Predstavnici nacionalnih partija, a bome i onih drugih, Bosnu i Hercegovinu na svjetskoj sceni odavno predstavljaju kao državu slučaj. Zahvaljujući njima, svijet nam se redovno smije, a njihovo neznanje i nesposobnost, nažalost, percipira se kao nešto što odlikuje sve nas.
U korist takvih razmišljanja i tvrdnji ide u prilog činjenica da već godinama naše političare izvanserijskog znanja na jeziku i velikog NIŠTA u praksi održavamo na funkcijama, dok nas kradu, ismijavaju i ponižavaju, te tjeraju da im jedemo iz ruke.
Taj PAĆENIČKI život očigledno nas uzbuđuje! Pogled vlasnika s visine, galama i psovanje, te koji udarac šakom, nogom i namočen hljeb u vreloj vodi kao sočan ručak. Mnogi će reći „nismo ni naučili na bolje“, a zapravo je pitanje jesmo li se uopće trudili da nam bude bolje?
U suštini, generacije i generacije danas i ne znaju za drugačije jer su u ovom haosu izrasle, a one starije, i što su boljeg zapamtile, od silnih depresiva, i težine života se i ne sjećaju. Ruku na srce i ne trude se, već prepuštaju da stvari idu onom putanjom kako već godinama idu uz čuvene rečenice „učlani se u stranku i život će ti biti lakši“ i „ne može biti bolje“. Nažalost, misle da tako pomažu djeci, a svjesno uništavaju i njih, a i ovo malo jada od države što imamo.
U obranu će se uvijek spomenuti rat, koji je ostavio posljedice na svima, ali koji je iza nas sad već 25 godina, i koji više za bilo kakvo TRPNO stanje ne može biti opravdanje, naprosto više ne može. Samo se treba sjetiti da smo već dosad na pogrešan način izveli generacije i generacije. Učili ih da je uredu da manji broj ljudi živi ko tri kralja i uvažava sva prava, a da onaj veći broj pati i pokorava se manjini s neprikosnovenom moći, rintači i briše sva govna koja oni izaseru bez pogovora i s pogledom iz žablje perspektive. A šta smo time dobili?
Dobili smo to da 19,5 posto nas živi ispod generalnog siromaštva, a ova brojka će prema Svjetskoj banci u ovoj godini kada je u pitanju BiH sigurno još više porasti, jer nam se sprema kako navode najveća recesija u posljednjih 25 godina.
Zahvaljujući našoj šutnji i političarima koji samo brinu isključivo o svojim džepovima u Bosni i Hercegovini živi 777.000 mladih u dobi od 15 do 30 godina, od kojih je 60 posto nezaposleno. Više od polovine njih posao čeka dvije godine, a jedna petina i do pet godina. No, posla za one pod sretnom zvijezdom rođene uvijek ima, dovoljno je samo da si nečiji! Najbolje je to pokazao naš mladi ministar iz Zenice Arnel Isak – ZE, koji je u nekoliko navrata fascinirao svojim poznavanjem tehnologije, pričama o kućanskim poslovima, nargilama, ali ne i znanjem iz domena funkcije koju obnaša.
I dok Arnel zauzima fotelju kao najmlađi ministar s očigledno oskudnim znanjem, što se pokazalo i u javnom prostoru, podaci Agencije za statistiku BiH još iz 2019. godini pokazuju da je 11.438 osoba s visokom stručnom spremom bilo nezaposleno u našoj državi, a među kojima bi se sigurno mogao naći neko ko bi funkciju ministra malo bolje obnašao.
Ministri poput mladog Zeničana, onog što je trenirao pored muzeja, ali nikada nije ušao u njega, iako je bio ministar kulture, te onog koji nikada nije pročitao knjigu, a vodio je također ministarstvo kulture, sigurno su poticajni da mladi koji bez obzira na svoje znanje u ovoj državi ne mogu naći posao, odu u neku drugu državu. I ne libe se. Bosnu i Hercegovinu je od 2013. do 2019. godine napustilo 530.000 stanovnika, podaci su Ankete o radnoj snazi, koju objavljuje Agencija za statistiku BiH i Unija za održivi povratak i integracije u BiH.
Porodice ovdje ne planiraju osnivati, jer državi vide kao nesigurnu i besperspektivnu. I više se ne postavlja pitanje da li imaju posao ili ne, odlaze glavom bez obzira jer im je ratne retorike, zveckanja oružja, sveopće letargije i nebrige o državi DOSTA. U drugim državama pokazuju svoje znanje i sposobnost, te tamo na pošten način postaju parlamentarci i parlamentarke, dok u svojoj državi teško da bi ikada do toga došli od onakvih kakav je Halid Genjac, koji je parlamentarac od uspostavljanja Parlamenta BiH.
I tako, umjesto obrazovane i mlade radne snage koja će jačati natalitet u Bosni i Hercegovini, kod nas raste mortalitet. Prema posljednjim dostupnim podacima Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine, u prvih devet mjeseci 2019. godine rodilo se 20.171 dijete, što je za oko 800 djece manje nego u istom periodu 2018. godine. No, kako opada natalitet, sve više opada i broj upisane djece u škole, što za rezultat ima zatvaranje velikog broja obrazovnih institucija.
Iz dana u dan postajemo ponosna zemlja staraca, opčinjenih etničkim skupinama, religijama, osudama i predrasudama, a svi jednaki u gladi, neimaštini i svjetskoj sramoti zbog onih koje svjesno biramo i koji nas ne u tako dobrom svjetlu predstavljaju. Podaci entitetskih fondova za penzijsko i invalidsko osiguranje pokazuju da trenutno u BiH ima skoro 700 hiljada penzionera, koji u prosjeku žive od penzije od 390 do 400 KM, a koje postaju upitne, jer mlada snaga odlazi, a pitanje se postavlja ko će raditi i plaćati penziono?
Osim toga, živimo u društvu duboko ukorijenjene korupcije, i po tome smo najgora država u regionu. Nalazimo se na 111. mjestu od 180 država svijeta. Indeks percepcije korupcije Transparency International za 2020, Bosnu i Hercegovinu svrstava među zemlje svijeta u kojima se stanje korupcije najviše pogoršava. Ponosno držimo i rekord kada je u pitanju zagađenje zraka i često se nalazimo u vrhu Air Visuala kao najzagađenija država svijeta.
I da bude još žalosnije, naši građani umiru na respiratorima od Korona virusa, dok naši političari nisu sposobni da nabave ni vakcine kako treba, što samo još jedan od pokazatelja da smo rupa regiona, i Europe, te njihove apsolutne nebrige o nama. No to ih ne zaustavlja da nacionalistička retorika bude u prvom planu, izuzev zdravstvene krize.
Puno je bolje sada, baš u ovom trenutku, prosipati priču o odcjepljenju Republike Srpske po 500 milijuna puta s jedne strane, i s druge strane „mirno to neće moći“. Akteri isti, scenariji isti, rezultati već od ranije poznati. Bolje građane napuniti strahom i glupostima, nego im vakcine i hljeba dati.
Sramotno je da smo pristali na to da nam se pišaju po inteligenciji svi odreda, i da nam određuju kako ćemo živjeti, oni koji su nesposobni da naprave put od 500 metara, a da ne pukne nakon dva mjeseca. Oni koji pjevaju po šatorskim veseljima. Oni koji nisu u stanju nabaviti vakcine, spustiti nogavice prilikom službenih posjeta europskim državama, pronaći ubojice naše djece, omogućiti liječenje našoj djeci…Oni, oni, oni!
Prestanimo se zamarati trivijalnim stvarima, počnimo pričati o realnim problemima, o siromaštvu, o nezaposlenosti, o nedostatku ljudskih prava, o tome što u svakom segmentu kasnimo 50 godina za razvijenim državama svijeta! Isprazne priče o odcjepljenju Republike Srpske, promjene imena određenog entiteta, i slične inicijative neće nahraniti gladne ljude, zaustaviti mlade da odu, potaknuti one koji su otišli da se vrate i urediti na bilo koji način život građana.
Ako smo već izabrali ove, koje godinama biramo, barem ih natjeramo da nešto urade, do ponovne prilike za izbor, ako do tada budemo zreliji, jer nam je 25 godina očigledno malo
