Tokom pandemije COVID-19 rodno zasnovano nasilje u Bosni i Hercegovini je u alarmantnom porastu. Virus SARS-CoV-2 ne pravi spolne i rodne razlike, ali su posljedice, nastale njegovim djelovanjem, produbile postojeću diskriminaciju u društvu. O nevoljama sa kojima su se suočile žene, ali i o Akcionom planu EU o ravnopravnosti spolova za period 2021 – 2025. godina, govori aktivistica Diana Šehić.
Piše: Đorđe Krajišnik, Naratorium
Diana Šehić, direktorica Udruženja “Prava za sve”, koje se bavi zaštitom i zagovaranjem ljudskih prava, radi na stvaranju pravednog i demokratskog društva, zasnovanog na standardima ljudskih prava sa naročitim fokusom na jednake mogućnosti za sve i principe učesničke demokratije, aktivistica je i borkinja za ženska ljudska prava. Više od 20 godina aktivno radi u polju zaštite ljudskih prava i zagovaranja za fer i demokratsko društvo zasnovano na principima ljudskih prava. Dugogodišnjim i kontinuiranim radom, Šehić je, zajedno sa organizacijom koju vodi, ostvarila značajne rezultate na unapređenju zakonodavnog okvira za zaštitu ljudskih prava, rodnu ravnopravnost i nediskriminaciju u našoj zemlji. U razgovoru koji smo vodili Šehić govori o stanju ženskih ljudskih prava u vrijeme pandemije virusa SARS-CoV-2, alarmantnom porastu rodno uvjetovanog nasilja, Akcionom planu EU o ravnopravnosti spolova za period 2021 – 2025. godina, te šta on znači za BiH i druge zemlje zapadnog Balkana u procesu postizanja jednakopravnosti za sve ljude.
Na prvoj liniji odbrane od virusa
Krajem prošle godine, Udruženje “Prava za sve” organizovalo je diskusiju i projekciju filma pod naslovom “Da li je COVID dio nas?”, kojim se ukazuje na alarmantan porast rodno zasnovanog nasilja u našoj zemlji sa dolaskom pandemije COVID-19. Pandemija je, kako su tada kazali iz “Prava za sve”, posebno pogodila žene, te značajno produbila već postojeću diskriminaciju u društvu.
Diana Šehić ističe kako analiza, koju su na osnovu relevantnih domaćih i međunarodnih podataka uradili u udruženju koje vodi, pokazuje, između ostalog, da su žene bile te koje su iznijele teret i ove aktuelne krize, teret pandemije.
– Izvještaji međunarodnih i domaćih organizacija pokazuju da je pandemija bila udar na zdravlje, zdravstveni i ekonomski sistem, ali također i na društveni i obiteljski život. Rodno zasnovano nasilje je značajno eskaliralo, analize su potvrdile i da je ogroman broj žena koje rade u neformalnom i osjetljivom sektoru u velikom procentu ostao bez posla. Kako je navedeno u relevantnom izvještaju EU za prošlu godinu, stopa gubitka posla je 1,8 % puta veća kod žena u odnosu na muškarce. Iz istorije znamo da u krizama više nastradaju socijalno ugroženije kategorije, a to su u velikom procentu žene. A vidjeli smo da su žene bile, da tako kažem, na prvim odbrambenim linijama u borbi protiv pandemije. Posebno zbog činjenice da su žene kao uposlenice više zastupljene u zdravstvenom sektoru, trgovini, novinarstvu ili prosvjeti, koji su sve ovo vrijeme radili i bili izloženi mogućnosti zaraze. Možemo da kažemo da je ova situacija imala snažan uticaj na izradu novog Akcionog plana EU o ravnopravnosti spolova za period 2021 – 2025. godine. Ovim je neravnopravan položaj žena jasno naznačen i cilj ovog plana jeste, stoga, da ubrza postizanje ravnopravnosti žena i djevojčica kako bi se dostigla ravnopravnost spolova. To je jako bitno. Jako je važno za cijelu EU, ali i za zemlje koje su u procesu integracije, objašnjava Šehić.
Naša sugovornica dodaje kako udruženje na čijem je čelu sada prati u kojoj mjeri će se primjenjivati ono što je ovim Akcionim planom zamišljeno. EU je, prema njenim riječima, ovim planom jasno poručila da nema pravde, mira i sigurnosti unutar jedne zemlje bez ravnopravnosti spolova.
– To je jedna snažna poruka. Oni ovim Akcionim planom žele da ubrzaju uspostavljanje ravnopravnosti spolova. Ravnopravnost spolova postaje prioritet. To će se odraziti kako na zemlje EU, tako i na zemlje koje su u procesu integracija. Što se tiče zakonodavnog okvira, mi imamo relativno dobar okvir. Kad pričamo o zakonu, moglo bi se kazati da on ide ka unapređivanju u skladu sa Istanbulskom konvencijom, pruža dobru i široku zaštitu od bilo koje vrste nasilja. Međutim, postoji ogroman jaz između onoga što je na papiru i onoga što je u praksi. Mi imamo institucionalne mehanizme, na državnom nivou Agenciju za ravnopravnost spolova i lokalne gender centre. Zadnjih je godina aktivnost Agencije za ravnopravnost spolova unaprijeđena, nastoje se pratiti trendovi i sistemski odgovori na nasilje. Ali ne mogu sav teret oni nositi. Ono što nama nedostaje je kritička i institucijalna podrška koja mora doći od svih nosilaca zakonodavne i izvršne vlasti. To mora biti jedno političko opredjeljenje koje će biti vjetar u leđa svim institucijama da se osigura primjena zakona i da se odgovori adekvatno na nasilje. Ne može se samo formirati institucija-dvije, nevladina organizacija koja će zagovarati i zalagati se za sve to. Pomenuti Akcioni plan može biti neki vjetar u leđa na širem nivou, kako njima u EU tako i nama ovdje. To će nas obavezati da slijedimo ono što je plan prema tom Akcionom planu. Potrebna je sinergija, podrška, još uvijek je potrebno puno raditi na razvijanju svijesti društva na prepoznavanju i neprihvatanju nasilja. Šta znači neprihvatanje nasilja? Prijavljivanje nasilja i kažnjavanje nasilja. Zato je ovdje odgovor institucija jako važan, ali znamo da je on sada diskutabilan, kaže Diana Šehić.
Direktorica “Prava za sve” ističe kako ovo udruženje, u procesu odgajanja novih generacija i ukazivanja na pogrešnost rodno zasnovanog nasilja, koje se praktično kod nas generira od malih nogu, već pet-šest godina zagovara uvođenje u nastavne kurikulume predmeta koji će se baviti ovom problematikom.
– Neke programe koji će kroz obrazovni sistem, od ranog doba, rušiti te stereotipe i koji će graditi svijet tolerancije, razumijevanja, jednakosti, međusobnog uvažavanja i nenasilja i sve to što je rodna ravnopravnost. Mi smo analizirali kurikulume i imali smo debate koje smo tim povodom organizovali i onda smo imali kontraargumente da je naš nastavni plan i program preopterećen. Ali mi mislimo da se to može sprovesti i kroz nenastavne aktivnosti, ne moraju da budu časovi gdje će djeca morati da uče, naročito u osnovnoj školi, ali mogu da uče na fakultetima, svakako bi moralo nešto od toga da bude kroz nastavni proces, navela je Šehić.
Ona ističe da Udruženje “Prava za sve” i organizacije iz Crne Gore, Srbije, Sjeverne Makedonije i Kosova kreću intenzivno s projektom “Osnaživanje spolova kroz proces integracija”, u okviru kojeg će vršiti redovan monitoring u kojoj mjeri državne institucije provode sve ono što je potrebno kroz proces pristupanja, prisvajanje novih politika i zakona.
– Radićemo na izgradnji institucionalnog podizanja znanja i svijesti o rodnoj ravnopravnosti i odgovornosti prema građanima, te ćemo tako našim mehanizmima nastojati doprinijeti rodnoj jednakopravnosti. Udruženje “Prava za sve” već godinama monitoriše stanje ljudskih prava u Bosni i Hercegovini, naročito stanje ženskih ljudskih prava i ravnopravnosti spolova. Mi redovno izdajemo izvještaje o stanju ljudskih prava i posebno pratimo procese europskih integracija. Svake godine Europska komisija izdaje izvještaj o napretku. Mi svake godine za taj izvještaj pripremamo osvrt na stanje ljudskih ženskih prava u Bosni i Hercegovini i ravnopravnosti spolova. Lobiramo da se naša zapažanja, naši komentari i naše preporuke ugrade i integrišu u te državne izvještaje o napretku. Do sada smo, u zadnjih nekoliko godina, unaprijedili izvještaje o napretku kada je u pitanju ravnopravnost spolova. I prošle godine je to bila naša planirana aktivnost, međutim, prošlu godinu je obilježila pandemija. Bilo je sasvim logično da nastavimo pratiti stanje ženskih prava u pandemiji. Od marta prošle godine smo u različitim sektorima bilježili stanje ženskih prava, u kojoj se mjeri ona krše i u kojim oblastima se najviše krše. Sad smo izašli s analizom koju želimo predstaviti. Također, praveći tu analizu, željeli smo dati glas ženama koje su “iznijele i podnijele teret” cijele krize. Da im damo glas, da im damo prostor, da one o tome govore kroz film “Da li je COVID dio nas?”. Naša analiza na jednoj strani pokazuje da su žene bile te koje su iznijele teret krize, teret pandemije. Kada pogledamo ko je bio najviše zauzet, koji su sektori radili bez prestanka i iznijeli taj teret, shvatamo da je to, prije svega, zdravstveni sektor. U zdravstvenom sektoru su većinom zaposlene žene, pojasnila je direktorica Udruženja “Prava za sve”.
Prema mišljenju Diane Šehić, mi smo kao društvo jako daleko od toga da kažemo da se poštuju ljudska prava, pa tako i ženska ljudska prava.
– Daleko smo još uvijek od toga da živimo ljudska prava. U našem je društvu diskriminacija široko rasprostranjena. Kako sam već kazala, imamo relativno dobre zakone, problem je što se oni ne primjenjuju. Naša vlast misli da je uradila posao jer su donijeli zakone i politike, a zapravo ono što jeste pravi izazov i po čemu se mjeri koliko se ljudska prava poštuju jeste koliko vi imate tu primjenu u praksi. To je jedino relevantno. Kroz proces EU intergracija ono na čemu mi, organizacije civilnog društva, insistiramo jeste da se napredak ili stanje u oblasti ljudskih prava, ženska ljudska prava, ocjenjuje prema tome koliko se to poštuje u praksi. Ne kroz broj zakona nego kroz stanje u praksi. Da znate da ste zaštićeni zakonom, da imate jednake plaće, pristup obrazovanju, podijeljen teret brige u kućanskim poslovima, to je jedna ravnopravnost. Nećemo imati ravnopravnost dok se zakoni ne budu primjenjivali u praksi. To podrazumijeva i jednako učešće žena u politici, u procesu donošenja odluka na ministarskim pozicijama, žene koje su zastupljene na mjestima odlučivanja. Jer žene trebaju da budu uključene u donošenju svih važnih odluka europskih i drugih procesa koje stoje pred nama. Još uvijek smo na samom početku kada je u pitanju ravnopravnost spolova u tom pogledu, konstatuje Šehić.
Bez sistemskog odgovora
Također, Diana Šehić još jednom skreće pažnju na to kako istraživanja pokazuju da je u vremenu pandemije mnogo više kompanija, u kojima većinom rade žene, zatvoreno.
– Ženu su u većoj mjeri ostajale bez posla, žene rade u tzv. sivoj ekonomiji, žene imaju mnogo više ugovora o djelu, ugovora na mjesec dana. A tu je i porast nasilja u porodici, te rodno zasnovanog nasilja. Kako sam već naglasila, prema nekim procjenama organizacija civilnog društva, nasilje u porodici je povećano za gotovo 20 posto. Vrlo je moguće da je i više, jer je moguće da mnoge žene nisu fizički bile u mogućnosti da prijave nasilje. Organizacije civilnog društva bilježe podatke da u onim porodicama u kojima nije bilo nasilja, ono se tokom pandemije pojavilo. U onim porodicama u kojima je ranije bilo nasilje, intenziviralo se. Ljudi su bili zatvoreni, žene nisu bile u mogućnosti da zatraže pomoć, ostale su u tom momentu samo organizacije koje su djelovale i uspostavile linije pomoći, te pokušale poslati poruku ženama da mogu da se obrate za pomoć. To je jedan veliki problem i organizacije su se puno brže i efektnije organizovale nego institucije. Sistemskog odgovora zaista nije bilo. Našim institucijama je trebalo jako dugo da se prilagode i odgovore onim zahtjevima koji su se pokazali u društvu u vrijeme krize. U civilnom društvu mi smo nastavili pružati usluge, servise i razna druga savjetovanja ženama. Uspostavili smo linije psihološke pomoći između ostaloga, dodaje Diana Šehić.
Naša je sugovornica mišljenja da institucije sistema ne prepoznaju na adekvatan način značaj i ulogu civilnog društva koje se bavi zaštitom ljudskih prava.
– Mi, nažalost, vidimo da se sužava prostor za djelovanje civilnog društva. Umanjuju se sredstva. U periodu nakon pandemije treba znati da nas čeka jedan strašni ekonomski oporavak i izazov. Europska komisija je s izvještajem o napretku 2020. ponovo rekla da je civilno društvo jako važno i da je potrebno osigurati konsultacije s civilnim društvom. Dakle, oni su veoma jasno rekli da nema demokratskog društva bez jakog civilnog društva. Poruka Europske komisije je da se mora graditi jedan ambijent u kojem će civilno društvo biti prepoznato i u kojem će se ono uvažavati kao relevantan partner u razgovorima i svim procesima koji slijede u europskim integracijama. Civilno društvo je važan akter i zalažemo se da bude prihvaćeno i od strane naših institucija. Istakla bih posebno da su, i pored toga što su podnijele najveći teret krize, žene pokazale da su snažan i bitan faktor u našem društvu. A istovremeno su najviše pogođene i našle su se prve na udaru negativnih posljedica pandemije. Ne zaboravimo najnovije istraživanje, koje je rađeno od strane državne Agencije za ravnopravnost spolova, koje pokazuje da 93% kućnih poslova obavljaju žene. To je taj nevidljivi rad žena koji nije ni priznat niti plaćen, a koji je ogroman i bez njega porodica i društvo ne mogu da funkcionišu, ističe Šehić, te na kraju razgovora zaključuje:
– To su društva gdje žene i muškarci imaju jednake prilike. Dakle, nema naprednog društva bez ravnopravnosti spolova, koja će biti osigurana u svim sferama. Naša poruka jeste da žene ne smiju ni u kom slučaju biti marginalizirane. Žene su jako važan faktor ovog društva, svaka kriza to pokazuje, stoga želimo da pošaljemo poruku da nema pravednog, stabilnog, naprednog i ekonomski razvijenog društva bez ravnopravnosti spolova i jednakih mogućnosti za sve. To je naša poruka i želimo još jednom kroz praktičan primjer i pandemiju to da pokažemo.
