Nisam Emil Zola, i naravno, nemam njegovo ime ni snagu pa da moje “Optužujem” odjekne širom države i potrese korumpirani establišment.
Ali moram reći “Optužujem” radi svoje savjesti i zato, iskreno, što mi je to jedino preostalo.
Optužujem …
Sve predsjednike, premijere, zamjenike premijera, ministre, šefove kriznih štabova, direktore bolnica koji nas ubijaju, dan po dan, svojim nedjelima, za razliku od jedne druge aktivnosti za koju uvijek imaju vremena i snage – da nam ga zadaju sazada.
Godinu dana slušamo prepucavanja na sjednicama umjesto rješenja krize. Godinu dana pune naslovnice etnonacionalističkim sranjima umjesto informacijama o putu pacijenta. Godinu dana kradu građane umjesto da kupuju lijekove. Godinu dana isplaćuju sebi pune plate doprinose odvojenost od porodice, kupuju nove automobile, namještaj, putuju po svijetu dok mi umiremo.
Jučer kaže jedan od premijera “Da smo se htjeli igrati države kupili bi vakcine još u decembru.”
Ako je ironija ne interesuje me, ako je lapsus lingve isto me ne interesuje, nije mala beba koja tek uči pričati.
Ne znam tačno koliki je broj oboljelih i umrlih od COVID 19 od decembra do danas jer ne vjerujem službenim statistikama, ali znam da je velik, imam oči i znam brojati smrtovnice.
Iskreno želim da mu svi koji su umrli od decembra do danas dođu u san i da mu se zahvale na principijelnosti koja ga je spriječila da kupi vakcine.
Optužujem…
Šefove stranaka, njihove supruge koje im obezbjeđuju miran dom umjesto da im vrište u lice vriskom žene majke borkinje, njihove poslušnike koji im nose skute da se ne uprljaju na asfaltu, njihove vozače, kuhare, prijatelje jer drže ključeve ovog našeg jebenog zatvora u svojim šakama.
Te šake se nikad ne oznoje, nikad ne premjeste ključ iz dlana u dlan, niti ga ispuste na jedan minut kako bi mogli malo, malkice odškrinuti vrata ćelije i udahnuti manje smrdljiv zrak. Ili ne daj Bože vidjeti mimo rešetaka, u svijet koji se isto tako bori sa pandemijom alii ma odgovorne političare koji na VRIJEME naprave izolatorije, kupe vakcine, brinu o svojim građanima…
Samo nekih 5 metara od naše granice, na bilo koju stranu da pogledamo iz ove naše ćelije, postoji svijet kojeg ne interesuje:
centralnaizbornakomisija,
ne želi napraviti treći entitet, islamsku ili pravoslavnu državu dok mu narod koji treba naseliti te paradigme pada ko snoplje,
koji traži sposobne a ne podobne da nas vode u doba krize.
A mi, šta mi imamo?
Ministricu vanjskih poslova koja umjesto da sklapa dealove ona odbija primiti vakcine. Jer su to one za siromašne, a ne Gucci level boca.
Ministra zdravlja kojeg smo vidjeli prvi put u životu kad je primio vakcinu mimo reda, zakona a i obraza.
Tri predsjednika, tri hafiza, koji obilaze istanbulske džamije i kite harmonikaše na dan kad je prema worldometru u BiH 1,606 novih slučajeva i 53 nove smrti.
Direktoricu kliničkog centra koja je otela klinički centar od pacijenata.
Put pacijenta kojeg niko nikad nije vidio, pa ni Coelho.
Premijera koji osjeća “susramlje.”
Tužilaštvo koje godinu dana ne može da optuži nikoga za najvidljiviju i najdokumentovaniju pljačku svih vremena (šifra srebrni respiratori).
Ustavne sudije koje su toliko nepovjerljive prema državi čiji ustav štite da mole druge države da ih vakcinišu.
I još mnogo, mnogo toga imamo samo nemamo…
Vođe s obrazom, vođe s dušom i najvažnije vođe sposobne da riješe krizu u bilo čiju korist osim svoje sopstvene. Na primjer u korist građana.
