Aleksandra Ninić Vranješ i Sofija Grmuša će 12. novembra, na Osnovnom sudu u Banjaluci, svjedočiti protiv Republike Srpske i Ministarstva unutrašnjih poslova RS-a. Aktivistkinje neformalne grupe Pravda za Davida tužile su RS i MUP RS-a zbog diskriminacije. Sudu su predale dokaze koji, kažu, dokazuju da se nad dijelom građana Banjaluke provodi diskriminacija u kontinuitetu. Zbog aktivne uključenosti u djelovanje neformalne grupe Pravda za Davida, Aleksandra Ninić Vranješ je ostala bez posla. Samohrana je majka, u Banjaluci se ne osjeća sigurno niti bezbjedno, strahuje i za djecu, ali borbu nastavlja. Osim o predstojećem ročištu, za naš portal govori i o Pokretu pravde koji izlazi na lokalne izbore, diskriminiranju i torturi nad članovima Pravde za Davida, odnosima sa Davorom Dragičevićem te o tome zašto želi da njena djeca ostanu u Banjaluci.
KAKO JE DAVOR DRAGIČEVIĆ PROTJERAN IZ BIH: Gospodin Dragičević je bukvalno protjeran. Bio je primoran da ode. 30. decembra 2018. Bukvalno se vodio lov na Davora Dragičevića. Svi koji smo bili oko njega te noći čuli smo ljude iz policije, uniformisane i u civilu, koji su govorili: „Hvataj ga, živog ili mrtvog“.
Pravobranilašto RS-a je zatražilo da Sud odbaci vašu tužbu kao neosnovanu, šta se trenutno događa sa procesom?
Pripremno ročište je bio zakazano za 23. juli i održano je, međutim, tom prilikom smo priložili još dokaza u vidu videosnimaka. Drugo pripremno ročište je održano 7. oktobra i na tom ročištu dogodilo se nešto što nam definitvno idem u prilog. Pravobranilaštvo Republike Srpske je tražilo da Sud odbaci tužbu kao neosnovanu, međutim, sudinica je jasno i glasno rekla da prihvata sve dokaze i da se proces nastavlja. Glavna rasprava je zakazana za 12. novembar i s nestrpljenjem je očekujemo, jer ćemo imati priliku da izađemo kao svjedoci. I tužena strana će imati priliku da iznese svoje dokaze, ako ih bude imala.
Možemo li se vratiti na događaj koji je inicirao tužbu, policija je Sofiji Grmuši i Vama zabranila da pijete kafu na Trgu Krajine?
Nije bila u pitanju kafa, nego smo se prijateljica Sofija Grmuša i ja, 30. novembra 2019. godine, dogovorile da se nađemo sa prijateljicom kod Krivog sata na Trgu Krajine. To je mjesto gdje se odvajkada sastaju Banjalučani. Čekale smo prijateljicu da bismo otišle na kafu. Kada smo sjele na klupu kod Krivog sata, grupa od sedam policajaca je stajala u neposrednoj blizini. Jedan nam je prišao. Poučene iskustvima od ranije, imale smo uključen telefon, jer smo snimali kada nas legitimišu i diskriminišu na raznim mjestima. Tako da imamo sve dokumentovano i snimljeno. Na snimku se vidi kako nam jedan policajac prilazi i upozorava nas da se raziđemo, jer nemamo prijavljen skup. Uredno ga obavještavamo da čekamo prijateljicu sa kojom ćemo na kafu. On veoma drsko govori da nam je to bilo prvo upozorenje, sada nam izdaje drugo da se raziđemo, jer nemamo prijavljen skup, i da mi kao pripadnici grupe Pravda za Davida ne možemo tu da sjedimo. Jasno i glasno je to rekao. Obavijestile smo ga da pripadnici grupe Pravda za Davida tog momenta stoje u parkiću, gdje se okupljaju svako veče gotovo hiljadu dana, a da mi tu nismo tim povodom, nemamo obilježja niti parole, čekamo prijateljicu sa kojom ćemo na kafu. Vrlo drsko je ponovio, ovo je bilo drugo upozorenje, znate šta slijedi.
Privođenje?
Naravno, lišavanje slobode, na to je mislio. Sreća je bila samo u tome što se prijateljica pojavila i mi smo otišle na kafu. Ali, ostalo je zadokumentovano kako službeno lice izgovara da pripadnicima grupe Pravda za Davida nije dozvoljeno da sjede na Trgu.
Koliko grupa sada ima članova?
Neformalna grupa Pravda za Davida na Facebooku broji preko 230.000 članova. Međutim, onih koji su u Banjaluci, svakodnevno se okupljaju i baštine tradiciju okupljanja iz 2018. godine, broji oko stotinjak članova.
Kako se vlasti odnose prema njima i da li se nešto promijenilo sa početkom predizborne kampanje?
Neformalna grupa Pravda za Davida, za gotovo tri godine postojanja, prošla je različite načine torture od vlasti u RS-u. Jednostavno smo svoju borbu prilagođavali njihovim napadima. U jednom momentu smo shvatili da se moramo organizovati i u pravno-formalnom smislu, tako da smo osnovali Udruženje građana Put pravde, ali i politički subjekt Pokret pravde, koji izlazi na izbore 15. novembra. Kampanja je krenula, imamo punu listu kandidata, muškaraca i žena gotovo podjednako. Što se tiče članova grupe, ljudi koji se bore protiv diskriminacije, gledali smo da imamo zastupljen i jedan i drugi pol, više od one tri nacionalnosti koje nam propisuju kao obavezne, imamo visokoobrazovane ljude, kvalifikovane radnike, definitivno smo neko ko razbija sve predrasude i bori se protiv svih diskriminacija.
Kakve rezultate očekujete na izborima?
Naš rezultat je izuzetan, predobar već sada. Možemo reći da smo već pobjednici, zato što smo uspjeli prebroditi krizne situacije u kojima smo bili. Prilikom registracije Pokreta i prijave za izbore nijedna banka u Republici Srpskoj nam nije htjela otvoriti račun. Međutim, uvijek smo imali spreman plan B, i evo, nisu nas uspjeli spriječiti da izađemo na izbore. Sama činjenica da smo otvorili kampanju polaganjem cvijeća na Šehitlucima, brdu iznad Banjaluke na kojem se nalazi spomenik žrtvama fašizma iz Drugog svjetskog rata. Simbolično smo otvorili kampanju polaganjem cvijeća i krenuli smo u oslobađanje okupiranog grada. Borba protiv fašizma traje i nakon 25 godina. Odlučni smo u namjeri da oslobodimo svoj grad i vratimo ga građanima. Već pet dana smo na Trgu Krajine, ljudi prilaze našem štandu, iskazuju podršku, učlanjuju se u Pokret… Jednostavno su prepoznali snagu koju Pokret nosi i opciju koju nudi, a to je jedna i jedina – građanska opcija koja zastupa jednakost svih pred zakonom. Rezultat koji očekujemo smo već postigli, probudili smo svijest kod ljudi, ohrabrili ih, a ako mislite na broj odbornika, svakako bismo bili srećni da dobijemo 17 odbornika, ali o tom potom. Imali ih 17 ili samo jednog, radit ćemo sa istim entuzijazmom, snagom i željom da, za početak bar od ovog grada, napravimo ono što treba da bude – grad građana Banjaluke.
Vratio bih se na bankovni račun, koje službeno obrazloženje ste dobivali od banaka?
Devedeset devet posto tih odgovora su isti, skoro svi kažu da ne sarađuju sa političkim strankama. Međutim, kada smo ušli na zvaničnu stranicu CIK-a, gdje postoje finansijski izvještaji svih političkih partija, vidjeli smo da to nije istina. Sve te banke imaju političke subjekte za klijente. Nakon dva-tri identična odgovora, shvatili smo da se radi o lančanoj reakciji, odnosno lančanom problemu. U pitanju je bila čista opstrukcija, htjelo se spriječiti da Pokret pravde izađe na izbore. Izašli smo u javnost sa tom informacijom i počeli su se javljati ljudi iz nevladinih organizacija, portala i drugi koji su skretali pažnju javnosti na to. U posljednjem trenutku, Raiffeisen banka je pokazala spremnost na saradnju, otvorili smo račun i izašli na izbore kao zvaničan politički subjekt.
Komunicirate li sa Davorom Dragičevićem, kakva je njegova uloga u Pokretu?
Naravno, u kontaktu smo. Gospodin Dragičević je ovo sve i pokrenuo. Okupili smo se oko njega, 26. marta 2018, da bismo mu pružili podršku u njegovoj boli. Kada govorimo o Pokretu pravde kao političkom subjektu, on je naš počasni predsjednik. Imamo svakodnevnu komunikaciju. On nam daje maksimalnu podršku, zadovoljan je sa svime što radimo, i danas smo tu gdje jesmo zahvaljujući njemu. Bio je prvi koji je pokazao hrabrost pojedinca koji može da ustane i da kaže kompletnom režimu: „Sad je dosta“.
Hoće li se Davor Dragičević vratiti u BiH?
Gospodin Dragičević je bukvalno protjeran. Bio je primoran da ode. 30. decembra 2018. Bukvalno se vodio lov na Davora Dragičevića. Svi koji smo bili oko njega te noći čuli smo ljude iz policije, uniformisane i u civilu, koji su govorili: „Hvataj ga, živog ili mrtvog“. Njegova bezbjednost je bila ugrožena te noći i jednostavno smo shvatili da mu nije mjesto ovdje. Bar dok se neke stvari ne promijene. Gospodin Dragičević definitivno nije pobjegao, kako neki govore, nego smo odlučili da je sigurniji tamo negdje van Banjaluke. To se pokazalo kao ispravan potez, jer on je još tu, još radi i na slučaju ubistva njegovog sina, ali radi i na ohrabrivanju ljudi da se bore za svoja prava i život. On nije trenutno u BiH, ali radimo sve da BiH, za početak Banjaluku, učinimo civilnim društvom, u kojem vladaju pravo i zakon, i u koje će gospodin Dragičević, kao i mnogi naši sugrađani koji su otišli prije njega, moći da se vrati.
Šta se trenutno događa sa istragom ubistva Davida Dragičevića?
Nažalost, ne bismo danas bili tu gdje jesmo da je istraga pomaknuta sa tačke na kojoj je bila 2018. godine. Tu smo gdje smo zato što se ništa ne dešava po tom pitanju. Zalažemo se za rad institucija i pozivamo institucije, već gotovo tri godine, da rade svoj posao i privedu licu pravde ubice, nalogodavce, saučesnike u tom teškom zločinu.
Osjećate li se sigurno u Banjaluci i hoćete li nastaviti borbu uprkos svemu?
Definitivno nastavljamo. Ljudi smo koji su odlučni da idu do kraja. Jedna od naših parola je: „Idemo do kraja“. Svakim danom smo sve snažniji. Kada vidimo koliko ljudi nam prilazi i daje podršku, vidimo i da se imamo za koga boriti. A što se tiče toga da li se osjećamo sigurno i bezbjedno, definitno nismo sigurni ni bezbjedni. Ali mi smo ljudi koji se ne boje, pokazali smo da onima koji nam prijete možemo pogledati u oči i tražiti svoja prava. I putem institucija, i na ulici, i na različite načine.
Je li Vas strah za Vašu djecu?
Imati dvoje djece, govorim konkretno za sebe, pri tome sam razvedena i samohrana sam majka, u gradu u kojem se kreću istim ulicama kojim se kreću ubice Davida Dragičevića, ljudi koji prijete njihovoj mami, koja je ostala bez posla zato što je ušla u ovu borbu, nije jednostavno. Uvijek sam u strahu kada izađu, gledam da su dostupni na talefon, da ih mogu pozvati, uvijek su pod prismotrom, mojom ili mojih prijatelja. Na oprezu smo svi koji imamo djecu u ovom nesretnom gradu. Još nesretnom, ali radimo sve na tome da postane grad upravo te djece. Imamo jednu parolu, ili sintagmu, nazovite to kako hoćete: „Ovaj režim sve što radi, jeste da nam protjeru djecu iz zemlje ili u zemlju“. Lično, želim da moja djeca ostanu ovdje da žive kao građani ovog grada.
