Bisera Hodžić iz Jajca još u četvrtom razredu osnovne škole osjetila je prema djevojčicama emociju koja se više mogla opisati riječju simpatija, nego prijateljstvo. Već u osmom razredu tu emociju je shvatila kao ljubav i privlačnost prema osobama istog spola. Prva je lezbejka koja je u svom gradu prošetala s djevojkom kroz školski hodnik i gradskim ulicama, a sa samo 15 godina outovala se svojim roditeljima, prijateljima i okruženju. Za Interview.ba portal Bisera je govorila o svom odrastanju, školovanju, diskriminaciji koju je pretrpjela, kao i članovi njene porodice, ljubavi, braku, poslu i mnogim drugim temama…
Piše: Adin Šabić
OSTALA SAM DOBRA OSOBA, NISAM ODUSTALA OD SVOJE BORBE: „Zahvalna sam što ove godine mogu da učestvujem u organizovanju bh. povorke, zahvalna sam svojim roditeljima i sestri što me podržavaju i što su uvijek tu, zahvalna sam sama sebi i ponosna sam na sebe što sam ostala dobra osoba i što nisam odustala od borbe kako za svoja, tako i za prava LGBTIQ zajednice“.
INTERVIEW.BA: S obzirom na činjenicu da su se emocije prema istom spolu u Vašem slučaju iznimno rano pojavile, kakve su to bile emocije?
HODŽIĆ: S tako malo godina i u to vrijeme sam osjećala privlačnost, ali ne seksualnu, već jednostavno gledate osobu i osjećate da su emocije više nego prijateljske. Rekla bih da sam poprilično rano doživjela to iskustvo s obzirom na dostupnost informacija. Takve informacije i sada se kriju od djece, a najčešće kad saznaju nešto o tome, govori im se iz negativnog ugla i perspektive. LGBTIQ osobe nemaju posebne emocije i one se ne razlikuju od emocija heteroseksualnih ljudi. Mi osjećamo ljubav i privlačnost samo prema osobama drugog spola, to je jedina razlika.
INTERVIEW.BA: Svojim roditeljima i sestri da ste lezbejka otkrili ste 2010. godine. Tada ste imali samo 15 godina. Kakve su bile njihove reakcije?
HODIŽĆ: Odrastala sam u jako tolerantnoj porodici. Što se toga tiče ja sam poprilično u privilegovanoj situaciji u odnosu na većinu LGBTIQ osoba u našoj državi i regionu. Nikada nismo imali problema da razgovaramo o bilo čemu. Da sam lezbejka prvenstveno sam im rekla da to ne bi čuli od drugih ljudi jer sam osjećala da bi to bilo neiskreno s moje strane. Sam čin outanja u svima nama, bez obzira kakvu porodicu imamo, izaziva strah, koji sam tada i ja osjećala, možda ne od neprihvatanja, ali od reakcije, međutim sve je dobro prošlo. Oni su me podržavali od početka, podržavaju me i dalje. Moja mlađa sestra tada je bila jako mala, ali s obzirom na to koliko je imala godina jako dobro je razumjela te stvari. Ona mi je u životu jedan od onih dokaza da djeca ne osjećaju mržnju i da puno bolje razumiju neke stvari od odraslih. Prije roditelja sam se outovala svojoj najboljoj prijateljici.
INTERVIEW.BA: Već u srednjoj školi imali ste djevojku, hodale ste školskim hodnicama, vodile se za ruku, znali su skoro svi da ste skupa. Da li ste imali određenih problema u školi zbog toga?
HODŽIĆ: Što se tiče profesora u srednjoj školi većinom su bili tolerantni, potezali su pitanja o LGBTIQ osobama i često smo organizirali diskusije o toj temi. Nikada nije bilo svađe i govora mržnje, to se nije dopuštalo. Međutim, osim takvih profesora, uvijek se nađe neko ko razmišlja drugačije. Imala sam profesoricu koja me diskriminisala tokom četiri godine školovanja. Ja sam sjedila odvojeno u klupi od cijelog razreda, uvijek sam dobijala manje ocjene nego što sam to zaslužila, a ona nikad nije navela pravi razlog zašto to radi. Njen argument bio je da sam bezobrazna, a niko nije mogao dokazati da to nije bilo u pitanju, da ja nisam bezobrazna, jer se njena riječ broji. Moji roditelji su bili dugo u dilemi da li da urade nešto povodom toga ili ne, i kada su pokušali nisu uspjeli jer je ona imala podršku direktora škole. Kada sam završavala srednju školu i kada sam imala odbranu maturskog rada iz njenog predmeta, ona je mene napala i na kraju su moji roditelji došli da vide zašto se to desilo, i onda je ona rekla „da li vi znate da vaša kćerka ima djevojku već dugo, da ona s tom djevojkom šeta zajedno po školi“. Tek tada je bilo jasno zašto ona to radi. Ali zbog propusta u sistemu moji roditelji nikada nisu imali priliku uraditi nešto da se ista profesorica sankcioniše zbog svojih postupaka.
INTERVIEW.BA: Kako su reagovali Vaši prijatelji i okruženje u Jajcu?
HODŽIĆ: Što se tiče drugih ljudi nisam imala situacija u kojima me je neko vrijeđao i u svom gradu nisam bila napadnuta. Međutim, nisam bila jedina osoba iz LGBTQ zajednice, mnogo čega sam doživjela i vidjela iz iskustva poznanika, jako potresnih i strašnih slučajeva, što je bio jedan veliki uvid za mene, s obzirom na to koliko sam ja sreće imala. Slučajevi diskriminacije i mržnje na osnovu seksualne orijetnacije u porodici, društvu, školi, na ulici dali su mi motivaciju da svoje iskustvo iskoristim da pomognem drugim ljudima koliko god mogu i da se uključim u zajedničku borbu. Niko u ovoj državi ne mora da se bori sam. Povorkom ponosa smo to i pokazali cijeloj zajednici. Tu smo za njih i zajedno se borimo. Ali ipak na kraju dana svi legnemo da spavamo sami, nakon što smo borili borbu sa svojim identitetom i nerazumijevanjem od okoline i to je ono što želimo promijeniti.
INTERVIEW.BA: Da li je situacija nešto drugačija u Sarajevu s obzirom da već određeni period živite u glavnom gradu BiH?
HODŽIĆ: Više sam u Sarajevu doživljavala te napade, nego u Jajcu. U jednom kafiću me napao konobar. Moja sestra je spomenula da sam lezbjeka i on me je napao dok sam pričala na telefon. Ja sam to sve poprilično mirno podnijela i napustila taj lokal. Srećom ništa se nije desilo, iako je moglo doći do fizičkog napada, vjerovatno sam otišla na vrijeme i vjerovatno nikada neću otići na to mjesto. Uvijek sam očekivala da je Sarajevo jedan tolerantan grad, međutim kada dođete tu, vidite da je to malo drugačije i da kao i u svakoj drugoj sredini postoje ljudi koji vam uskraćuju osnovna ljudska prava na bilo koji način, ali bitno je reći da svugdje ima i tolerantnih ljudi.
INTERVIEW.BA: Imate mlađu sestru, da li je ona doživjela neki vid diskriminacije zbog Vaše seksualne orijentacije?
HODŽIĆ: Bilo je tu situacija gdje je sestra bila diskriminisana zbog mene. Dok je išla u osnovnu školu prijateljice su je prozivale zato što je njena sestra lezbejka. Trpjela je diskriminaciju u svom razredu i povodom toga je bio pokrenut postupak. Bio je uključen školski odbor i to je riješeno na neki način, ne baš kako samo očekivali, ali bila su djeca u pitanju i sankcionisana su na neki način.
INTERVIEW.BA: Je li Vam prva ljubav ostala u lijepom sjećanju?
HODŽIĆ: Mislim da je svakome ta prva ljubav u nekom lijepom sjećanju bez obzira na to što se najčešće neslavno završi. Taj osjećaj nam je svima poznat, samo što sam ja imala djevojku i to je jedino bilo drugačije. Ljudi su se okretali kada prođemo pored njih, ali to sam tada shvatila kao sastavni dio mog života, kao lezbejke u društvu kojem fali mnogo znanja i razumijevanja.
INTERVIEW.BA: Obično ljudi kada ne znaju o nečemu dovoljno pitaju razna pitanja. Kakva pitanja su Vas pitali kada su saznali da ste lezbjeka?
HODIŽĆ: U početku su to bila pitanja „Je li ti stvarno imaš djevojku, je li to istina?“, dok ljudi nisu vidjeli da je to istina. Onda kasnije kreću poprilično ozbiljna pitanja iz kojih sam vrlo rano shvatila koliko društvo nije edukovano, pa sam tu situaciju iskoristila da što više edukujem ljude povodom toga. Bilo je pitanja „Na koji način imate seks?“, „Kako ti znaš da si ti lezbjeka?“, „Zar to nije bolest?“. I onda se tim ljudima na vrlo lijep način mogu objasniti te stvari i uvijek sam se trudila da to tako uradim. Trudila sam se da uvijek odgovorim bez obzira na pitanje i što bolje približim tu temu ljudima koji se nikada nisu susreli sa osobom iz LGBTQ zajednice.
INTERVIEW.BA: U Bosni i Hercegovini LGBTIQ osobe ne mogu se vjenčati, ne mogu dijeliti imovinu, pa čak ni sklopiti bračno partnerstvo. Da li sebe u budućnosti, kada se ova prava omoguće, vidite u braku?
HODŽIĆ: Mi želimo da se vjenčamo, većina nas. Nisam sebe još zamišljala u toj situaciji jer sam mlada, imam vremena do tog trenutka, ali se iskreno nadam da će u BiH doći i taj trenutak kad ću ja moći da zamišljam i da planiram brak s osobom koju volim. To je samo jedan segment osnovnih ljudskih prava koji nam je uskraćen. Brak ne ugrožava nikoga, ljubav ne ugrožava nikoga.
INTERVIEW.BA: Vrhovni sud u Sjedinjenim Američkim Državama presudio je da poslodavci koji otpuštaju radnike jer su gej ili transrodni krše zakone o građanskim pravima u zemlji. Da li ste imali negativnih iskustava s poslodavcima i šta mislite koliko će nama trebati da dođemo do jednog ovakvog zakona?
HODŽIĆ: Situacija je takva da sam ja outovana lezbjeka, ali sam na dosta mjesta na kojim sam radila skrivala svoju seksualno orjentaciju zato što me bilo strah da ne doživim govor mržnje ili diskriminaciju, prvo od radnih kolega, a onda i poslodavca. Prema mojoj nekoj procjeni ti ljudi gdje sam ja radila nisu bili zagovaratelji ljudskih prava i nisam imala osjećaj da mogu to da kažem. Vrlo je težak proces outanja radnim kolegama jer dolazi do straha od dobijanja otkaza. Što se tiče tog primjera u Sjedinjenim Američkim Državama, koda nas trebaju prije svega da sankcionišu govor mržnje, diskriminaciju, napada na osnovu ljudskih prava – seksualne orijentacije, tako da se, na prvom mjestu, te stvari ne dešavaju. Ali nažalost, naše pravosuđe uglavnom ne reaguje na takve stvari.
INTERVIEW.BA: Članica ste organizacionog odbora Druge povorke ponosa u BiH, zašto ste odabrali ove godine slogan „Nije život četiri zida“?
HODIŽĆ: Naš ovogodišnji slogan je „Nije život četiri zida“ s obzirom na pandemiju Korona virusa. To je bilo vrijeme kada su i ostali ljudi koji nisu dio LGBTIQ zajednice mogli da osjete kakav je to život u čeitiri zida. Mislim da je ova situacija na jedan jako dobar način pokazala koliko nije moguć život u četiri zida, da svi imamo potrebu da izađemo i to bez straha. Ovaj period nas je sviju podsjetio na to šta znači biti odvojen/a od društva, od porodice i prijatelja/ica, kao i šta znači stalno se plašiti za sigurnost osoba koje volimo i ne biti u mogućnosti vidjeti bliske osobe.
INTERVIEW.BA: Na čemu ste zahvalni?
HODŽIĆ: Zahvalna sam što ove godine mogu da učestvujem u organizovanju bh. povorke, zahvalna sam svojim roditeljima i sestri što me podržavaju i što su uvijek tu, zahvalna sam sama sebi i ponosna sam na sebe što sam ostala dobra osoba i što nisam odustala od borbe kako za svoja, tako i za prava LGBTIQ zajednice. Željela bih da napomenem drugima da nisu sami, da nas ima mnogo, da podržavamo jedni druge. Isplati se boriti za sebe jer na kraju dana neće se niko boriti za nas ako se nećemo boriti za sebe.
INTERVIEW.BA: Ko je danas Bisera Hodžić?
HODŽIĆ: Bisera je prije svega jako borbena i nezaustavljiva u svojim ciljevima. Bisera je jedna jako ponosna osoba na sebe i na svoj identitet i sve ono što čini moj identitet i taj osjećaj želim da osjete svi koji vode borbu i koji su na početku borbe!
INTERVIEW.BA: Druga bh. povorka bit će održana 23. augusta. Šta poručujete građanima/kama BiH?
HODŽIĆ: Pozvala bih sve ljude, bez obzira na seksualnu orijentaciju, na spolne karakteristike, nacionalnost, boju kože da izađu na ulicu i šetaju s nama. Moram napomenuti da je povorka ponosa za sve nas ljude koji smo ugroženi u ovoj državi, a ima nas jako mnogo, nisu to samo LGBTIQ osobe, to su sve osobe koje ne mogu živjeti normalno zato što im to država ne dozvoljava. Pozivam sve ljude da dođu da nas podrže i da podržimo na kraju jedni druge. Što nas ima više, veća je poruka koju šaljemo i društvu i državi…
