Muškarci na pozicijama moći i odlučivanja krivca za podzastupljenost žena u zakonodavnim i izvršnim organima pronalaze, a u kome drugome, nego u ženama. S jedne strane im se može dati za pravo, al’ o tome neki drugi put.
Piše: Maja Gasal-Vražalica za Interview.ba
Kako su me nedavne aktivnosti spajale sa ženama, aktivnim članicama raznih političkih subjekata u Bosni i Hercegovini, u nekom neformalnom razgovoru se dotaknusmo i predstojećih lokalnih izbora. Mnoge od njih su žene vrijedne pažnje, žene koje mnogo toga već čine, rade, djeluju, pokušavaju, ali o njihovim uspjesima i rezultatima znaju samo one između sebe i njihov najuži krug porodice. Neke od njih kažu da one nisu tu da se hvale svojim uspjesima i promoviraju svoje aktivnosti i rezultate. One su tu da pomognu. Lijepo je slušati o aktivnostima koje su poduzele ili planiraju poduzeti, a kad ih iznenada prekinem pitanjem da li će biti na listi na narednim izborima, kod većine njih reakcija ista. Minuta šutnje, slijeganje ramenima, slika bez tona. Na to pitanje neke od njih nemaju odgovor, neke smatraju da nisu nadležne, neka da to niko ne zna, ustvari zna, ali one ne znaju.
Kad sve oduzmeš i sabereš, on jedan jedini zna. On može biti samo on ili predsjednik partije, kantonalnog, općinskog pa i mjesnog odbora. Oni, ti moćni muškarci, su ti koji vrše procjenu koja od žena bi se trebale naći na listi, zatim koja od njih na kojoj poziciji, koja od njih na kojoj listi i poziciji i zbog čega, iza koga, itd.
Da bi se žene konačno ohrabrile i jednako vrednovale kako unutar političkog subjekta tako i van njega, da bi imale iste startne pozicije uvijek i svugdje, kako na kandidatskim listama tako i konkursima, žene moraju prvo znati vrednovati sebe, svoje uloženo vrijeme, rad, rezultate, trud i boriti se za jednak tretman, bez obzira o kojem segmentu društva se radi.
U kontekstu mita „Žene ne glasaju za žene“ koji se lako izgovara, a još lakše smatra opravdanim i alibijem iza kojeg se ti moćni muškarci vješto kriju, vrijedno je spomenuti odnos tih moćnika spram žena u političkim partijama, ali i spram žena koje izlaze na izbore. Kako se žene u partijama ne bore za promjenu prakse spram njih, tako je njihovim partijskim kolegama jednostavnije okriviti žene glasačice.
Kada se političara upita o ovim praksama, bilo da se radi o kandidatskim listama ili delegiranju kandidata/kinja na liste u Domove naroda PFBiH ili PS BiH ili na pozicije u izvršnoj vlasti, najjednostavnije je reći da su oni ti koji su apsolutno za ravnopravnost spolova u BiH, da su oni ti koji su prepoznali važnost Zakona o ravnopravnosti spolova i digli ruke za njega u skupštinama u kojima već pola života sjede, da su oni ti koji čak daju poziciji na listama i u konačnici potpisuju kandidatske liste.
Dakle oni su učinili sve što je do njih, ali evidentno da žene ne glasaju za žene i da jednostavno nije do njih, muškaraca. Možda bi se nekome učinilo kako sve to ima smisla, ali prije negoli donese taj sud, vrijedno je znati da žene u političkim partijama nisu ništa lošijeg obazovanja, sposobnosti, moralnih i svakih drugih vrijednosti negoli su to njihove muške kolege.
Također je vrijedno spomenuti da su pobude uključivanja u politički subjekata jednake i kod jednih i kod drugih. Spol kao spol nije lišen ni ambicije, ni interesa, ni kriminala, ni korupcije. Kako ima kvalitetnih žena, tako ima i muškaraca. Tragično jeste da se kvalitet žena uvijek dovodi u pitanje, dok se muški ni ne spominje.
Dobro je znati da su žene mnogo više spremne na kompromise i dijalog, na sastančenje u institucijama i u prihvatljivo radno vrijeme, te da neke od njih, iako još uvijek nevidljive, bilježe rezultate. Kako neke od njih predano i odgovorno rade i to za dobrobit političkog subjekta u cjelini, tako im nedostaje vremena da sve svoje aktivnosti, rezultate i uspjehe podijele na nekim od dostupnih medijskih kanalala. Dok one predano i odgovorno rade, kajmak kupe oni koji za to vrijeme sa nekog udobnog mjesta pišu dugačke postove ili se upravo slikaju u Merkel pozi sa nekim od najviših zvaničnika diljem planete zemlje.
Skupljaju lajkove, pozitivne komentare, jer jednostavno svijet voli pobjednike. I tako se svake dvije godine svi/e „ravnopravno“ mjere na izborima. On s prve pozicije i punim financiranjem od strane partije, sa svim unaprijed ugovorenim i plaćenim medijskim nastupima, ona iza njega sa vlastitim mizernim budžetom, neutabanim stazama prema medijima, nedovoljnim znanjem o lobiranju i zagovaranju, ali s velikom spremnošću da iza partijskih pultova na od strane partije precizno dogovorenim lokacijama dijeli promo materijale i stranke i kolega, stidljivo ubacujući i flajer sa svojim imenom i brojem na „ravnopravnoj“ kandidatskoj listi. Dok je sve medijske kanale okupirao on, njen kolega iz stranke, za nju niko nije ni čuo. Kako i zašto onda glasati za nju? Nije li onda sve do partije i rukovodstva, a ne do glasačica?!
