara ova riječ, a ovdje, baš u ovoj državi ima veliku težinu. Ovdje gdje nišani i nadgrobni spomenici nedužnih prekrivaju mezarja i groblja, tako da se jedva zelena trava vidi”. Ovdje gdje su majke i očevi ukopavali sinove i kćerke, a da nisu ni sanjali da će oni biti ti koji će u grob spuštati svoju djecu. I kopali su ih, svi i na svim stranama, s različitim obredima, i s maramama na glavi i u crnini, a opet isti, čisti i nedužni, civili.
Lako se izgovara riječ rat, iako je rat u Bosni i Hercegovini izvukao ono najcrnje među ljudima, ogolio ljudskost, zavadio ljude, pobudio demone, uništio jedinstvo, prijateljstva, privrženost, razumijevanje, život, i duboko razjedinio narode ove države. Najzad, uništio smisao, dao nam PTSP, traume, bolesti, i razoreni sistem u kojem i danas živimo i mi razoreni.
Jedne prilike, kada sam posjetio Potočare, mjesto gdje je ukopano na hiljade ubijenih muslimana, bilo je teško pregledati sve te nišane. Tog dana sestra je ukopavala sestru, koju je pronašala godinama nakon počinjenog zločina, a druga porodica je ukopavala djevojčicu, dok je jedna majka ukopavala posljednjeg muškog člana njene obitelji. Ta bol dok ukopavate nekoga s tri kosti je neopisiva, a miris koji se širio mezarom, ostao mi je u nozdravama tri dana nakon posjete.
Posjetio sam i mjestima stradanja pravoslavaca i katolika, i uvijek ću odati počast svakoj nevinoj stradaloj žrtvi. Posjećivao sam ih s ljudima koji su živjeli u tim mjestima, a jedno je i Vareš, gdje se mogu naći tri spomen-obilježja stradalim. Bili su tu ljudi koji su ukopali svoje najmilije, i proklinjali su onaj dan kada je počeo rat i oduzeo živote njihove djece, braće, roditelja…Da proklinjali su ono što političari u Bosni i Hercegovini svakodnevno izgovaraju tako lako, a nama je uništilo živote.
Pričao sam i s jednim, i s drugim, i s trećim ratnim veteranima. Pričali su mi priče, jedan Zlatko iz Vareša kako su njega i ženu izveli iz stana i odveli na trg gdje su ga htjeli strijeljati, jedan Janko iz Višegrada kako je proveo mjesec i pol dana u logoru Silos u Tarčinu, jedan Rusmir iz Sarajeva kako je kao maloljetnik uzeo pušku u ruke i pucao – dok je svaki novi pucanj probadao srce njegove majke, koja je strahovala da nije bio usmjeren prema njenom sinu. Svi su mi oni pričali priče i proklinjali rat, a u njemu su sudjelovali. Svi oni danas pričaju drugima priče, i govore kako rat nije rješenje, te da nikada ne bi sudjelovali u njemu.
Pričao sam i s onima koji su na Markalama izgubili najdraže, nisu mi mogli puno reći – ponestane riječi, dok su političari stajali po strani s buketom cvijeća na dan obilježavanja zločina na ovom mjestu, oni koji su izgubili najdraže sjećali su se momenata iz prošlosti, a potom se vraćali u tužnu realnost.
Pričao sam i s onima koji u ratu nisu nikoga izgubili, ali su svjedočili zločinima zbog kojih noću ni danas ne mogu da spavaju. Vrte im se iste slike, žale sebe što su bili bez moći u tom trenutku da budu spas za nekog trećeg.
Obišao sam veliku većinu gradova Bosne i Hercegovine, vidio sam ljude koji se boje jedni drugih, koji se boje otići u drugi grad kako bi „završili“ određene papire samo zato što tamo žive muslimani ili pravoslavci ili katolici. Zvali su me i Balijom u pojedinim od tih gradova samo zbog mog imena, iako nisu svjesni koliko ja nisam nijedno od onoga čime se oni danas predstavljaju, a pogotovo onoga čime su se prije nazivali dok su otvarali vatru jedni na druge.
Rane posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini još uvijek nisu zaliječene, neke nikada neće ni biti, mnoge majke su umrle, a da nisu svoju djecu pronašle i ukopale. Iako naši narodi žive jedni s drugima još je mnogo prisutne mrženje, i još je mnogo primjera nacionalističke i ratne retorike, koja produbljuje jaz između ljudi. Tome najviše doprinosi rad političara koji produbljuju rane, stavljaju so na njih, kako bi duže i spokojnije vladali svako u svom dijelu države.
Mi smo u ovoj državi umorni od nepravde, nerada, stagniranja, umorni smo od svega onoga što smo proživjeli. Nama rat ne treba gospodine Bakire Izetbegoviću, mi rat preziremo! Nama treba država u kojoj ćemo živjeti mirno, ostvarivati osnovna ljudska prava, imati osnovne uvjete života. Nama trebaju političari koji će raditi na uspostavljanju normalnog društva, i ne tako olako govoriti o ratu, isključivo iz poštovanja prema svima koji su rat proživjeli i izgubili najmilije.
