Ozren Perduv, član grupe Pravda za Davida, danas je, kada se navršavaju pune tri godine otkad je pronađeno beživotno tijelo Davida Dragičevića, imao ročište pred Osnovnim sudom u Banjaluci zbog uzvikivanja riječi „Pravda“. I dok vlasti privode zbog njima neželjenih riječi, Davidov slučaj je godinama kupio prašinu u ladicama Tužilštva u Banjaluci. Odgovorne za smrt ovog mladog Banjalučanina nisu pronašli, a nedavno je slučaj prebačen u Državno Tužilaštvo, u koje se polaže nada da bi moglo biti mjesto gdje će stvari krenuti s mrtve tačke. Perduv je za Interview.ba govorio o tome kome smeta riječ „Pravda“, zaboravlja li se David, koliko se njegov život promijenio otkad je postao dio ove borbe, te o tome da li ima strahove i za koga se najviše plaši…
Piše: A. Šabić
SRAMOTA DRUŠTVA I MEĐUNARODNE ZAJEDNICE: “Jedini napredak koji se desio jeste preuzimanje predmeta u Tužilaštvo BiH, i to je jedini konkretni napredak nakon tri godine, i nakon čitave borbe, koja i dan danas traje. To je strašno, sramota je za društvo u kojem živimo i za međunarodne institucije koje posmatraju sve ovo, i za visokog predstavnika koji treba da vodi računa o ostvarivanju ljudskih prava”.
INTERVIEW: Kome smeta riječ „Pravda“?
PERDUV: Kome normalnom može smetati uzvik „pravda“? Dovoljno je postaviti to pitanje. Odgovor se sam po sebi nameće. Ja sam po ne znam koji put pred sudom zbog ovog uzvika, i to je skandal o kojem će tek doći vrijeme da se piše. Vjerujem da će doći ljudi koji će to ismijavati. Mi smo već odavno u diktatorskom režimu, koji osjetite u trenuktu kada pokušate nešto da progovorite onako kako nije mainstream, tada nastaju problemi. Sistem nas pokušava na bilo koji način ućutkati, i ne bira sredstva, da li su to prekršajni nalozi, da li je to udaljavanje s posla ako radite u javnom upravi ili nešto treće. Međutim, dobra stvar koju smo učinili za društvo jeste to da smo pokazali da prekršajni nalog apsolutno ne znači ništa, i da tu nije kraj, već da se obavezno treba tražiti sudsko odlučivanje, gdje smo ravnopravni s policijom.
NTERVIEW: Zaboravlja li se David Dragičević?
PERDUV: Ne zaboravlja se. Naravno da vrijeme čini svoje, ko god da je u pitanju. Normalno je da stvari idu u zaborav, dolaze neki novi ljudi i događaji, međutim, postoji grupa ljudi koja ne dozvoljava da sve ovo ode u zaborav i to ne samo zbog porodice Dragičević, već zbog svih nas.
Mi smo davno rekli, i stojimo iza toga, borba koju vodi porodica Dragičević, nije samo za Davida, to je borba za jedno normalnije i zdravije društvo, pošto ovo danas nije normalno.
Naime, imamo institucije i pojedince koji su sebi dali za pravo da zataškaju ubistvo, ali nažalost, to nije jedino što je zataškano. Srećom, imali smo roditelje koji su bili glasni i koji su okupili veliki broj ljudi oko sebe i zato borba koja traje i danas ne dozvoljava da David ode u zaborav.
INTERVIEW: Tri godine bez istine i pravde. Tri godine sputavanja na razne načine, koji se oštro krše s demokratskim postulatima kao što su okupljanja i protestovanje. Koliko je teška borba s ovim sistemom?
PERDUV: Itekako teška, nisam očekivao da ćemo uopće doći do današnjeg datuma, a da se pri tome skoro ništa nije promjerilo s mrtve tačke. Vjerovao sam, kada sam prvi put stao na Trg Krajine, da će to trajati svega tri do pet dana i da ćemo nakon toga sve znati. Istina je da su to vjerovali i Davidovi roditelji. Davor je sam na početku govorio „Ne želim teške riječi, ne želim nikoga da optužujem, želim samo da znam šta mi je sa sinom“. Međutim, kao što kaže narod vrag je odnio šalu, i evo došli smo do tri godine, i apsolutno se ništa ne zna. Jedino što se radi efikanso od strane Tužilaštva u Banjaluci je zataškavanje ubistva. Mada, i to nije toliko efikasno jer da jeste ne bi Tužilaštvo BiH preuzimalo taj predmet. Od predmeta David Dragičević, ne našom voljom, napravljen je predmet svih nas, izdavanjem velikog broja prekšajnih naloga, pokretanjem zahtjeva za prekršajnim postupkom pred sudovima, podnošenjem krivičnih prijava…Zaista je napravljena jedna nenormalna situacija od ljudi koji traže istinu i pravdu, i koji nikada u životu nisu dobili prekršajni nalog. Predstavljeni smo kao neko ko želi da sruši Republiku Srpsku, što je netačno i ne pije vode, ali i do dana današnjeg se tako predstavlja. Da ne govorim o ograničenjima koja smo prošli, a koja se krše s ustavom i pravim koje imamo kada je u pitanju okupljanje. Tokom 2019. pokušali smo nekoliko puta da napravimo javna okupljanja, međutim, svaki put su zabranjena pod izgovorom da postoji neposredna opasnost od ozbiljnog remećenja javnog reda i mira. A kad se vratimo na onaj događaj iz decembra 2018. godine jedine probleme su počinili pripadnici MUP-a Republike Srpske. Održavali smo skupove 2018. godine i niko nikada nije napravio nijedan incident, prvi je napravljen 25. decembra i to je učinila policija, te ih zato zovemo organima nereda. U decembru prošle godine smo održali mirnu protestnu šetnju povodom 1000 dana od ubistva, uprkos tome što je bilo izdato rješenje o zabrani. Mi nismo u zakonski datom roku dobili odgovor ministra, i po zakonu smo imali pravo da održimo mirni protest – šetnju. Održali smo je bez ikakvih problema, bez remećenja javnog reda i mira.
INTERVIEW: Koliko se stanje popravilo kada je u pitanju odnos s policijom kako je Draško Stanivuković postao gradonačelnik Banjaluke, s obzirom na činjenicu da je i sam protestovao za pravdu za Davida?
PERDUV: Imamo zaista dobru suradnju s novom Gradskom upravom. Ono što je dobra stvar jeste da su nam sada otvorena vrata Gradske upravo, što ranije nismo imali. Neko tamo ima sluha i za nas i za naše aktivnosti. Ono što sam ranije govorio, mi ne tražimo privilegovan odnos, mi tražimo da gradonačelnik koji treba da bude gradonačelnik svih nas uvažava mišljenja i stavove pojedinaca i grupa, to se danas dešava, i to je pozitivno. Nadam se da će se tako nastaviti i da će se desite konačno promjene 2022. godine, jer gradonačelnik nema puno ovlasti, svezane su mu ruke, može učiniti dosta kada je u pitanju komunalna policija, i što se tiče toga, mi s njima više nemamo nikakvih problema.
INTERVIEW: Koliko se Vaš život promijenio kako ste se uključili u ovu cijelu priču?
PERDUV: Promijenio se naopačke. Ja to sa ove distance još uvijek ne mogu da rezonujem na način na koji bi trebalo objektivno, jer sam i dalje uključen u sve to, ne žalim se, ponosan sam, međutim, život se jeste promijenio. Mislio sam na početku kao što rekoh da će se sve to riješiti brzo, a kasnije da će borba utihnuti, ali evo nakon tri godine borba nije utihnula, traži mnogo odricanja, mnogo vremena i živaca. Nadam se da ću imati živaca i borbe da istrajemo ne samo ja, već svi drugi ljudi koji su oko porodice Dragičević.
Ako pređemo preko ovoga desit će se novo ubistvo, a isto će postojati neko ko će sebi dati za pravo da sve to zataška. Ja ne pristajem da živim u takvom društvu. Zbog toga ne smatram da su vrijeme i nervi koje dajemo uzalud.
INTERVIEW: Slabi li podrška građana?
PERDUV: Nisu ljudi koji su davali podršku je prestali davati, ali su ljudi umorni i to je potpuno razumljivo. Svako je trebo da izdvoji svoje vrijeme, ja govorim za sebe, nisam oženjen, nemam djecu, i tu vrstu obaveze, pa mogu sebi priuštiti da budem tu svaki dan. Međutim, ima veliki broj ljudi koji imaju porodice, koji su se umorili, ali nisu prestali davati podršku, iako ih nema fizički tu s nama. Ljudi su i bijesni i ljuti na sistem zato što su bili tu, stajali tu, i nema nikavog napretka. Jedini napredak koji se desio jeste preuzimanje predmeta u Tužilaštvo BiH, i to je jedini konkretni napredak nakon tri godine, i nakon čitave borbe, koja i dan danas traje. To je strašno, sramota je za društvo u kojem živimo i za međunarodne institucije koje posmatraju sve ovo, i za visokog predstavnika koji treba da vodi računa o ostvarivanju ljudskih prava.
INTERVIEW: Jeste li dobijali prijetnje?
PERDUV: Bilo je privatnih prijetnja preko društvenih mreža, nekih komentara, ljudi meni potpuno nepoznatih. Toga je bilo, ali nešto konkretnije i ozbiljnije toga nije bilo zaista.
INTERVIEW: Je li Vas i u jednom trenutku borbe bilo strah što ste uključeni u sve to?
PERDUV: Ne želim da glumim nikakvog heroja i ne osjećam neki poseban strah. Jedini strah koji osjećam jeste zbog roditelja. Njima je najteže, prije svega majci. Ona razumije i mene, ali ima strah da se može nešto desiti. Ja tog straha nemam, prije svega zato što nisam sam u tome svemu. Ogroman broj ljudi je sa mnom. Aktivni smo, viđamo se, radimo naše aktivnosti. Mediji nam pružaju najveću podršku i oni nam daju najveću zaštitu.
INTERVIEW: Šta dalje, Ozrene?
PERDUV: Nastavljamo dalje do našeg svjetla na kraju tunela. Dokle god Ifet Feraget, naš advokat misli da ima nade, mi ćemo biti tu. Gospodin Feraget ima optimizma, ako on ima, imamo ga i mi, mislim da zajedno možemo mnogo toga učiniti. Mislim da činimo mnogo toga ne samo za porodicu Davida, već za čitavo naše društvo. Dobro je to Feraget rekao ovo nam je pružena prilika, ako ne iskoristimo, nećemo imati popravni.
