Više od 1160 individua, ženskih mreža i organizacija iz država širom svijeta uputile su zahtjev za usvajanje feminističke politike kako bi se odgovorilo na izazove nastale pandemijom koronavirusa u maniru koji će biti u skladu sa standardima i principima ljudskih prava. Ovu inicijativu pokrenule su žene iz Global South and marginalized communities in the Global North, a koordinira je Feminist Alliance for Rights. Zahtjev se referirao na sve segmente života žena u svijetu, od zdravstva, edukacije, zapošljavanja pa sve do negativnih društvenih pojava poput različitih vrsta nasilja. O tome koliko su feminističke politike potrebne za vrijeme koronavirusa Bosni i Hercegovini, te šta bi naša država trebala činiti da naše građanke i u ovim uvjetima ostvaraju svoja osnovna ljudska prava, govorila je za Interview.ba aktivistkinja i feministkinja Fondacije CURE Vildana Džekman.
PORUKA TRADICIONALNIM DOMAĆINSTVIMA: “Jako je važno da cijeli teret pojačane higijene ne padne samo na ženu, već da bude raspoređen, jer u toj kući ne živi samo žena, već i drugi članovi/ice porodice”.
INTERVIEW.BA: Vidjeli ste da je u FBiH izgubljeno oko 3500 radnih mjesta. Među njima su vjerovatno i žene, samohrane majke koje izdržavaju svoje porodice. Šta država treba učiniti da se umanje ovakve posljedice novonastale situacije?
DŽEKMAN: To je jedan ogroman problem koji će dodatno osiromašiti brojne porodice. Kad je ekonomski standard poljuljan onda imate povećanu stopu kriminaliteta i nasilja nad ženama, ali i drugih problema koji su naslonjeni jedni na druge. Nažalost mala pravna lica koja su postojala su morali dati otkaz svojim uspolenicima/cama, jer nisu mogle iznijeti cijeli proces, ali je važno da država pronađe rješenje za sve one koji su ostali bez posla. Fondacije CURE kreira trenutno dopis koji će ići ka Vladi FBiH gdje u strategiju za zapošljavanje moraju imenovati i navesti žene. Tamo ne postoje žene, a mi ih hoćemo, baš kao i druge marinalizirane grupe. Ova strategija oborena je 2019., a pisana je četiri godine. Država treba pronaći način da barem u ovom periodu osigura pomoć i da se pobrine da osobe koje su trenutno ostale bez posla budu izmirene u kontekstu plate koju su zaradile.
INTERVIEW.BA: Svjetska zdravstvena organizacija objavila je da 70 posto žena rade u ustanovama za zdravstvo. One su izložene obolijevanju od ovog virusa, a njihova zaštita je na jako niskom nivou u našoj državi. Kako to poboljšati?
DŽEKMAN: U ovom slučaju bi trebalo svako država da napravi jednu analizu – šta se dešavalo za vrijeme pandemije, kako je sve to utjecalo na žene, posebno u zanimanjima koja se smatraju tradicionalno ženskim poput uslužnih djelatnosti, ugostiteljski objekti, medicine i škole. Žene su se morale jako brzo prilagoditi trenutnoj situaciji. Uvijek zaboravimo napraviti evaluaciju nakon ovih kriznih situacija. Teško ko razumije da ako jedna zdravstvena radnica oboli, da ona ima potrebu da se liječi, da ne može nastaviti svoj posao, njeno psihofizičko zdravlje mora se staviti ispred obaveza i svega onoga što nam nameće sistem, država ili poslodavac/kinja.
INTERVIEW.BA: Šta ćemo sa ženama treće životne dobi koje nemaju svoja primanja?
DŽEKMAN: Naše institucije ne prepoznaju žene treće životne dobi, oni prepoznaju penzionerke. Nisu sve žene penzionerke, nemaju sve penziju da plate kurira da im donese hranu i lijekove za taj dan. Mnoge od njih žive u toj zoni siromaštva, u toj socijalno izolaciji su prepuštene same sebi, a bolesne su i većinom imaju hronična oboljenja. Vidjela sam da neke od njih moraju izaći da kupe lijekove, s druge strane jako je važno da razmišljamo šta je s dementnim osobama, ako su sad trenutno zatvorene, nemaju nikoga drugog da im pruži pomoć?
INTERVIEW.BA: Žene u ruralnim područjima često su zaboravljene kada su u pitanju bh. vlasti. Šta im je u vrijeme ove pandemije najpotrebnije i s kojim se izazovima one susreću?
DŽEKMAN: Generalno problem žena u malim lokalnim zajednicama, koji se pojačava u doba pandemije COVID-19, jeste nedostatak informacija. Možete zamisliti kakva je tamo tehnologija ili kakva je internetska konekcija. Trenutno imaju i socijalna izolacija u kontekstu javnog i gradskog prijevoza i onda ste vi ograničeni i obustavljeni. Zdravstvena zaštita najveći je problem žena u ruralnim sredinama, osobito kada govorimo o ginekološkom pregledu, ako imate trudnu ženu ili ženu koja je u stanju neke potrebe. Potrebno je omogućiti dolazak ljekara u te male lokalne zajednice i ruralne sredine.
INTERVIEW.BA: Mnogi stručnjaci izolaciju vide kao mogućnost za nasilnike da još više vrše nasilje nad ženama, te upozoravaju na jednu takvu opasanost. Kako da zaštitimo žene?
DŽEKMAN: Negdje sam pročitala da je u Francuskoj za 70 posto povećano nasilje otkako su izrečene ove mjere. Ono što jeste problem i ako se dešava nasilje jeste da će žene sada jako teško potražiti pomoć i izaći iz kruga nasilja. One su u izolaciji, određene institucije rade ograničeno ili ne rade, tako da jako teško mogu da ukažu pomoć. Međutim, postoje ženske organizacije koje rade, koje su podrška tim ženama i naravno SOS linija uvijek radi. Mogu nam se obratiti i tražiti pomoć. Jako je važno znati šta se dešava unutar porodice kad ste izolirani. Imate mnogo žena koje su preživjele ratno seksualno nasilje i druge oblike nasilja, imaju PTSP, imaju druga oboljenja, psihičke smetnje i zamislite sada da ih zatvorite.
INTERVIEW.BA: Mjerama na području FBiH uvedene su zabrane kretanja djeci ispod 18 godina, koliko je to mukotrpno za žene koje imaju djecu s poteškoćama u razvoju?
DŽEKMAN: To je jedan jako veliki problem. Djeca s poteškoćama u razvoju ne mogu biti konstantno zatvorena, oni se smopovređuju, a ovom mjerom im je zabranjeno da izlaze. Čak i kad izađu, trpe uvrede od okolnog stanovništva jer nema niko razumijevanja. Moramo biti solidarni.
INTERVIEW.BA: Svjedočili smo nekoliko puta diskriminaciji Romkinja u našem zdravstvenom sistemu, evo sada svjedočimo i diskriminaciji migrantkinja. Generalno, ali pogotovo u ovoj situaciji, koliko je bitno da zdravstveni sistem bez iznimke pomaže i adekvatno liječi?
DŽEKMAN: Na početku ove pandemije primila sam jedan tužan mail u vezi gay migranta koji je pretučen unutar svoje migrantske zajednice. On je pobjegao iz tog kampa, skriva se, ali je jako teško u ovim trenucima zbog te homofobije i transfobije. Koalicija za borbu protiv govora i zločina iz mržnje u dva saopćenja oglašavala se povodom migranata/kinja, koji/e su još više ignorisani/e i još više diskriminisani/e. Ono što su uradile državne politike, jeste da su u potpunosti zabranile kretanje migrantima/kinjama samo zato što su migranti/kinje, to je diskriminacija. Pojedine organizacije kao što su Udruženje “Bolja budućnost” redovno posjećuje romske zajednice, daju im određene pakete i pomoć, ali je bitno da postoji ta sistemska, institucionalna politika. Mi smo uime Ženske mreže BiH kojom koordinira Fondacija CURE uputili vladama u RS i FBiH upit – koliko se država pobrinula za ranjive kategorije? Većina žena i bez ovoga živi u socijalnoj izolaciji, njihov status je dodatno otežan. Bitno je da država ima sistemski pristup.
INTERVIEW.BA: Kada razmišljamo o djevojčicama migrantkinjama, Romkinnjama, generalno djevojčicama koje žive u siromaštvu, kako će njihove porodice u vrijeme koronavirusa osigurati finansijska sredstva pa kupiti laptope i priključiti internet za online nastavu?
DŽEKMAN: Kod nas nadležna ministarstva nisu sprovela duboku analizu od kuće do kuće o tome u kakvom stanju žive naša domaćinstva. To nije problem samo romske populacije, migrantske populacije, to je problem siromašnih djevojčica koje nemaju nikakvu opremu za online nastavu. Djeca ne smiju ispaštati u ovim trenucima! Može da se desi i neki drugi oblik prirodnih katastrofa i uvijek je bitno da država ima rezervni plan. Ali moram pohvaliti da smo jako brzo krenuli u online nastavu.
INTERVIEW.BA: Koliko će se ova cjelokupna situacija reflektirati i na LBTIQ žene. Šta će se trebati uraditi da njihova prava ostanu zaštićena?
DŽEKMAN: Socijalna izolacija će imati posljedice i efekte na sve nas uključujući i LGBTIQ osobe, s obzirom na njihov identitet i sve ono sa čim su oni dodatno suočavaju, generalno u društvu, a naravno sad i ovo. LBTIQ još uvijek žive u BiH dvostrukim životom, nemaju slobodu da budu iskrene, nemaju zagarantirana prava, nemaju prava da sklapaju istospolne zajednice, njihovi identitet su skriveni, vraćanje ponovo u svoja četiri zida usljed koronavirusa i to može biti dodatna trauma, posebno kada govorimo o situacijama potrebe i razgovora.
INTEVIEW.BA: Koliko je bitno u tom psihološkom segmentu pomoći ženama?
DŽEKMAN: Bitno je da svi budemo svjesni da se svi trebamo pridržavati ovih mjera, ne samo da mislimo na sebe već i na naše porodice. Ovo će jednom proći. Imamo stvari koje nismo završile, a uvijek smo željele, možda je sad vrijeme da to radimo: meditiramo, džogiramo, vježbamo ili čitamo. Ali je se uvijek vratim na tradicionalna domaćinstava, jako je važno da cijeli teret pojačane higijene ne padne samo na ženu, već da bude raspoređen, jer u toj kući ne živi samo žena, već i drugi članovi/ice porodice.
