Moglo bi se zaključiti da socijalna pollitika BiH, kada pogledamo podjelu nadležnosti među nivoima vlasti kao što su entiteti, i disproporcionalnost u zakonskoj regulativi među kantonima u FBiH, predstavlja model onoga kako ne treba raditi. Mada je većina ostala šokirana nedavno objavljenim fotografijama štićenika Zavoda Pazarić koji ukazuju na grube oblike kršenja ljudskih prava nad njima od strane uposlenika ove javne ustanove, ipak je tamo gdje se očekivalo da će ovakva situacija doživjeti svoj najkonkretniji epilog, političkom smjenom odgovornih nosilaca funkcija u Zavodu Pazarić, sve ponovo odrađeno u prepoznatljivom stilu naše političke bahatosti i otimačinom fotelja među zastupnicima.
Zastupnica u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH Sabina Ćudić ističe da na skali od jedan do deset, njena ocjena zadovoljstva učinjenim u Pazariću, nažalost ispod jedan.
– Ne želim vas demoralisati, ne želim na kraju krajeva demoralisati ni sebe, ali tvrdim da je situacija u Pazariću sada gora nego što je bila. Uopšte nisam ta vrsta idealiste, ali nekako sam mislila da bi ta situacija u Pazariću, na neki način suočavanja sa metastazom svih politika vođenih u proteklih trideset godina, mogla biti katarzična. Mislila sam da će to dovesti do otrežnjenja nas kao zastupnika u Parlamentu, onda i same Vlade, da postoje linije ispod kojih ta politizacija ne ide, od politizacije javnog zapošljavanja, zapošljavanja nestručnih ljudi, jer u nekim razvijenim demokratskim zemljama situacije poput ove zaista jesu na neki način javno katarzične, međutim, to se kod nas nije desilo – kazala je Ćudić te dodala da je „na nas nažalost izgleda jedino primjenjiv onaj citat koji kaže da ne možete probuditi one koji se pretvaraju da spavaju“.
Zastupnik Predstavničkog doma Parlamenta FBiH Irfan Čengić ističe da je ključni problem bh. društva nedostatak kritične mase koja će stalno napadati i tražiti od vlasti da rade svoj posao.
– Toliko je važno da smjestimo te štićenike i mimo institucija, da im omogućimo i druge načine brige, i upravo je status roditelja njegovatelja jedan od takvih zakona koji će to omogućiti. On konkretno donosi, kao što je to slučaj sa susjednom Hrvatskom npr. da roditelji do 65 godina budu njegovatelji takve djece, a da država plaća penziono i zdravstveno osiguranje i određenu naknadu zato što se brinu o svom djetetu, zbog toga što je tim roditeljima oduzeto osnovno pravo, a to je pravo na rad- ističe Čengić i dodaje da je nemoguće očekivati od roditelja koji imaju dijete koje iziskuje brigu 24 sata dnevno, da imaju svoj posao, jer nemaju gdje ostaviti to dijete osam ili devet sati.
Ćudić ističe da je kompletan koncept državne brige za institucije poput Pazarića neprihvatljiv , te da on mora prestati, kao i da je, dok se to ne desi, sve ostalo „krpljenje rupa“ u sistemu i održavanje njegove neodrživosti i trulosti.
Prema njenim riječima, jedino rješenje je deinstitucionalizacija tzakvog sistema, jer ni ona, koja je majka djeteta sa poteškoćama u razvoju, ne želi da njeno dijete završi izolovano od zajednice.
– To zahtijeva, u ovoj Vladi ili u bilo kojoj drugoj, ozbiljnu reformu i dugoročnost, a kratkoročno da se imenuje, ako ništa drugo, kompetentno rukovodstvo. Mi trenutno za v.d. direktoricu te ustanove imamo ženu protiv koje se vodi disciplinski postupak zbog nehumanog postupanja prema štićenicima. Niko nije osporio snimke, niti tužilaštvo, niti akteri, neupitno su autentični snimci stravičnog zlostavljanja štićenika, i vi kao Vlada na hitnoj sjednici za v.d. direktoricu birate osobu koja se tereti za nehumano postupanje prema štićenicima, i u upravne strukture ulaze ljudi koji ulaze. O ovome ću prvi put govoriti, ali pokrenuta je tužba protiv Vlade od strane bivših članova Upravnog i Nadzornog odbora, jer tvrde da ništa nisu nelegalno radili, i traže poništavanje odluke o razrješenju sa dužnosti Upravnog i Nadzornog odbora, dakle, traže da budu vraćeni na te funkcije – ističe Ćudić, te navodi da se zapitamo na kojem smo to nivou kolektivne svijesti „kada se vi kao član jedne uprave, čak i da ste najčestitija osoba koja nije imala ništa s tim, i da zaista niste mogli spoznati šta se dešava u ustanovi u kojoj ste vi član najviših organa rukovodstva, suočite s tim, i želite se vratiti na takvu poziciju, jer mislite da ste bespravno razriješeni te dužnosti, što je odsustvo bilo kakve etičke odgovornosti“.
Čengić ističe da se za JU Zavod Pazarić iz državnog budžeta, dakle iz budžeta FBiH, izdvaja 1050 KM po štićeniku, te da je potaknut tim da se nikada ne dobije povratna informacija o tome gdje je potrošen taj novac, u parlamentarnu proceduru uputio inicijativu koja je potakla od nevladinog udruženja roditelja djece sa poteškoćama u razvoju „Dajte nam šansu“ , o osnivanju institucije njegovatelja u FBiH.
– Nevladina udruženja poput npr. „Dajte nam šansu“ trebaju opravdati gdje su uložena sredstva od donacija, dok se u javnom sektoru dešava da npr. u Pazariću imamo poreski dug, a na računima zavoda vam stoji da imate 3 miliona KM, da su oni to zaradili nekim svojim aktivnostima, koje nisu nikakav profit, jer su to socijalne ustanove, nego su to zapravo štićenici Zavoda. Ovaj zakon koji podrazumijeva izmjene i dopune zakona, koji će omogućiti roditeljima status njegovatelja, mi već imamo u RS, u Hrvatskoj, Srbiji i većini zemalja EU, a naš resorni ministar se time uopšte nije bavio četiri godine – navodi Čengić i dodaje da „prvo što su osporavali jesu bile finansije, i onda se razgovaralo sa resornim ministrom i sa direktorom Centra za socijalni rad, i onda dođete do podatka da svaki štićenik u domu Pazarić košta 1050 KM sistem mjesečno“, navodi Čengić.
Prema njegovim riječima, taj zakon je u Nacrtu usvojen u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH u februaru prošle godine, te da ga niko nije želio staviti na dnevni red pred Dom naroda, sve dok Sabina Ćudić nije uputila svoju inicijativu o tome što se dešava u Pazariću, jer su smatrali da im to tada može donijeti određene pozitivne poene, što je nažalost, dokaz na kakav način se postupa prema ovoj populaciji.
– Na takav način su postupali i prema osobama sa invaliditetom i taksi prevozom, ovo sa taksi prevozom odnosilo se još prije 4-5 godina na izmjenu samo jednog člana zakona, koje je predložila zastupnica Vildana Bešlija, da taksi vozilo može biti samo 4+1 sa četvero vrata i gepekom, jer ta vozila ni na koji način nisu prilagođena osobama sa invaliditetom, i u septembru je taj zakon bio na dnevnom redu, međutim, resorni ministar je molio da „zakon Irfana Čengića“ skinu sa dnevnog reda – ističe Čengić, te dodaje da je obrazloženje bilo da izmjene i dopune zakona pošalje on u roku od dva mjeseca, međutim, ni poslije pet mjeseci nije ništa bilo od toga, te da je taj zakon nažalost tek u srijedu „napokon usvojen u Predstavničkom domu, što pokazuje samo koliko njih ustvari ne zanima ova problematika, i tek kada je Sabina Ćudić istupila u javnostI sa fotografijama i papirima kao potvrdom onoga što se dešava u Pazariću, navodno su se nešto zamislili nad tim.
Ministar za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice KS Malik Garibija ističe da su povećanje naknada i izgradnja sistema na socijalnim vrijednostima temelj svakog sistema, ali da je neusmjeravanje novca u takve strateške projekte najveći nedostatak koji je uvidio.
– Često se povlači pitanje oko toga kako mladi ne rade, a mi se nalazimo u državi u kojoj jejako nezahvalno i rizično napraviti bilo kakav iskorak. Ako imate jedan posao, i ne držite se za njega i rukama, i nogama i noktima, i ne smeta vam što vas tamo neki direktor maltretira, zato što znate da država ne stoji iza vas ako ga izgubite, nemate tako lako drugu opciju. 80 miliona KM je budžet ministarstva, međutim, imamo 27 000 korisnika, a nama nedostaje ključna stvar a to je izdvajanje i ulaganje u strateški važne projekte – ističe Garibija i dodaje da takvi projekti postoje i da ne koštaju mnogo u smislu novca, te da je samo na dva takva projekta ušteđeno više novca, 240 hiljada KM svake godine, nego što je potrošeno na sve slične razvojne sistemske projekte koje su radili.
Djeca sa poteškoćama u razvoju najvećim se dijelom smatraju primaocima socijalne pomoći, a ne uživaocima prava, i najveći je problem u BiH taj što zakone kreiraju i donose oni koji ih ne žive, kaže zastupnica u Skupštini KS Neira Avdibegović Dizdarević.
– Inkluzija djece sa poteškoćama u razvoju je veoma teška tema, iz razloga što je inkluzija potpuno novi pojam na ovim područjima, i nažalost, još uvijek vladaju veliko neznanje i predrasude. O tome govori činjenica da od 2004. godine postoji obaveza donošenja Pravilnika o inkluziji, a ovu oblast enormno mnogo još uvijek guramo u socijalu, mada je obrazovanje pravo svakog djeteta . Djeca sa poteškoćama u razvoju nisu osuđena na manjak usluga i prava zato što imaju određene izazove u razvoju, već zato što okolina nije prilagodljiva – ističe Dizdarević te dodaje da se osobe sa invaliditetom ne mogu prilagoditi okolini, već da je ona ta koja im mora omogućiti da uživaju sva svoja prava.
Avdibegović navodi da je ovo pitanje interresorno, ne samo socijalno, ili pitanje obrazovanja ili zdravstva, te da su te priče toliko poražavajuće za nas kao društvo, jer nema rane intervencije, nego su ta pitanja na plećima nevladinih organizacija.
– Rane intervencije bi trebale početi još u porođajnoj sali, sistem je potpuno neusklađen, nepovezan. Što se tiče predškolskih ustanova, naravno da treba i golema pomoć i podrška tom osoblju, odgajateljima, nastavnom osoblju, ali imate slučajeve gdje se djeca vraćaju roditeljima. Prije dva dana su majci rekli iz privatne predškolske ustanove dijete vratili, jer nisu znali šta raditi sa njim. Do 2016. godine niste imali gdje u Sarajevu odvesti dijete sa poteškoćama u razvoju da popravi zub. Ti zahvati su složeni iz razloga što se radi o stanju djeteta sa invaliditetom u anesteziji , a odgovor na takvo moje pitanje koje je došlo sa Stomatološkog fakulteta KCUS-a, bilo je da nemaju anesteziologa – ističe Avdibegović i dodaje da roditelji djece sa poteškoćama u razvoju potom moraju ići u Mostar u jednu nevladinu organizaciju, koja bi im to besplatno radila, i roditelji koji su naravno izloženi svim mogućim troškovima , odlaze u Mostar, plaćaju put i u periodu kada se to dijete uspava, predlože im nerijetko da mu izvade i zdrave zube, jer će se u međuvremenu pokvariti, i dijete će opet morati dolaziti .
Govorenje o nedostatku sredstava, iako je BiH relativno siromašna država, je veoma česta pojava, ističe Garibija.
– Nije toliko do novca koliko do njegovog rasporeda. Ministarstvo kojim ja rukovodim je ministarstvo sa kojim se potkusuruje. Imate partnera, osamnaesti glas npr., i njemu date da odbrani socijalu, a na pitanja koja rješava ovo ministarstvo se najmanje obraća pažnja. I dalje smo međutim jako daleko od onoga što želimo biti, a želimo biit socijalna država. Ljudi poput mene, koji su generacija onih koji su živjeli u državi koja je bila socijalno osjetljivija, i imamo nekako taj osjećaj. Ljudi iz BiH idu zbog vrlo konkretnih stvari, to je mogućnost da socijalna država iza njih stane- ističe Garibija.
U srijedu je u formi Nacrta Zakona u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH usvojen Zakon o registru pedofila, i zastupnica Lana Prlić koja je predložila ovaj zakon, kaže da se nada da on neće dobiti ime nekog djeteta, dok dođe na red pred Domom naroda „kao što je trebalo da prođe tako mnogo vremena da se ponovi nešto što se desilo u Pazariću, pa da Nacrt Zakona pred Dom naroda tek tada dođe“.
– Ovaj registar pedofila BiH obavezuje da primjenjuje Konvenciju Vijeća Evrope o zaštiti dječjijih prava, RS ima ovaj zakon, koji je usvojen u martu 2018. Taj zakon nalaže ono najbitnije, a to je da svaka institucija koja direktno ili indirektno radi sa djecom, bila to nevladina organizacija, škola ili bilo kakva ustanova, prije zapošljavanja djelatnika i provjere postojećih mora provjeriti da li se ta osoba nalazi u registru pedofila , što će odrediti da li ta osoba može dobiti taj posao – ističe Prlić i dodaje da svjetske analize govore da se prestupnici ovoga djela veoma često , u preko 50 posto slučajeva, vraćaju i ponavljaju ovo krivično djelo, i dodaje da joj je, kada je tražila Izmjene i dopune Zakona koji se tiče zabrane fizičkog kažnjavanja djece, kojeg je u formi prijedloga dobila od nevladine organizacije „Biro za ljudska prava Tuzla“, rečeno da niko takav zakon nikada nije uputio u parlamentarnu proceduru, iako je ona tražila izmjene Porodičnog zakona koji nalaže Konvencija o zaštiti djece, tačnije član 19, i da je ta vrsta zakona validna u više od 50 zemalja Evrope i svijeta.
