U GRAS-ovom autobusu i pod rotacijama, bez razmaka od metar i pol, rješenja, kontrole temperature tijela i provjere simptoma, prinudno su dovedeni/e u Studentski dom “Bjelave” građani/ke Federacije Bosne i Hercegovine, koji/e su se u našu državu vratili/e iz Švedske 5. aprila, a Velike Britanije 9. aprila. Iako su predstavnici vlasti tvrdili da su ih spremno dočekali, realnost su bile prljave sobe, bez sredstava za dezinfekciju i ličnu higijenu.
Sanja Prguda iz Mostara i njen muž bili su u posjeti kod prijatelja u Švedskoj, a prije povratka u našu državu informisali su se u Ambasadi BiH u Švedskoj o načinu putovanja i mogućoj samoizolaciji.
– Rečeno nam je da će nas dočekati sanitarni inspektor koji će po zdravstvenom stanju odrediti ko će ići kući, a ko će ostati u samoizolaciji. S obzirom na to da sam se osjećala zdravo i nisam imala simptoma, nadala sam se kućnoj samoizolaciji – kaže Sanja.
U avionu prema BiH, popunili su dva upitnika, jedan na našem jeziku i jedan na engleskom jeziku. Nakon što su izašli iz aviona osoba nepoznatog identiteta u tom trenutku se kako kaže naša sagovornica neozbiljno našalila “dobro došli u karantin“.
No, ispostavilo se da je ova šala itekako bila istinita. Nakon potpisivanja u šatorima dokumenata za evidenciju, kako tvrdi Sanja, i ne predstavljanja osoblja koje ih je dočekalo na aerodromu, pod rotacijom autobusi su se uputili prema Studentskom domu “Bjelave”.
– Sam doček, rotacija, policija, sve je to djelovalo užasno, to je bio prvi šok. Na ulazu u Bjelave, bili smo u autobusu sat i pol vremena, ljudi su počeli negodovati jer već je počeo onaj miris benzina i goriva da smeta. Zamolili smo ih da nam otvore srednja vrata autobusa, što su učinili. Ušao je čovjek obučen u zaštitno odijelo, pitao ima li parova i tada smo muž i ja izašli. Na recepciji Studentskog doma Bjelave dobilo smo potrebne brojeve telefona. Tu su nam rekli radnici: “Bit ćete zaključni 24 sata, nakon toga dolazi epidemiolog koji će vas pregledati i odlučiti ko ide kući, a ko ostaje”. Epidemiolog nikad nije došao – priča nam Sanja.
Ističe kako je na prvi pogled, dolazak u sobu bio nešto najružnije što je mogla očekivati.
– Soba je bila prljava, jedno grozno iskustvo. Tek sutra dan smo suprug i ja, pošto smo u istoj sobi na sreću, dobili pakete za ličnu higijenu, a naredni dan smo dobili higijenu za sobu i za kupatilo. Ženski paket je sadržao sapun, šampon, četkicu za zube, kaladont i higijenske uloške, a muški sve isto, samo umjesto higijenskih uložaka pastu za brijanje i bic-kaže Sanja, koja je smještena na paviljon 2.
Kada je u pitanju hrana i osoblje, ističe da su zadovoljni.
– Hranu dobijamo tri puta, doručak, ručak i večera. Uz ručak je obično supa, dobijemo i kolač, dva-tri puta smo dobili voće. Nisam očekivala da će biti dobra hrana. Osoblje je jako ljubazno također. Dobili smo i broj šefice smještaja Mone, koja stvarno bilo šta da joj se obratiš odgovara u roku od pet minuta – kaže ona.
Poziv od doma zdravlja dobili su odmah sljedeći dan nakon dolaska, a medicinski radnici/ice su im kako otkriva uzeli/e lične podatke, pitali/e su ih kako se osjećaju, te su tražili ime njihove porodične doktorice i to je bio jednini poziv za deset dana boravka u prinudnoj samoizolaciji. Kao jedan od najvećih problema Sanja navodu nedostatak informacija.
– Ne znamo šta nas sljeduje 14 ili 28 dana, isto tako na koji način ćemo biti pušteni, da li ćemo morati i dalje ostati u izolaciji ili ne, auto nam je u Tuzli na parkingu, da li će neko doći po nas ili možemo odavde da organizujemo neki prijevoz za Tuzlu po auto…ne znamo ni gdje da tražimo ove informacije, a i brojne druge. To stvarno nije uredu – požalila se ona.
Nejra je došla je iz Ujedinjenog Kraljevstva 9. aprila u našu državu i imala je slično iskustvo kao i Sanja. Navodi da je šokantna činjenica da joj niko nije provjerio temperaturu, niti je pitao za simptome.
– Prvo nas je dočekala osoba nepoznatog identiteta u bijelom odijelu s maskom i svom zaštitom, nisam pitala ko je, dok neke kolege jesu i saznali smo da je to granična policija. Imali su sliku pasoša, nisu se predstavili, pitali su me da potvrdim svoj identitet. Nakon toga sam sišla do dva šatora, tu su sjedile dvije žene u odijelima i rekle da se samo potpišemo na papir. To je bila evidencija ljudi koji su izašli iz aviona. Zatim su nam rekli da uđemo u žuti autobus jer smo iz Federacije BiH. Bili smo pod pratnjom specijalaca, rotacija je bila stalno upaljena, nismo znali zašto je cijela takva procedura, tako smo došli ispred kapije Studentskog doma “Bjelave”. Jedno po jedno smo polako izlazili jer su željeli da držimo distancu, koju nismo imali u žutom autobusu koji je sam po sebi bio jako nehigijenski i vjerovatno veci izvor zaraze od aviona i aerodroma – objašnjava Nejra.
Po dolasku smjestili su je u sobu u paviljon 4 na treći sprat, koji prema njenim riječima nije renoviran, i jedno što je novo jeste stolarija. Priča nam kakvu je sobu zatekla.
– Komad zida između balkona i unutrašnjosti otpada, isto tako dijelovi plafona u WC-u, koji generalno nije bio ociscen i dezinfikovan, niti spreman za upotrebu. Namještaj je u suštini pohaban. Po betonskoj ploči prostrt je tepih koji se nije mijenjao jer su po njemu rupe. Soba je bila prljava, ostavili su samo čistu posteljinu na jednom od kreveta, dok madraci imaju mrlje. Mi smo ovdje zaključani i ostajemo 14 dana, navodno, jer i dalje nemamo oficijelno rjesenje, i odgovorni smo za sve čišćenje i dezinfekciju. Tek drugi ili treći dan su nam dostavili sredstva za dezinfekciju i ciscenje, kao i neke krpe – kaže Nejra, te dodaje da je grijanje u funkciji i da je topla voda dostupna cijeli dan.
Što se tiče hrane i odnosa uposlenika veoma je zadovoljna.
Nejru nikada niko nije nazvao da je pita za zdravstveno stanje, da li ima određen simptome, povišenu temperaturu ili bilo šta drugo. Jedino što je ona dobila jeste kontakt osoblja koji je mogla kontaktirati u slučaju da joj treba nešto izvana.
Danas je šesti dan kako je ona u izolaciji i još uvijek ne zna kad će i da li će uraditi test na Korona virus.
U svemu ovome dok Sanja i Nejra čekaju da se pojave informacije kako će se dalje postupati s njima, one koriste priliku da komuniciraju s drugim građanima/kama na prozorima koji su u sličnoj situaciji na Bjelavama, oni/e koji imaju balkon da izađu na svjež zrak, i društvene mreže kao način komunikacije. Vrata im se otvore tri puta dnevno – zaključane su 24 sata.
