Siguran sam da je moj Faruk prije rata bio čovjek, u ratu je bio čovjek i poslije rata je ostao čovjek. Dobar čovjek je uvijek dobar, ništa ga ne može promijeniti i njegovo dobro u njemu oslabiti.
Tim riječima prijateljstvo s Farukom, penzionerom koji je svojevremeno bio taksista u Banjaluci, opisuje Bojan Arsenović, vozač autobusa, Srbin porijeklom s Ozrena, koji je svog, kako mu tepa, zemu upoznao u dalekoj Danskoj. Ova priča o neraskidivom prijateljstvu počela je veoma davno, kada je Faruk zagalamio na vozača autobusa, koji je nekad živio i u BiH i u Srbiji (Subotici).
“Vikao je na mene ljut i to na danskom jeziku. Znao sam odmah da nije Danac, a njegov naglasak i lice su govorili da je iz mojih krajeva”, prisjeća se Arsenović.
Bilo je tada zimsko prohladno jutro, kada su vozači autobusa u garaži dobili obavještenje da je jedan dio puta na Valby Parkenu zatvoren i da treba da voze zaobilaznicom. Zbunilo je to putnike.
“Kada je jedan sijedi gospodin ušao zadnji počeo je da viče. To je bio moj zemljak iz Bosne, a ja sam već odavno znao da je iz Bosne, jer sam ga u autobusu nekada prije slušao kako priča s nekim našim čovjekom”, kazuje Arsenović.
Psovao je Faruk jer su neki autobusi vozili jednim putem, drugi drugim, a on se smrzao. Psovke su se ubrzo pretvorile u šalu između – budućih prijatelja. Češće su se kasnije sretali. Činilo se vozaču autobusa kao da njegov zemljak gleda odnekud kada će naići i – eto ti njega.
“Pođosmo pričati kao najrođeniji. Kada ga vidim na stanici obraduje me kao da vidim brata, a ni on svoju radost i osmijeh ne može sakriti. Znali smo da pričamo o svemu. Rukfaš je svestran, nadmećemo se u pričama, nadopunjavamo jedan drugog, a skoro u svemu se slažemo”, opisuje vozač autobusa.
Znao je Faruk i da promaši svoju stanicu samo da bi se ispričao sa zemljakom.
“Svaka njegova priča je bila priča za sebe i zanimljiva kao što je i on sam. A kada smo se sreli par dana poslije našeg prvog susreta, kaže: ‘Zemo, ja kao da te poznajem cijeli život’. Slušao sam ga kako je izašao iz rata. Musliman u srpskom dijelu Bosne. Nijednog trena nisam u njegovim riječima osjetio mržnju. Vidio sam kako to priča istinski i preživljeno. Pričao je to jednom Srbinu, meni, a u očima je bila ljubav. Ne osuđuje taj nikoga”, navodi vozač autobusa.
Obojici im nedostaje BiH, a rat često nisu spominjali. Pričali su o svemu drugom, radovali se susretima.
“Nismo nikada jadikovali niti se žalili na nešto jedan drugom. Ne vozim tu liniju svaki dan, ali kada vidim svoje dežurstvo tu, prvo što pomislim je da bih volio njega da vidim. I tako baš nedavno uleti u bus kao munja”, navodi vozač autobusa.
Situacija u vezi s korona virusom smanjila je broj putnika. Bilo ih je dvoje. Jedan je izašao na stanici, a u autobusu su ostali samo Faruk i Bojan. Faruk se vraćao kući – išao je kupiti špinata za zeljanicu.
“Uh, obožavam zeljanicu”, rekao je Bojan, a zatim su se obojica složili da vole i burek.
Po izlasku iz autobusa Faruk je Bojana pitao kada je ponovo na toj stanici. Rekao mu je Bojan – tačno u 13 časova.
“Ok, vidimo se, idem i ja nazad da nešto obavim pa ću s tobom, ti reče ideš dolje za Srbiju za koji dan, nećemo se dugo vidjeti”, rekao mu je Faruk.
Otišao je Bojan nazad na početnu stanicu, imao pauzu od pola sata i započeo svoju drugu turu. Na putu je skoro zaboravio na Faruka. Kada je skrenuo u njegovu ulicu, ugledao ga je, čekao ga je.
“Pitao sam ga: ‘Kuda si kreno, druže’, jer mi nije pri izlasku rekao. Odgovori odmah: ‘Ma nigdje, donio sam ti pite da jedeš. Žena ti spremila burek, sirnicu i nekog kolača’. Srce mi zaigra od sreće”, kaže Bojan.
Bojan za “Nezavisne novine” kazuje da je pojeo sve u slast.
“A svaki zalogaj ko naša Bosna. Kolač dođe na kraju, lijena pita, s jabukama i trešnjama. Mi bez pite ne počinjemo dan. Sve je bilo predobro”, kaže Arsenović.
Uspio je vozač autobusa i da napravi kratak video-snimak s Farukom.
“Bože moj mili, hvala ti na svemu, hvala ti za ove divne ljude koji me okružuju. Moj veliki Faruk. Ne treba nas niko da miri, nismo se nas dvojica nikada ni posvađali. Neka se mire oni koji su se tukli i ubijali. U svakom žitu ima kukolja, ali treba vjerovati u Boga, a kada izgubiš vjeru u Boga, izgubio si čovjeka u sebi”, navodi Arsenović.
Poručuje na kraju Arsenović svim ljudima da se vole. Ispričao mu je jednom prilikom Faruk da mu ništa ne fali.
“Toliko o Faruku i meni, a vi se ljudi volite i činite dobra djela, ko što ih i sam činim, kao što to i Faruk radi. Sadimo na svakom ćosku dobro, neka na to dobro svako naiđe i nema veze je li se okoristio o naše dobro onaj kome smo to dobro naumili ili se okoristio onaj koji to dobro nije zaslužio, nadoknadiće nam svako dato Gospod, u to budimo sigurni. Danas meni, sutra Faruku, a prekosutra Tomi i Janku. Bog nas nikada ne ostavlja, ni u dobru ni u zlu, on je uvijek tu da nagradi svako naše dobro djelo. Faruk to dobro zna, a bogme i ja”, naveo je Bojan.
Video pogledajte ovdje.
(Nezavisne, Interview.ba)
