Problem gradova koji su razvijeni u kotlinama kao što je Sarajevo jeste odabir visokogradnje u dijelovima koji predstavljaju koridor za prirodno vjetrenje grada s već postojećim problemom zagađenja zraka. Visoki objekti u zavisnosti od oblika i visine te odabira njihove lokacije mogu poremetiti prirodne tokove vjetrenja i time ugroziti već enormno ugrožen grad – kazala je u razgovoru za Fenu arhitektica Sanela Klarić, osvrćući se na trend visokogradnje u glavnom gradu BiH.
Ona podsjeća da su rađene određene simulacije i kroz ta istraživanja ukazano je na probleme te su date preporuke da se izbjegava gradnja visokih objekata uz korito Miljacke i na drugim važnim koridorima prirodnog vjetrenja. Također i kod nižih objekata treba birati dimenzije, oblike, volumene i orijentaciju u prostoru. Zato je, smatra Klarić, neophodno u toku planiranja razvoja gradova uključiti struku i kroz holistički pristup i analize doći do najadekvatnijih rješenja.
Govoreći o štetnosti koju čini izgradnja visokih zgrada na strujanje zraka, problem zagađenja te izgled grada, Klarić navodi da već izgrađeni neboderi i oni koji su planirani mogu ozbiljno štetiti vizualizaciji, zdravlju i strujanju zraka te ugroziti kvalitet života građana.
– Investitori moraju pored profita razmišljati i o kvalitetu i sigurnosti. Bh. gradove napuštaju stanovnici jer nisu zadovoljni ekonomijom, sigurnošću, kvalitetom života a posebno zagađenjima ne samo zraka nego i vode, zemlje i vizura – mišljenja je Klarić.
Ona potcrtava da visokogradnja nije nužno loša, dodavši da se npr. u Beču trenutno gradi neboder od 24 sprata sa rješenjima od drveta te se na taj način inovativno pristupa odabiru materijala koji nisu štetni na okoliš, a pružaju maksimalni komfor i zaštitu korisnicima uz pažljiv odabir lokacije i arhitekture objekta.
Klarić je također navela da “humana” gradnja koja je u skladu s okolinom i čovjekom nestaje pred navalom investicijske gradnje i arhitekture koja za cilj ima samo profit. Fokus humane gradnje je na čovjeku i prirodi. A mi smo se, smatra Klarić, osilili i odvojili od prirode što je dovelo do degradacije gradova i života.
– Postoje svjedoci humane gradnje u starim bosanskim kućama. U jednom objavljenom istraživanju u saradnji sa prof. Azrom Korjenić mi smo dokazale da je bosanska kuća primjer ekološke humane gradnje koja uz manje optimizacije može biti primjer održivog stanovanja u energetskom standardu pasivne kuće po EU standardima. Puno toga mi možemo učiti od naših predaka koji su živjeli u skladu sa prirodom i kojima je u fokusu bio čovjek i priroda. Samo pomirišite te kuće i kuće urađene od vještačkih materijala. Miris unutrašnjeg zraka će vam reći sve, a miris govori o kvaliteti zraka, budi emocije i radost – podvukla je.
U svijetu je sve prisutniji i Sindrom bolesnih zgrada (Sick Building Syndrome ili skraćeno SBS) povezan sa kvalitetom unutrašnjeg vazuha, koji je priznat i od Svjetske zdravstvene organizacije.
Klarić, govoreći o toj problematici, kaže da je SBS danas veliki problem i u BiH.
– Kako opada moral u društvu to se odražava i na moral u građevinskom sektoru. Brza i nekvalitetna gradnja je naša stvarnost. Objekti koji imaju veliki broj stanova i samo sjevernu orijentaciju bez daljih pregleda predstavljaju upravo taj sindrom. Sunce mora da dospije bar u jedan dio stana. Na našem tržištu imamo u ponudi takve stanove i neinformisane kupce koji ih kupuju – upozorila je.
Klarić ističe da pored problema orijentacije i manjka prirodnog svjetla, a i prirodnog vjetrenja u stanovima, veliki problem je upotreba materijala koji su toksični, hermetički zatvaraju prostorije, u životnom vijeku troše veliku količinu energije i emisija CO2, ne mogu se reciklirati i predstavljaju toksične materijale u prirodi nakon rušenja. A problem, dodaje ona, predstavlja i to što možemo i sami “napraviti ” bolesnu zgradu sa velikim brojem aparata sa štetnim zračenjem ili internetom koji ne gasimo noću…
Posebno, smatra Klarić, brine odabir izolacijskih materijala koji ne smiju da se ugrađuju unutar prostorije jer ne posjeduju osobine higroskopnosti – osobine upijanja vlage, kontrolisanja i ispuštanja vlage kada se zrak isuši.
– Govorimo o materijalima koji su prirodni regulatori vlage i koji su jedino dozvoljeni za ugradnju u unutrašnjosti prostorije kod objekata historijski zaštićenih kod kojih intervencije ne smiju da se rade na fasadi – kazala je Sanela Klarić.
Međutim, kako ona navodi, u BiH je najčešći izolacijski materijal i danas stiropor, koji se izbacuje iz upotrebe u zemljama EU. Njegova ugradnja na unutrašnjoj strani zida automatski stvara sindrom bolesne zgrade. Stiropor nema neophodne osobine i u dijelu između tog materijala i zida stvara kondenz koji je idealan za stvaranje buđi, gljivica i razvoj bakterija i virusa.
– Praksa “utopljavanja” kod nas je da se hermetički zatvori ovojnica zgrade bez da se ugrade sistemi ventilacije ili savremeni sistemi rekuperacije. Hermetički zatvoreni prostori sa vještačkim materijalima (stiropor i plastični prozori) su drugi razlog sve većeg broja zgrada sa SBS-om jer se u ovim prostorima zrak zagađuje i ne ventilira te postaje veoma opasan za život. Mnogi korisnici “utopljenih objekata” u BiH su svjedoci koliko je zatvoren prostor bez ventilacije bolestan – podvukla je.
Problem je i vještačka rasvjeta koja u gradovima ugrožava zdravlje i imunitet, posebno ugrožavajući zdrav san.
– Možemo još puno toga nabrajati u našim praksama što stvara sindrome bolesne zgrade ali sam nabrojala par jer vjerujem da će se većina prepoznati u tome na radnim mjestima, ali i u svojim kućama ili stanovima – podvukla je.
U Sarajevu i BiH ne postoje primjeri naselja koji su zvanično proglašeni SBS-om jer, kako kaže Klarić, niko se time ne bavi.
Ona je naglasila da Sindrom bolesnih zgrada možemo prepoznati ako odvojimo malo vremena za sebe.
– Kada primijetimo da se budimo umorni, sa glavoboljom, svrbežom u očima i disajnim organima, alergijama i slično a da znamo da smo odvojili dovoljno sna za naš odmor. Toksični materijali u konstrukciji ali i završnim slojevima (lakovi, boje, premazi) ili materijalima u enterijeru (itisoni, namještaj), elektonska oprema, sredstva za osvježenje sa vještačkim mirisima ili sredstva za čišćenje i održavanje sve nabrojano sadrži veoma agresivne toksične čestice i isparavanja koja dugoročno štetno utiču na naše zdravlje. Naučno je dokazano da vještački materijali, PVC proizvodi i plastika ozbiljno štete našem zdravlju – podvukla je.
Klarić ističe da Sindrom bolesnih zgrada pogađa sve objekte, i poslovne i stambene, u kojima čovjek provede više od 90 posto vremena tokom dana.
– Naše kuće, stanovi, obdaništa, škole, radna mjesta, ulice u gradovima na žalost trenutno teže sindromima bolesnih zgrada – ustvrdila je.
Govoreći o strategiji razvoja gradova kroz održivo stanovanje, Klarić navodi da na žalost bh. gradovi nemaju jasnu viziju razvoja, ne postoje strateški planovi niti prostorni planovi na nivou entiteta.
– Poseban problem predstavlja uticaj investitora na razvoj gradova i naselja u bh. gradovima. U planiranje razvoja gradova ili naselja moraju biti uključeni arhitekti projektanti, urbanisti, građevinski, mašinski, elektro i IT stručnjaci za simulacije, stručnjaci za LCA i cirkularnu ekonomiju, inžinjeri za okoliš, ljekari, stručnjaci za geografiju i geologiju. Svi skupa trebaju zajednički doći do najoptimalnijih rješenja koja obezbjeđuju čiste tehnologije, minimalna zagađenja, iskorištavanje otpada, obnovljivih izvora energije i slično – smatra ona.
Klarić tako navodi da ni jedan bh. grad nema viziju da u skoroj budućnosti postane zeleni grad. Malo je investitora koji su spremni uložiti u savremenije sisteme objekata u skladu sa posljednjim standardima green arhitekture, jer su svjesni da će im se ta investicija vratiti i da će korisnici ili kupci takvih nekretnina imati velike uštede u toku korištenja tih nekretnina.
– Ako pogledamo samo segment upravljanja otpadom možemo zaključiti da smo jako daleko. Regionalne deponije u Sloveniji odlažu samo pet posto otpada a 95 posto ponovo iskoriste, dok mi odlažemo skoro 100 posto otpada. Nemamo kako treba razvijen sistem separacije ili recikliranja, regionalnim deponijama se upravlja neadekvatno, te one postaju umjesto centri za recikliranje i korištenje, divlje deponije koje truju građane – kazala je.
(Fena, Interview.ba)
