Odrastajući u jednom mirnom okruženju i sretnom djetinjstvu, Sarajlija Rusmir Piralić kao dijete koje je rođeno u Jugoslaviji, nije ni sanjao da će jednog dana biti sudionik rata. Kao odličan učenik osnovne škole upisao je Srednju Vojnu školu koja je tada bila u Rajlovcu sa željom da jednog dana postane pilot.
Piše: Adin Šabić
Foto: Interview.ba
„Kada je krenula opsada Sarajeva, napustio sam školu i uključio sam se dobrovoljno sa 17. godina u redove Armije Republike Bosne i Hercegovine. Za razliku od mojih drugova već sam u 14. godini znao dosta toga o oružju s obzirom na činjenicu da sam o tome učio u školi. U tom dijelu sam bio „spreman“. Kompletno poimanje šta se tada dešavalo zasnivalo se na tome da neki tamo pucaju na mene, na moje komšije, na moju raju“, ovako počinje priču Rusmir za naš portal.
Iz školskih klupa, našao se na blatnjavim livadama, snijegu i hladnoći, držeći mrtva tijela poznanika i prijatelja koji su s njim dijelili bol rata: „Umirali su mi ljudi na rukama ili prilikom nošenja kroz šume, a mojom glavom tada su samo kružile misli: ‘Nema više ko nije poginuo ili umro’. Jednostavno se nalazite tu gdje ste i mislite da će takvo ružno i opsadno stanje trajati čitav život“.
A svijest o tome da li je on nekoga tokom rata ubio nema, jer takvo nešto nije vidio. „Kada se dvije vojske susretnu pucaju jedni na druge, pa se desi, šta se desi. Takva su ratna pravila, ljudi sa svih strana pokušavaju da prežive“, ističe, te dodaje kako na sreću nikada nije bio ozbiljnije ranjen, iako je bilo opasnih situacija.
„Jednom prilikom sjedili smo drug i ja na otvorenom. U blizini je pukla granata i geleri su otišli u našem smjeru. Na sreću preživjeli smo iako su svi mislili da smo mrtvi, čak su i dojavili da sam poginuo. U sljedećem trenutku javio sam da sam živ. Nakon sat vremena kada sam se vratio na isto mjesto gdje sam sjedio, podigao sam svoju jaknu koja je bila izrešetana sa milion gelera, a ja sam u trenutku kada se sve to desilo bio naslonjen na jaknu, na meni nije bilo ogrebotina“, kaže Rusmir.
Dani rata bili su obilježeni i glađu. Kako govori Rusmir znali su ponekad dobiti samo krišku hljeba i malo masla, dok je nekad i to izostajalo zato što bi čovjek koji donosi hranu bio ubijen. Tada bi, kako priča, bili gladni i po četiri dana. „Sjećam se da sam bio 59 dana na terenu van Sarajeva. Za to vrijeme smo jedan dan jeli grah, a drugi dan pasulj. U civilnom svijetu je također bilo strašno. Sarajevo je bilo pod najdužom opsadom u historiji ratova“.
Vremenom su ljudi prema njegovim riječima počinjali shvatati svaku lošu stranu rata i željeli su samo da prestane. „Kad su svi shvatili da se od metka može poginuti, a da se metkom ne može uništiti tenk onda je došlo do promjene razmišljanja, više nikom rat nije bilo ni zanimljiv, već se čekalo kad će to sve skupa završiti“, ističe Rusmir.
Poslije 1994. godine svi mlađi članovi vojske su, kako kaže, prekomandirani u manevarske jedinice ili neke druge specijalne. „Možete zamisliti kako je to bilo super za nekoga ko je formirao takve jedinice da ima mlade koji imaju godinu i pol ratnog iskustva. Mogao je od njih da formira jedinice koje prave podvige poput probijanja i jurišanja. Hoću da kažem koliki je to bio teret na mladim ljudima u tom periodu. Bili su smještani tamo gdje su, osim onoga što su pretrpjeli, morali još više istrpjeti. Samim time psihološki efekti nakon rata su veći po maloljetnike i mlađe ljude koji su ratovali, a onda vas po završetku svega zaborave“, kaže Rusmir.
A kako su maloljetni brci zaboravljeni najbolje poznaje Rusmir, koji je ujedno i predsjednik Udruženja maloljetnih boraca KS. “Prema Dokumentacionom centru zabilježen je 661 poginuli maloljetni borac, a postoji spisak od 100 maloljetnih boraca koji su ušli kao maloljetni i poginuli kao maloljetni. Nakon rata nije bilo programa zbrinjavanja za nas. Mi smo specifična generacija za koju se trebao napraviti program za školovanje i zapošljavanje. Međutim 20 godina nakon rata, a povodom ovog jubileja oko potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, i dalje su neriješeni problemi te populacije. U samim zakonskim rješenjima dva puta se pominje riječ maloljetni dobrovoljac. Maloljetni dobrovoljci imaju pravo na besplatan nadgrobni spomenik ili nišan nakon smrti, tako da to dovoljno govori o tome kako nas društvo doživljava. Svi žele da se distanciraju od ratnog perioda i govore kako to treba zaboraviti i gumicom izbrisati. Dijelim mišljenje, ali mi smo ipak živi, tu smo. Osjećamo se prevareno, odbačeno i izigrano od političara, od države, svih drugih, koliko sam shvatio voljeli bi da nas nema“, navodi
Sama činjenica da Rusmir već nekoliko godina nema stalni posao, iako je završio Kriminalistički fakultet govori tome u prilog koliko su ovakve kategorije stanovništva bitne nadležnima u Bosni i Hercegovini.
No, to ga ne sprječava da na sav glas mladim ljudima širom Bosne i Hercegovine u okviru USAID-ovog projekta PRO-Budućnost, govori o potpunom besmislu ratovanja i da im promiče ključne ljudske vrijednosti poput mira, prihvatanja i tolerancije.
„Period poslije rata radim na tome da više nikada ne dođe do rata na bilo koji način! Utječem na to da se izbija opcija ratovanja zato što imam lično iskustvo. Nekada su neki ljudi sjedili za jednim stolom pa su se posvađali, zatim ratovali, a potom opet došli za isti stol i potpisali mir, a samo u tom periodu između tih stolova je masa boli, suza, smrti, genocida, ratnih zločina koje je platilo obično stanovništvo koje želi da živi u miru. Mir nema alternativu“, kaže Rusmir.
Kada je krenuo u rat sa svojih 17. godina nije razumio šta je porodica i koju bol su preživjeli svi njegovi ukućani, osobito njegova majka. “Kad pukne granata u gradu, nije važno da li je desno ili lijevo, ona pukne ravno u srce”. Ovako je svaku granatu tijekom rata doživjela njegova mama, saznat će to Rusmir nakon rata u jednom neformalnom razgovoru u stanu s majkom i bratom.
Danas puno bolje razumije kakvu je bol njegova majka preživljavala dok su padale granate, a on bio izložen lice u lice sa smrću, tačnije koju je bol preživljavala svaka majka čiji su se sinovi našli u sličnoj situaciji. Zahvaljujući tom iskustvu danas svoju djecu uči o važnosti mira.
„Moja djeca su još mala, ali u svakom slučaju želim da misle svojom glavom, a ono što im želim jeste da kao naredne generacije pokušaju da rade na tome da dožive 1000 – godišnji mir“, zaključio je.
