Dok se čelnici Evropske unije brinu o demokraciji u Americi zbog upada u Kongres pristalica bivšeg predsjednika Donalda Trumpa, možda bi se mogli preispitati za nepoštivanje temeljnih vrijednosti Unije, osobito onih podvedenih pod rečenicu „Ljudsko dostojanstvo je nepovredivo“.
Od 2015. godine su pokazali da životi osoba s područja Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka, ne znače mnogo i da je ipak ljudsko dostojanstvo povredljivo. Mnoge izbjeglice i migranti su umrli na putu do država Evrope u prevrtanju brodova i zauvijek nestajale u dubinama Sredozenmog mora, iako postoji jasna obaveza spašavanja na otvorenom moru, odnosno pravno je regulirano da se osobe koje tako prelaze granice budu odvede na sigurno mjesto. Fotografija dječaka iz Sirije Aylana Kurdija koji se utopio na putu prema Europi, kao klasični primjer medijskog naturalizma, reći više nego bilo koje riječi.
Evropsku uniju je zatekla migrantska kriza kao svake godine snijeg Bosnu i Hercegovinu, iako su dešavanja s Arapskim proljećem krenula krajem 2010. godine, koja su prouzrokovala nekoliko ratova. Jasna politika nije postojala. Države članice vjerovatno su vjerovale da za migracijskom politikom neće biti potrebe nakon ratnih dešavanja nastalih disolucijom SFRJ i silnih migracija, koje su i tada zatekle najrazvijenije države nešeg kontinenta.
I dok je ogroman broj ljudi pristizao na tlo Evrope Sredozemnom mediteranskom rutom i Istočnom mediteranskom rutom, gdje su najviše bile pogođene Italija i Grčka, kasnije Balkanskom i Zapadnom mediteranskom rutom, članice Evropske unije se nisu mogle dogovoriti oko raspodjele izbjeglica i migranata.
Njemačka je u početku vodila politiku dobrodošlice izbjeglicama i migrantima, kao još neke države Evrope, ali onog trenutka kada je u državu došlo oko 900 hiljada osoba nastali su problemi i vremenom se promijenila politika. Države Višegradske skupine (Poljska, Češka, Mađarska i Slovačka) već su od početka štitile granicama i vodile jasnu antimigracijsku politiku. Mnoge države nikada nisu otvorile luke za humanitarne brodove, a one koje su to radile, više skoro da ne rade.
Tijekom 2015. godine donsesena je odluka o provizornim kvotama izbjeglica i migranata po zemljama Evropske unije, koje nikada nisu zaživjele. Pritisak krize su i dalje trpjele Grčka i Italija, države u koje najviše pristižu izbjeglice i migranti. Prema važećoj uredbi Dublin II, država u koju dođe izbjeglica ili migrant, zadužena je za postupak ispitivanja zahtjeva za azil. U slučaju da se ta osoba kreće drugim državama Evrope, one je mogu vratiti u zemlju u koju je prvobitno došla. Godinama je bilo pokušaja da se ureba Dublina II izmijeni ili osmisli drugi način regulacije migracije, ali sve je bilo bezuspješno.
Kao drugu soluciju za rješavanje ovog problema, članice Evropske unije vidjele su u Turskoj jer je veliki broj migranata u Evropu dolazio preko ove države. Tijekom 2016. godine postignut je sporazum na relaciji EU-Turska, kojim je trebalo biti obustavljeno kretanje migranata i izbjeglica, koje preko Egejskog mora stižu na grčke otoke. Sporazum je, između ostalog, predviđao ukidanje viza za građane Turske kad oni žele putovati u Europsku uniju, što se nije realiziralo. U nekoliko navrata predsjednik Turske prijetio da će prekinuti sporazum i pustiti migrante prema EU. Pitanje je koliko je ovaj sporazum danas funkcionalan.
Također, bilo je nekoliko pokušaja sklapanja sporazuma sa afričkim zemljama u godinama iza nas, koje bi mogle zadržati migrante u Africi, kao što je to bila Libija. Međutim, ni u takvim pregovorima nije bilo previše uspjeha. Ono na čemu se danas zasniva politika skoro svih država članica Evropske unije jeste zaštita vanjskih granica.
Jasno je da je Evropska unija u nedostatku rješenja među članicama, koje se i same međusobno razilaze, posegnula za državama koje bi umjesto njih mogle uraditi posao oko izbjeglica i migranata kao što su Turska i pojedine afričke zemlje. Što se u suštini desilo, jer se stupanjem na snagu sporazuma sa Turskom smanjio broj izbjeglica i migranata u Grčkoj, ali je predsjednik Turske, ovim sporazumom generalno bio u poziciji da s vremena na vrijeme prijeti i traži određene ustupke. Vremenom jedini cilj je postao kako spriječiti izbjeglice i migrante u nakani da dođu do Evrope, dok su njihova osnovna ljudska prava u potpunosti zanemarena. Tako smo imali priliku u razvijenim, „demokratskim“ državama svjedočiti dehumanizaciji ovih osoba.
Migrantska kriza se, kao što se to i očekivalo, reflektirala i na Bosnu i Hercegovinu. Od 2017. godine, veliki broj migranata i izbjeglica prošao je tlom naše države, koju isključivo vide kao tranzit. Evropska unija je dosad donirala sredstva od 70 miliona eura bosanskohercegovačkim vlastima i nevladinim organizacijama. U BiH su nastala dva kampa koja su se dosad pokazala kao dva najveća propusta – najveća sramota, a to su Vučjak i Lipa, u kojima su migranti i izbjeglice tretirane nehumano i ne u skladu s konvecijama o ljudskim pravima, bez adekvatnog smještaja, hrane i odjeće.
Iako izbjeglice i migranti koji se nalaze u BiH ne žele ostati ovdje, ne mogu se dalje kretati zbog zatvorenih granica. Članice Evropske unije danas svjedoče nehumanom postupanju, ne samo Bosne i Hercegovine, već i susjednih država, ali su tome svjedočile i u svojih 28 država.
Migranti i izbjeglice trpe nasilje, ponižavanje i ne žive u adekvatnim uslovima u Bosni i Hercegovini, pa i drugim državama. Mnoge izbjeglice i migranti su ogorčeni radom nevladinih organizacija koje bi se trebale zalagati za njihova prava, a aktivisti stalno ukazuju na poteškoće s kojim se migranti i izbjeglice svakodnevno suočavaju. “Otvorite granice”, transparenti su i s posljednjeg protesta glađu izbjeglica i migranata u Lipa kampu, koji spavaju pod vedrim nebom i pitaju se da li će umrijeti od hladnoće ili gladi….
Umjesto što čelnici Evropske unije brinu o demokraciji u Sjedinjenim Američkim Državama, možda bi se trebali pitati kako je nestala demokratija u Evropi!
