“LGBTIQ+ migrant i izbjeglice nisu dovoljno zaštiće u BiH. To najbolje potvrđuje činjenica da prihvatne centre, kao njihovo trenutno osnovno mjesto življenja, smatraju preopasnim”, mišljenja su aktivisti/kinje iz naše države. Podaci Danskog vijeća za izbjeglice (DRC) govore da je od početka 2019. godine u BiH identificirano je 11 LGBTIQ+ migranata i izbjeglica, od kojih je petero doživjelo rodno zasnovano nasilje u privremenim prihvatnim centrima.
Piše: Adin Šabić
– Putem programa DRC-a, prvenstveno programa koji se tiču zaštite i zdravlja, DRC pažljivo razmatra specifične potrebe s kojima bi se različite rizične grupe, uključujući LGBTQI + osobe, mogle suočiti, kao i prepreke na koje mogu naići prilikom pristupu pravima i pomoći. Razumijevanje i upoznavanje toga, omogućava da Dansko vijeće za izbjeglice odgovori u skladu s tim. DRC je od 2019. zabilježio 5 slučajeva rodno zasnovanog nasilja nad LGBTQI + osobama u privremenim prihvatnim centrima i pružio sigurno utočište za dvije osobe. DRC nema informacije o drugim slučajevima kojima bi mogle upravljati druge partnerske organizacije – ističe Ilarija Bašić, PR Danskog vijeća za izbjeglice, koje u okviru UNHCR-a djeluju u BiH.
Navodi kako su sve ranjive kategorije migranata, tražioca azila i izbjeglica smještene u privremene prihvatne centre za ranjive kategorije: porodice sa djecom, žene samice, maloljetnici bez pratnje, pripadnici LGBTQI + populacije.
– DRC uz podršku UNHCR-a i Udruženja Žene sa Une vodi Sigurnu kuću u Unsko-sanskom kantonu, koja ima dugogodišnje iskustvo u pružanju odgovarajućih usluga pojedincima koji imaju prioritet, koji se određuje na osnovu procjene ranjivosti, uključujući, između ostalog, osobe koje su preživjele rodno zasnovano nasilje, žrtve trgovine ljudima i druge osobe koje se suočavaju s određenom ranjivošću i sigurnosnim rizicima, ravnopravno uključujući muškarce, žene, djecu i LGBTQI + osobe, kao i trans žene. Sigurna kuća koju vodi Udruženje Žene sa Une bila je jedino sigurno sklonište koje pruža ovu specifičnu vrstu podrške migrantima i tražiteljima azila od 2018. godine – kaže Bašić je.
Izazov identifikacija osoba koje su u riziku
Iz Internacionalne organizacije za migracije (IOM) ističu da unutar centara postoje preventivne i mjere predostrožnosti koje se implementiraju u kombinaciji s aktivnostima i treninzima za jačanje svijesti, kako za zajednice migranata i izbjeglica tako i za humanitarne radnike, koji pružaju određene vidove pomoći LGBTIQ+ osobama, a sve kako bi se rizik od neželjenih incidenata sveo na najmanji mogući nivo.
– U kontekstu mješovitih migracija, jedan od izazova je identifikacija osoba koje su u riziku i pretpostavlja se da određeni slučajevi ostaju nedovoljno prijavljeni ili nedokumentirani. Unutar privremenih prihvatnih centara, svi akteri zaštite, uključujući Dansko vijeće za izbjeglice DRC partnere, aktivno rade na identifikaciji LGBTQI + osoba koje su u riziku, kao i pružanju pružaju niza usluga za te osobe, uključujući: upravljanje slučajevima rodno zasnovanog nasilja, izvještavanje o incidentima, pružanje zdravstvenih usluga i praćenje stanja osobe, pružanje podrške za mentalno zdravlje i psihosocijalna podrška, kao i pružanje sigurnog skloništa za osobe koje su u sigurnosnom riziku koji je identifikovan u privremenom prihvatnom centru ili na lokacijama izvan kampova – rečeno je za Interview.ba iz IOM-a.
Na pitanje da li transgender osobe, koje su u procesu tranzicije, dobijaju adekvatnu hormonsku terapiju, Bašić je odgovorila:“Pored redovne pomoći koja se pruža u privremenim prihvatnim centrima kroz angažovane medicinske timove domova zdravlja, a koje uključuju skrining, preglede, kao i upućivanje na specijalističke medicinske usluge na nivou primarne i sekundarne zdravstvene zaštite te isporuku lijekova, medicinski timovi DRC-a u saradnji s DRC timovima za zaštitu, obraćaju posebnu pažnju na potrebe LGBTQI + osoba. Organizirano je savjetovanje za sve one koji su izloženi riziku od spolno prenosivih bolesti, kao i upućivanje za testiranje na dobrovoljnoj osnovi. Do danas, DRC nije zabilježio niti jedan zahtjev za hormonskom terapijom kod osoba u procesu tranzicije.”
Situacija s terena: LGBTIQ+ migranti i izbjeglice prepušteni/e sami/e sebi
Aktivistkinja i novinarka Nidžara Ahmetašević, koja radi direktno na terenu s migrantima i izbjeglicama navodi kako nije primijetno da je LGBTIQ+ migrantima i izbjeglicama pružena adekvatna pomoć i zaštita.
– Prema onome što nam oni govore, kampovi su preopasni, a organizacije koje im trebaju pružati pomoć, nisu se pokazale kao zaštitnici. S druge strane naše vlasti nemaju sluha za ovu kategoriju, koji najčešće bježe iz svojih zemalja zbog toga što tamo ne mogu biti ono što jesu. Njihovi životi su u opasnosti i kao takvi oni moraju imati drugačiji tretman i mora im se pružiti zaštita. Nažalost to nije slučaj u BiH – ističe Ahmetašević.
Navodi kako su pripadnici/ice ove populacije među migrantima i izbjeglicama vrlo često izloženi nasilju i nehumanom tretmanu, koji počinje od toga da nisu registrovani u državi gdje se nalaze, do činjenice da njihova osnovna prava nisu ispoštovana.
– Oni su prepušteni na milost i nemilost sebi i vrlo čestu su žrtve kriminalnih grupa, ali i policije koja nema nimalo sluha za ovu kategoriju – kaže Ahmetašević.
SOC ograničen s resursima za LGBTIQ+ migrante i izbjeglice
S obzirom na činjenicu da se Sarajevski otvoreni centar (SOC) u BiH bavi pitanjima LGBTIQ+ populacije, pitali smo ih koliko u trenutnoj situaciji pomažu LGBTIQ+ migrantima i izbjeglicama. Njihov programski koordinator Darko Pandurević kazao je za Interview.ba kako je ova nevladina organizacija veoma ograničena u načinima i resursima sa kojima može da pomogne LGBTIQ+ migrantima i izbjeglicama u BiH.
– Prije svega zato što je naš uvid kao i ekspertiza sa migrantskom situacijom minimalna te nemamo uvid u same procese koji se dešavaju. Ipak, kao organizacija koja je otvorena i nudi pomoć svim LGBTI osobama, pomagali smo i nastavit ćemo da pomažemo LGBTI migrantima sa kojima stupimo u kontakt. Ta pomoć se odnosi na savjetovanje, pozivanje i uključivanje u LGBTI događaje koje organizujemo, odnosno povezivanje sa LGBTI zajednicom i aktivistima, te u pojedinim situacijama i besplatne psihoterapije. Iz našeg iskustva, najveći problemi LGBTI migranata vežu se za pitanje sigurnosti i sigurnog smještaja u BiH gdje mi nažalost nemamo nikakvog načina da im pomognemo – ističe Pandurević. Poručio je kako bi nevladine organizacije trebale da pokažu solidarnost i svoj doprinos daju u onom kapacitetu i obimu koji je u skladu sa njihovim fokusom rada i djelovanja.
– Stoga, teret odgovornosti u potpunosti pada prije svega na javne organe i međunarodne organizacije koje se bave izbjeglicama i pitanjima migracija. Minimum je svakako osiguravanje sigurnog smještaja, eliminacija bilo kakvog nasilja i diskriminacije, odnosno, pružanje zaštite LGBTI osobama u takvim situacijama – mišljenja je Pandurević.
Kada je u pitanju država BiH, smatra da je dužna da prepozna sve ove kategorije ljudi kao ranjive skupine, da ima obučeno osoblje i osigura tretman i procedure prilagođene izazovima i pojedinostima koje se vežu za LGBTIQ+ osobe.
– Ovo nije skup želja već standardi i dobre prakse koje su već uveliko dio pravne stečevine EU (EU Acquis) kojoj i mi težimo – zaključio je.
