Jutro, prvi januarski snijeg. Gust i ljepljiv. Sporo vozim kroz čaršiju stiješnjenu između dva brda. Na njihovim obroncima, kao u ogledalu zrcale se dva zdanja. Na jednoj strani lječilište „Reumal“, na drugoj franjevački samostan Duha svetoga. Bez njih bi, pomišljam, ovo mogao biti bilo koji bezimeni grad. Zaputio sam se prema samostanu da saznam kako je pandemija naša svagdašnja uticala na malu fratarsku zajednicu. Fra Mirko me dočekao toplo, ali sa sjenkom zabrinutosti na licu. Tamo ću saznati da je poslije inih historijskih pošasti ovaj samostan pohodila i korona. U samostanskim hronikama će ostati zabilježeno da su godine gospodnje 2020. tri pripadnika Reda Manje Braće prebolja bolest do tada nikad viđenu.

Piše: Harun Dinarević

Samo nekoliko mjeseci je bilo prošlo otkako se fra Mirko Majdnadžić vratio iz Vareša u Fojnicu, kad je Svjetska zdravstvena organizacija proglasila stanje pandemije. Gvardijan fojničkog samostana je prethodnih sedam godina proveo kao župnik u Varešu, još jednom nekad rudarskom gradiću. S povratkom su došla i nova iskušenja. Zajednica koju čini sedam fratara morala se, kao i cijelo društvo, naučiti živjeti u novim okolnostima. Ali kako redovnici vrlo živo učestvuju u kulturnom životu, nisu mogli ostati izolirani od vanjskih dešavanja. 

Sačuvali smo jedni druge jer smo se sklonili

„Bilo je to u desetom mjesecu prošle godine, tad se u Fojnici pojavilo malo više zaraženih“, počinje fra Mirko pripovijest o tome kako su se on i dva njegova duhovna brata zarazila koronavirusom. Sa nama sjedi i vinar Ilija Soldo iz Međugorja čiji dolazak je koincidirao sa mojim. 

„Mi smo ovdje imali jedan mali koncert, bilo nas je oko tridesetak. Sve smo mi epidemiološke mjere ispoštovali, razmak sjedišta i ostalo. Gostovale su jedna pjevačica i sviračica iz Sarajeva, bilo je prelijepo. Ne vjerujem da smo tu mi zarazili jedni druge, ali se poslije toga proširilo“, prisjeća se fra Mirko sa dozom sumnje.

Jedna od muzičarki koje su nastupale treći dan od susreta ga je nazvala da ga upozori da ima temperaturu i da bude oprezan.

„Odmah kažem svojim fratrima: “Ja odoh u sobu i ne izlazim dok ne vidim šta je“. Ja sam dobro. Nazovem sestru i prijatelja iz COVID ambulante da upitam za savjet. Kažu: “Skloni se, snimi pluća za svaki slučaj“. Uzeli su mi bris i uradili test. To je bila subota. U ponedjeljak došlo – pozitivan. Ali već sam se ja pripremio i pet dana sklonio u sobu. Tako da smo sačuvali jedni druge jer smo se sklonili“, objašnjava mi on kako oprezno su pristupili cijelom slučaju.

Među tri zaražena fratra je bio i najstariji član zajednice, rođen 1937. godine.

„Za njega smo se bili malo zabrinuli, rizične godine, ali on je, čini mi se, od nas ponajlakše prebolio“,  kroz blagi smijeh ocjenjuje  Fra Mirko. S druge strane, simptomi njegove bolesti bili su nešto izraženiji. Pored gubitka čula okusa i njuha, pet dana ga je držala temperatura od preko 38 stepeni. Povremeno bi  ju uspijevao spustiti za nekih stepen, ali se ona vraćala jer se tijelo hrvalo s virusom. Dodatnu neugodnost je predstavljala i popratna dijareja.

„Nezgodno je, znaš, kad je visoka temperatura, uvijek si pod nekim naporom, stalno se znojiš, ali smo u biti ovdje u kući sva trojica dobro prošli. Doktor mi je govorio: „Samo gledaj da ne odeš u bolnicu“, objašnjava mi sagovornik, misleći na onu neugodnu statistiku o broju umrlih na respiratorima.

U razgovor se uključuje i gospodin Ilija sa pričom o tome koliko ova bolest može iscrpiti čovjeka da je neki čovjek izvršio samoubistvo jer više nije mogao podnijeti agoniju. Fra Mirko navodi sličan primjer iz Sarajeva. 

Zatim nam priča kako dvoje supružnika iz Sarajeva nije izašlo iz stana 35 dana. 

„Pazi, ne treba ti gora bolest! Kad je u nas ovdje to počelo, ja sam cijeli dan provodio u sobi. Kod nas Bog dao, ima velika bašta, izađeš, nemaš nikakvog kontakta“, navodi od vlastite sretne okolnosti.

Ipak, u samostanu živi pet fratara starijih od njega. Prisjeća se kako im je teško palo kad je uvedena zabrana kretanja za starije od 65 godina.

„Ovdje imaš 50 dunuma zemlje, možeš se slomiti hodajući, ali ne možeš sići u grad. To ti je psihološki – čim ti  ne možeš dole, ti si zatvoren“ , objašnjava on nasušnu potrebu za društvenim životom.  Zatim su uveli da stariji od 65 godina mogu dva dana sedmično u ranim terminima izaći vani.

„Čim je malo popustilo, ponedjeljak dođe – ne treba mu više ništa“, priča gvardijan kroz smijeh  “Samo da malo prohoda čaršijom, da se ne osjeća izolirano“.

Prilagodba rituala  

Kao svešteniku, pandemija mu ja nametnula i moralne dileme. 

“Ja sam imao jedan težak problem”, ispovijeda se fra Mirko. “Mene je nazvala osoba i kazala mi da sam je u pričesti zarazio. Kad je ta osoba uputila tu informaciju, to je bilo prije nego sami znao da sam pozitivan. To je bio možda prvi, drugi dan. Teoretski  je to moguće, ali je kontakt tu minimalan. Ja uzmem hostiju i stavim je na ruku. Mislim da su male šanse za to, ali ja imam problem ako je zaista jesam zarazio. Najbliži vjernik u crkvi je pet metara udaljen od mene, ali kad ide pričest ja stavim masku i operem ruke. Ima onih koji kažu: “Ma ne treba toliko držati se toga”, ali pusti ti ne treba“, oprezan je on.

„Meni je veći problem bio čekanje rezultata, nego sama bolest, jer ti ne znaš  jesi  li – nisi, pa onda pokušavam prelistat koga sam sve sreo u tom period. Napraviš neki susret i pozoveš ljude koji su ti prijatelji i onda tim prijateljima doneseš zarazu. Ili oni meni. Neće ti niko prigovoriti dok je sve u redu, ali šta ako se nešto dogodi“, objašnjava mi svoje muke.

Novim okolnostima redovnici su morali prilagoditi i običaje.

 „Evo, kod nas je za Božić običaj da obiđemo svaku kuću u župi. Običaj je ostao, ali sam sada je to malo prolongirao. Nas je sad tu pet pokretnih, odemo u svaku kuću. U kući budeš desetak-petnaestak minuta. Sjedeš, pomoli se, upitaš ima li neki problem, s nekim se i razgovori… Uglavnom, obiđe se i napravimo malu statistiku – je li neko odselio, doselio, one pokojne i rođene već imamo evidentirano. To je jedan fini običaj, jednom godišnje svećenik dođe u kuću i malo se posjedi prijateljski. Ja pitam ove doktore, moje prijatelje, šta da radim, oni mi kažu: “Za tebe nije rizik jer si odbolovao”. “Ali mogu li ja prenijet”. Kažu: ”Možeš”. Pazi, na meni je odgovornost hoću li ja biti posrednik. U nas je u župi pedeset posto starih osoba, a možda i više. Imaš ljudi koji se boje. Imaš ljudi koji imaju neke kronične bolesti, pa mu treba samo još mala iskra ida ga slomi“, primjećuje fra Mirko, pa mi izlaže svoju poziciju o božijoj odredbi i slobodnoj volji: 

„ Niko meni neće unaprijed prigovoriti. Mislim, u božijim je rukama sve, ali ne mogu ja sad, bože me oprosti, Boga iskorištavati za nešto što ja mogu spriječiti. Tako da smo blagoslov odgodili da bude uz Uskrs, a ne uz Božić. Za dva-tri mjeseca promijeniće se nešto – može biti gore, ali eto… Nešto će se promijeniti“, vjeruje gvardijan.

Prije nego sam mu i postavio sljedeće pitanje fra Mirko je krenuo da odgovara. Zanima me kako se pandemija odrazila na rad muzeja koji djeluje u okviru ovog samostana. 

„Tri mjeseca muzej je bio zatvoren skroz, takve su bile preporuke. Ako djeca  ne idu u školu, ne mogu ih ja pozivati da dođu u muzej. Ne treba praviti rizik gdje ne moramo. Reumal radi smanjenim kapacitetom, a ovdje su nama najčešći gosti korisnici terapije u Reumalu. Sad smo ostavili ovako: te dvije gospođe koje su radile, žao mi ih bilo poslati kući. Ali one su same rekle: ”Fra Mirko, nema…”. Pazi, u pet dana dođu dvije osobe, pa smo ostavili sad petkom i subotom da radi od dvanaest do četiri po podne. Sve mi možemo urediti da se mjere ispoštuju, ali nema ljudi“, obrazlaže mi sve nepovoljne okolnosti za rad muzeja koji ću kasnije posjetiti. 

Ništa u životu, pa ni bolest, ne može se gledati jednoznačno

Prije toga, Fra Mirko mi govori o još jednoj prilagodbi običaja u vremenu pandemije.

„Imali smo Božić. Uz njega su vezane ponoćke, pa tu bude neko malo slavlje, pa se poslije mise napravi vatromet. Pola toga nema vjerskoga, ali to je izraz veselja. Ove godine, prvo što je bilo ograničenje kretanja ili policijski sat. Onda su u nekim župama stavljali da misa bude u devet navečer, pa se završi do deset, da se može doći kući do jedanaest sati. Ja sam s druge strane mislio, iz nekog svog iskustva – preko trideset  godina sam ja svećenik, da mi je vjerski ljepša misa u zoru nego navečer. Znaš, navečer ljudi malo sjede, odu u gostionu, kafić, popiju, pa je on onda došao na misu – onako. Nije to sad više odraz vjerske vjere ili potrebe, nego idu svi redom. Ali ujutro u šest sati doći će samo oni koji su došli samo Boga moliti. Onaj što se malo “naštampao”, on spava, neće on ustat. Ja sam na sve četiri mjesta gdje imamo molitvi stavio u šest ujutro. Meni je to ispalo ljepše nego ono kad je “normalno”.Teško je reći da je ono “nenormalno” ljepše od “normalnog”, ali bilo je vjerskije. Volim ja i vatromet napraviti, svake godine sam ga pravio i ovdje i u Varešu, ali ovdje shvatiš šta je važno. Ljudi su došli jer im duši treba malo mira, traže neku utjehu ili da se zahvale Bogu, ili molba za sutra – da me sačuva od nečega od čega se ja ne mogu sačuvati. A kad je ponoćka, moraš trećinu vremena provesti da malo smiriš. Kad u punoj crkvi počne žuborenje, izgubi se ono što bi trebalo biti duhovna crta. Sad je korona, uz sve loše što je napravila, stavila naglasak na ono važno. Ništa u životu, pa ni bolest, ne može se gledati samo jednoznačno. U svačemu možeš naći nešto poticajno i pozitivno, nešto što može biti mali iskorak“, ljekovitim riječima završava naš razgovor fra Mirko dok nam se pridružuje fra Marko Ćorić, ispod miške noseći knjigu. 

Ova pristrašna bolest ne biaše u ovom dilu svita

Penzionisani profesor klasične filologije, odnosno grčkog i latinskog jezika, svoj radni vijek je proveo u Visokom, gdje je podučavao ove jezike u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji. I on je prebolio zarazu koronavirusom. Knjiga koju je donio naslovljena je „Enhiridion“, autora fra Mate Kristićevića. Fra Marko mi objašnjava da  to u prevodu sa grčkog  znači priručnik. I knjiga je doista to – pored svoje hroničke dimenzije, ona sadrži uputstva vjernicima kako se ponašati i živjeti u „turskom svijetu“ koji je, blago govoreći, bio nenaklonjen katolicima. Knjiga je pisana od 1823. pa do konca autorovog života 1840. godine, uglavnom na latinskom jeziku. Iako franjevci u to doba uveliko pišu na narodnom jeziku, ova knjiga je možda i zbog svoje sadržine, mnoštva pripovijesti o nepravdama koje su razne siledžije i namjesnici Osmanskog carstva činili prema katolicima, napisana na latinskom jeziku, kako ne bi dopala pogrešnih ruku. Srećom, fra Marko ju je preveo i objavio 2019.godine te ju je ponio jer smo se ranije dogovorili da će mi pričati kako su ranije pandemije i epidemije opisane i u franjevačkim izvorima. Kako je fra Mato Kristićević bio i narodni ljekar, on vrlo revnosno bilježi sve periode kuge iz 18. i 19. stoljeća. Nakon što nabroji sve talase kuge iz 18. stoljeća, on piše da je „1813. godine Bog istodobno trostrukim bičem strašno udario cijelu Bosnu, naime kugom, glađu i ratom. I to kroz tri sljedeće godine.“ Naš savremenik bi ironično pomislio da se kod nas barem nisu rat i korona sastavili. Autor dalje poredi razmjere te epidemije sa kugom iz 18. stoljeća: „Ali najprije kad razgovaramo o kugi, ova što je odmah više bjesnila, nego izdvojeno po mjestima, činila je u narodima tolike i veoma nemilosrdne pomore, te bih se usudio valjano tvrditi da  je otprilike od svih epidemija koje sam dosada opisao ova zadnja pogubna zaraza u ubijanju puka odnijela daleko veći broj pojedinaca te je s pravom sebi izborila ime velika kuga. Stoga, ako bi se napravila usporedba, šutjela bi ona koja je bila 1733. godine, koju nazivaju velika kuga, jer ova kroz tri susljedne godine nije prestajala bjesnjeti svojim neizrecivim napadima na ljudski rod“, grko procjenjuje autor. 

Na drugom mjestu on opisuje bolest do tada njima  nepoznatu: “Ova pristrašna bolest imenom kolera ne biaše u ovom dilu svita  pria godine 1833, 1834, 1835, nie se pria ni čula u ovom kraju svita, to jest u Europi. Ali uvriđeni milostivi Bogo naiposli za pokarat tvrdokorne narode ove, posla ju i među nas pretposljednje  godine, čujaše se štogdi pomalo. Ali evo ove godine umalo vrimena zapali se strašno po svoj Bosni“, zabrinuto nam saopštava autor, ali kasnije dodaje: “Izprva strašno biaše počela zapaljivati i narod se biaše počeo strašit. Ali sad posli jedan misec dana svuda malo uzmače. Već ne znam za koliko će ovako durat“, piše on, i kao da opisuje današnju situaciju. 

Eksponati u mraku

Poslije razgovora sa fra Markom, za kraj odlazim u muzej. Srećom, došao sam u petak, jedan od dva dana kada je otvoren. Kustosica Natalija Šimunić je upravo došla na posao. Provodi mi kroz hladne odaje. Pošto su ogromne prostorije, ne isplati ih se grijati. Po nevolji, zbilo se i da nema struje. Eksponati u mraku. Zvoni tišina. Dok razgledam kolekciju metalnog novca, Natalija mi brojkama predstavlja kako se pandemija odrazila na broj posjetioca: „Prošle godine jedva tisuću, a inače je prosjek pet tisuća“. 

Prolazimo kroz ostatak muzeja. Izlazim kroz gostionicu, također praznu. Možda sam bio jedini posjetilac muzeja tog dana.. Mučna privilegija. 

Po odlaku ponovo srećem fra Mirka.. Ostavljam zajednicu da se tiho, kao i uvijek, bori sa nedaćama.