Elena Molnar je najstarija transrodna osoba u BiH, koja je u proces tranzicije odnosno prilagodbe spola, stupila 2015. godine. U fazi je čekanja na završnu operaciju s kojom ce biti okončan ovaj proces, koji su obilježile strahovite predrasude sredine, odbacivanje od strane porodice i prijatelja, te surova realnost borbe za preživljavanje uz minimalnu penziju koju ima. Samo za Interview.ba,Elena je govorila o svom životu, o djetinjstvu, o mladosti i sjećanjima, o početku tranzicije i najbolnijim iskustvima koje je proživjela, o promjenama unutar sebe i na tijelu koje su joj se desile uz primjenu hormonalne terapije za transrodne žene, o skupoći lijekova za transrodne osobe u FBiH, pogledu religije i Boga na transrodne osobe, filmu “Pretvaranje” o transrodnim osobama koji je snimila, a koji će svoju premjeru doživjeti 21. novembra, o neimaštini, nasilju nad transrodnim osobama, te općenito životu i problemima s kojima se ovakve osobe suočavaju.
BOG NIJE REKAO DA JE ZABRANJENO PROMIJENITI SPOL: Religiozna sam osoba i prostudirala sam tri prevoda Biblije i Kur’ana. Dobro znam šta knjige kažu. Ja nisam čovjek crkve ni džamije, ali knjige jesam. Nigdje u sve tri ove religije ne piše da je zabranjeno promijeniti spol. Bog je samo rekao da će ogromna većina muškaraca i žena kroz vijekove poželjeti da su suprotno. Bog je unaprijed znao da će grijeh donijeti date deformacije, kako gena, tako i hormona, a društvo posrnuti moralno. Kada se društvo ruši moralno, automatski se i tijelo ruši. Zanemarivanje moralnog lika, vodi do materijalnog urušavanja ličnosti. Kada sam 20 mjeseci bila u kontinuiranom stresu, kada sam padala po podu sva u grčevima, molila Boga da umrem, ja to nikome ne bih poželjela. To su oni trenuci kad sam išla u Beograd, kad sam odbačena od kuće. Niko nije Bog da nekome određuje nešto, naročito ako je u pitanju bolest. Transrodne osobe imaju poremećaj gena tj.hormonalni poremećaj koji nastaje još u majčinoj utrobi, i nisu krive za to.
INTERVIEW.BA: Koji je prelomni trenutak u Vašem životu kada ste shvatili da ste žena zarobljena u muškom tijelu?
MOLNAR: Dobro se sjećam 2015. godine u oktobru, kada se budim pod stresom i od znoja sva okupana. Pomislila sam da je srce, pobjegnem u banju, umijem se, molim Boga da me smiri, srce se smiri, ali ja shvatim da je to poremećaj hormona. Uzela sam odjeću od moje supruge, obukla i zaspala kao novorođenče. Od tog dana, 4. oktobra 2015., ženski hormoni su definitivno savladali muške. Ja više nisam ono što sam bio tj. bila, ja postajem sve više “bila, i bila, i bila”. Moja supruga to vidi, vidi moj sin, ja se otvoreno odijevam u kući, kasnije izlazim, u večernjim satima, negdje poslijepodne, predveče, u ženskom izdanju, prošetam malo gradom, ali imala sam i određenih neprilika. Duhovnim elementima sam se borila i odmah uočim šta i kakav efekat bi koja rečenica mogla da proizvede, ima li koristi od toga ili ne, a istjerivati pravdu ne treba po svaku cijenu. Sredim se, izađem sama i prošetam, međutim, neću da se izlažem nepotrebnom riziku, a kada tranzicija bude skroz okončana, krajem marta i početkom aprila naredne godine, poslije operativnog zahvata, pojaviću se u gradu u haljini i ženskom izdanju. Negdje prije tranzicije, prije nego što su ženski hormoni počeli djelovati, ja sam zamišljala da vodim ljubav s muškarcem, ali moj mozak je rekao- nije to za tebe, osjećanja su tražila svoje.Za te dvije godine, muškarci su mi se zgadili zato što sam bila jedno u duši, u osjećanjima, u mislima, u tijelu- drugo. Mrzila sam svoje tijelo, mrzila sam muškarce i mene. Sve je to trajalo,ta moja borba jesam li muško ili žensko, dok nisam 1990. godine odlučila da pobacam sve ženske stvari i 14 i po godina ne obučem ništa, odlučim da budem muško, ali me je priroda savladala. Ovo je međutim proces koji nastaje jos u majčinoj utrobi. Kada sam se rodila, odnosno rodio, kao prvo od tri muška djeteta, mojoj majci je saopćeno da imam visak ženskih hormona.
INTERVIEW.BA: Možete li nam nešto reći o takvim iskustvima agresivnog ponašanja ljudi u Vašem okruženju, sa čije strane su najviše pristizale negativne reakcije i zli komentari?
MOLNAR: Jednom prilikom je vlasnik jednog kafića stajao s revolverom, na metar uperenim u mene, ja sam samo okrenula glavu i ignorisala, svjesna sam da ništa nisam mogla učiniti, molila sam se Bogu, i Bog mi je dao sve lijepo da to prođe. Drugi su hodali za mnom i vikali, treći govorili da će me ubiti. Dobivala sam svakakvih uvreda i poniženja, da to ni pas s maslom ne bi pojeo, ali meni to nije smetalo. Ja znam ko sam, znam šta sam. Ja sam hrabro stupila u tranziciju, nisam do tada znala, do te 2015. godine da postoji tranzicija. U Sarajevu nema pomena o tome, i sasvim slučajno na televiziji vidim Andreu Pejić, manekenku koja je bila Andrej, muško, izvršio operaciju i dalje otišao, otišla, uspjela u životu, i ja dobijem informaciju za Beograd. Ne bih pominjala imena ljudi koji su mi prijetili, jer neću da potpaljujem vatru mržnje. Ono što se desilo, desilo se i hvala Bogu dobro se završilo, i niko ne treba da ganja svoju pravdu po svaku cijenu, jer se time samo može stvoriti daleko veći otpor i mržnja nego što je bilo u startu. To je jedan psihološki pristup, a ja sam se dugo bavila psihologijom. Moje komšije su ljudi koji su mi pravili neprilike. Samo u ovom periodu moje tranzicije, za dvije godine. odnosno tri, odbacilo me nekih 200 znalaca, isključena sam iz crkve, sa posla (mada to nema veze sa trans identitetom), jer sam proglašena tehnološkim viškom, 64 nas je dobilo otkaz iz firme 2005. godine.
INTERVIEW.BA: Kakav je to osjećaj biti žena u tijelu muškarca, kakve promjene se dešavaju?
MOLNAR: Kao osoba biti zarobljen u drugom tijelu, a ne osjećati ono istinsko osjećanje pripadnosti koje sam ja čitavog života osjećala kao žena zarobljena u muškom tijelu, je frustrirajuće. Od malih nogu, sjećam se da me je majka moja oblačila u žensku odjeću, sjećam se braon haljinice sa cvjetićima, sjećam se škole, sjećam se svega kada sam čeznula da budem kao učenice iz razreda, a nikada se to nije moglo ostvariti. Moja majka je ceznula za zenskim djetetom, i još kao četverogodišnji dječak, igrao sam se u ženskim haljinama u bašti, i komšije su se smijale, niko nije ni naslutio moju transrodnost. Otac je umro sedam dana nakon sto su se on i majka vjenčali. Sto se tiče moje promjene, ja još čekam da do potpune promjene dođe. Moj glas npr. sada još uvijek mutira, nemam više onaj duboki bas, nemam više osjećanja koje sam imao prije, sad sam osjećajnija osoba, znam i zaplakati. Promijenila sam se u mnogo čemu, u svom ponašanju, dobila sam mir, idem za svojim ciljem i ne sekiram se. U meni se rađaju ženski elementi, dobila sam grudi, otprilike blizu dvojke, moje malje postaju bijele, kasnije će požutjeti i opadat će, na licu ću morati učiniti epilaciju koju su radile sve trans žene. Već sam treću godinu na hormonalnoj terapiji, za jedno dvije godine, ja ću imati totalno žensko lice, govor ženski i biću iskompletirana u pogledu onoga što može da današnja medicinska nauka. Meni su se kroz mene muškarci iskreno zgadili, ali poštujem one koji su dostojni poštivanja. Majmune koji maltretiraju žene, ne podnosim organski, zato što im je nivo mozga na majmunskom nivou.
INTERVIEW.BA: Koji je najteži period života koji pamtite?
MOLNAR: Period moje borbe, jer Sarajevo je zaostala sredina po pitanju trans osoba. Još uvijek je nažalost zaostala, čast mnogim ljudima u ovom gradu, što se tiče zatrovanosti. Ove tri velike religije su mnogo zla nanijele ovom narodu. Moje buđenje najviše je bilo u pubertetu kada sam bila u osnovnoj školi, i kada moje kolegice postaju djevojke, dobivaju lijepa lica, dobivaju grudi, dobivaju sve ono za čime sam ja čeznula, a ja to nisam imala. Krala sam sa ženskih štrikova kako bih bar malo zadovoljila svoju potrebu i svoju radost umirila, ali sve to kratko traje. Počinjem da gledam djevojke, moja muška priroda je počela da gleda djevojke, i oženim se. Mislila sam da će kada se oženim, žena uspjeti izbiti taj feminizam iz mene, da ću biti normalan muškarac i ja sam to u nekim trenucima iskreno i željela. Međutim, vrijeme je pokazalo da su moji nagoni, tj. moji hormoni takvi, ženski dio hormona je uvijek postojao iako je bio pritisnut brakom. Šta da kažem, prve dvije godine moje tranzicije su bile pakao. Imam familiju u Beogradu koja je jako situirana, niko nije ispod inžinjera i fakultetske naobrazbe. Kad su saznali za to, zatvorili su mi vrata. Ja moram po nekoliko dana ostati u Beogradu, nemam nikoga i dok neke nalaze obavim i sredim da bih se mogla vratiti u Sarajevo, hodam sama, lutam po Beogradu. To je najteži period mog života bio. Nema nikoga, spavam po parkovima ili neke ruševine nađem, nemam novac jer mi fali za hormone koje moram kupiti za svaka dva, dva i po mjeseca, a u Sarajevu su oni preskupi.
INTERVIEW.BA: Koji su općenito najveći problemi trans osoba, izuzev njihove neprihvaćenosti od strane okoline, koja prava to one ne mogu ostvariti ovdje?
MOLNAR: Siromaštvo me guši, ta najmanja penzija u FBiH ne da mi da živim. Znala sam i gladovati, Beograd je velik grad i treba preći od jedne klinike do druge pješke, švercovala sam se, izlagala opasnosti, stalno su revizori po autobusima, oni imaju toliko razvijenu saobraćajnu strukturu, da možete doći na kraj Beograda, ali trebate imati novac za kartu. Radila sam ono najminimalnije da bih mogla da opstanem. Spavala sam po ruševinama, po kartonskim kutijama, kartonom se ograđivala, po parkovima. Poslije jedno dvije godine, upoznam nekoliko virtuelnih prijatelja u Beogradu, kasnije sam se sprijateljila s njima, nekad mi pomažu i prime me, pomognu me novcem, hranom, ali opet ja sama plaćam zdravstveno osiguranje Republici Srbiji, izganjala sam i srbijansko državljanstvo da bih sebi olakšala i ekonomski i administrativno. Odričem se svega samo da bih tu tranziciju završila. Moje najteže iskušenje je kako skupiti oko 1000 eura nepunih, nije to mala cifra. Obećali su mi neki prijatelji da će mi pomoći. Nadam se da ću uspješno okončati petogodišnju tranziciju, jer sam sebe unazadila u mnogo čemu. Nemam adekvatne muške odjeće. Žensku odjeću pronalazim po kontejnerima, što je čitavo, što nije unakaženo, operem to, ispeglam. Moje cipele su iz kontejnera, ja ne mogu sve u radnji kupiti. Moram platiti režijske troškove, moram ostaviti ono malo para za hranu. Tu su mi i žena i dijete prioritet, ali kako, šta dalje. Balkan je, da se razumijemo, uvijek bio primitivan. Istraživanja od prije dvije godine pokazuju da je u BiH 67 osoba podnijelo zahtjev za promjenu spola, a oni su nevidljivi, kriju se. U Aziji postoji najveći centar za transrodne osobe, i ono što ustanove psihijatri, da se radi o tome, ta osoba ima besplatno liječenje, besplatne hormone , terapiju.
INTERVIEW.BA: Religiozna ste osoba, kako ste pomirili svoja vjerska ubjeđenja sa načelima religije koja nalaže neodstupanje od onoga što je “priroda dala”, tj. “Bog stvorio”?
MOLNAR: Religiozna sam osoba i prostudirala sam tri prevoda Biblije i Kur’ana. Dobro znam šta knjige kažu. Ja nisam čovjek crkve ni džamije, ali knjige jesam. Nigdje u sve tri ove religije ne piše da je zabranjeno promijeniti spol. Bog je samo rekao da će ogromna većina muškaraca i žena kroz vijekove poželjeti da su suprotno. Bog je unaprijed znao da će grijeh donijeti date deformacije, kako gena, tako i hormona, a društvo posrnuti moralno. Kada se društvo ruši moralno, automatski se i tijelo ruši. Zanemarivanje moralnog lika, vodi do materijalnog urušavanja ličnosti. Bog je jasno dao da, ako poštujemo načela zdravlja, da ćemo biti zdravi. Ako od usta idemo da napravimo kantu za smeće, samo zato što je slatko u ustima, a gorko u stomaku, ko je kriv- ja sam kriv. Piše u Trećoj knjizi Mojsijevoj, u 11 poglavlju, Bog je rekao, objasnio razlike u finoj zdravoj i nečistoj i nezdravoj hrani, pa ko hoće, neka posluša. bog ništa ne nameće, dao ti je savjete kako da budeš sretnija i uspješnija osoba. Kada sam 20 mjeseci bila u kontinuiranom stresu, kada sam padala po podu sva u grčevima, molia Boga da umrem, ja to nikome ne bih poželjela. To su oni trenuci kad sam išla u Beograd, kad sam odbačena od kuće. Niko nije Bog da nekome određuje nešto, naročito ako je u pitanju bolest.Transrodne osobe imaju hormonalni poremećaj i ko je taj Bog ovdje da odredjuje nekome ono na šta ne možemo utjecati, jer je hormonalni poremećaj bolest kao i svaka druga.
INTERVIEW.BA: Zbog čega ime Elena?
MOLNAR: U 19. vijeku živjela je jedna spisateljica Elen Vajt koja je toliko lijep karakter imala, toliko je propatila da je mene oduševila. Kada budu dokumenti, pisaće Elena Molnar, mada postoji žena u Mađarskoj koja se zove isto, to sam vidjela na fb, udata je, ima djecu. I Elena ime, i prezime Molnar su mađarskog porijekla, i Madjari pitaju mene, kako to da mi se svidjelo mađarsko ime, a ja njima kažem- vi koji ste živjeli u Jugoslaviji, morali ste znati onu pjesmu Zdravka Čolića “Mađarica”. Ja sam tu pjesmu i pjevao i pjevala, i kada sam čula ime Elena, na prvu sam se zaljubila.
INTERVIEW.BA: Kako provodite dane, kakvi su Vam planovi?
MOLNAR: Sad dok sam u fazi čekanja, čekam da se prezentira moj film koji sam radila u Sarajevu i Beogradu, sa još jednom trans osobom iz Sarajeva. To će biti uskoro, za nekih deset do petnaest dana, tačnije 21. novembra, a film se zove “Pretvaranje”. To će biti striktno za donatore, za ambasadore i one ljude koji su finansirali projekat, a nakon toga će biti dostupan na you tubeu, tako da će moći svako da ga vidi. Film sam radila sa osobom koja se zove Franc Ferari, možda ste čuli, taj dečko je jako feminiziran, mada on nije trans. Njemu je to zabava i igra, ali neka se zabavlja. Naši ljudi generalno jesu dobri, ali nisu informisani. Ako mi se otvori put, mogla bih otići u Švedsku ili u Srbiju. Tamo u Srbiji, transrodne osobe imaju tri puta jeftinije lijekove, dok kod nas mogu zakonski priznati promjenu imena u matičnim dokumentima, ali na zahtjev i tek nakon u sto u cijelosti prođu kroz proces tranzicije, i taj proces uspješno okončaju promjenom spola. Transrodne osobe U BiH, nemaju nikakva prava, jer zakon ne priznaje transrodne osobe. CycloProgynova je u Beogradu jedna kutija 3,40 maraka a u Sarajevu je 17,70 maraka. Jedino Estrofem je i u Beogradu i u Sarajevu 16,40 KM. Androcur BLOKER muških hormona je u Beogradu 42 KM,aa u FBiH 135 KM. Vigantoll kapi u Beogradu su 2 KM, a nema ih u Sarajevu. Neofilin injekcije najkvalitetniji Estrogen, uopšte nema u BiH. U Beogradu ima i jedno pakovanje košta oko 52 KM.Moguće je da ću otići odavde.
