Zajedništvo, borba protiv segregacije i jednako pravo na obrazovanje su neke od riječi kojima bismo opisali borbu srednjoškolaca iz Jajca protiv uvođenja sistema „dvije škole pod jednim krovom“. Na tom putu nisu bili usamljeni, jer osim što su oduševili bh. javnost i podsjetili nas da granice ne postoje te da se sve može kad se male ruke služe, inspirisali su i profesoricu Hrvatskog jezika Srednje strukovne škole Ivu Ištvanić da istraje u ovoj borbi sa njima. Ona je za Interview.ba rekla da su ovi učenici bili njena inspiracija, jer su se borili za bolje mjesto u kojem će odrastati njeno dijete, te je poručila kako je najveći problem kada se ljudi podijele u svojoj glavi. Ovaj grad smo nedavno posjetili u okviru projekta “Čitaj više, misli više”. Imali smo priliku razgovarati sa mladima, koji su i dalje postojanje ovakvih škola predstavili kao jedan od glavnih problema Jajca, što je i bio naš povod za razgovor sa Ištvanić.
ŽELIM DA ŽIVIM U DRŽAVI GDJE IME MOGA DJETETA NEĆE BITI BITNO: „Djeca koja su se borila su tinejdžeri i u najosjetljivijem razdoblju svog života, pa je za njih sve to bilo nešto jako emotivno. Kada neko dijete to radi od srca i smatra nešto ispravnim, ono slijedi svoj unutarnji glas koji govori „to je uredu, idem to uraditi“. Tako sam zamišljala da će sutra i moje dijete odrastati u sredini gdje njegovo ime, bilo Marko ili Muhamed, neće predstavljati nikakav problem“.
INTERVIEW.BA: Jedna ste od nekoliko profesorica koje su se pridružile borbi učenika iz Jajca i usprotivili se nastajanju još jedne škole koja bi razdvaja djecu. Sa ove distance, smatrate li da ste pobijedili ovu bitku i koja je bila Vaša motivacija?
IŠTVANIĆ: Ne mogu tvrditi ni da smo pobijedili, ni da nismo. Ovo je pobjeda u nekoj mjeri, jer segregacija nije urađena i učenici se nisu fizički razdvojili, ali diskriminacija i dalje postoji, što je jedan od velikih problema. Naš jedini cilj je bio jedinstveni nastavni plan i program koji smatramo jedinim ispravnim, sve drugo i dalje dovodi u pitanje diskriminaciju i jednih i drugih i trećih učenika. A dok god postoji bilo kakav nacionalni predznak u nastavnom planu i programu, mislim da diskriminacija mora postojati. Tokom naše borbe, svi su govorili kako je to odlično, ali nitko od škola nije htio da poduzme bilo što. Svi mi koji smo sudjelovali u tome, bili smo emocionalno pogođeni i prisno smo tome pristupili, unijeli smo se u to da pomognemo učenicima. Oni su bili naša najveća motivacija jer se nisu htjeli razdvojiti ni pod koju cijenu, a mi smo samo slijedili njihov pozitivan primjer, tu predivnu ideju.
INTERVIEW.BA: Bh. javnost je ovakva reakcija srednjoškolaca iz Jajca obradovala, vjerovatno zbog toga što su mladi danas dosta pasivni i neaktivni. Šta je razlog tome?
IŠTVANIĆ: Pasivnost nastaje tako jer nas uče od početka da ne smiješ izražavati svoje mišljenje, da se mora misliti kako i ostali da ne bi dolazili u konflikt ili druge probleme. Najveći problem današnjih ljudi je strah. Od nas profesora, samo je nekolicina sudjelovala, a ostali su se bojali za svoj položaj što je razumljivo. Svi smo bili ugroženi, prijetili su nam na sve moguće načine, pa čak i otkazom. Zato je razumljivo jer se određen broj ljudi bojao, iako vjerujem da su unutar sebe smatrali to ispravnim. Mi smo rekli „idemo, pa šta bude, ako je to najveća kazna, neka bude“. Ja sam u to vrijeme bila trudna i moja motivacija je bila da moje dijete odrasta u što boljim uvjetima jer je situacija trenutno u Bosni i Hercegovini zastrašujuća. Ako si imalo drugačiji od predodžbe kako bi trebao izgledati od određenih ljudi, odmah si na margini društva.
INTERVIEW.BA: Kažete da ste se borili za bolje sutra svog djeteta. Vjerujete li i dalje u to?
IŠTVANIĆ: Djeca koja su se borila su tinejdžeri i u najosjetljivijem razdoblju svog života, pa je za njih sve to bilo nešto jako emotivno. Kada neko dijete to radi od srca i smatra nešto ispravnim, ono slijedi svoj unutarnji glas koji govori „to je uredu, idem to uraditi“. Tako sam zamišljala da će sutra i moje dijete odrastati u sredini gdje njegovo ime, bilo Marko ili Muhamed, neće predstavljati nikakav problem.
INTERVIEW.BA: Zašto smo dopustili da nas podijele zastave, ograde, jezici i nastavni programi?
IŠTVANIĆ: Kada je riječ o školstvu, problem je maternji jezik koji je isti kod svih, jer se razumijemo. Ne znam zašto postoji hrvatski, bosanski ili srpski, jer jezik je samo sredstvo komunikacije i ništa više. Problem je i što je školstvo na kantonalnoj, a ne državnoj razini. Skučeni smo nekako u tom prostoru da bismo mogli nešto poduzet. Mi kroz borbu nismo imali poticaj ni države, niti je netko stao uz nas, pa da vam bude lakše. Mislim da je najveći problem kada se ljudi podjele u svojoj glavi, kada nemaju slobodu razmišljanja da budu što jesu, te tako nastaju i ostale podjele.
INTERVIEW.BA: Fenomen ‘dvije škole pod jednim’ krovom je, nažalost, i dalje prisutan u Bosni i Hercegovini. Da li je jedinstvo ključ za dalju borbu kako bi se one ukinule?
IŠTVANIĆ: Da, mislim da je rješenje u jedinstvu. Mi smo projekt “Bolja škola” napravili sa Školegijom, ali oni su samostalan organ, ne vlast. Smatram da je jedino rješenje taj jedinstveni plan i program za sve, jer sve drugo dovodi do određene diskriminacije. Zašto neko mora slušati bosanski, hrvatski ili srpski jezi? Maternji jezik svi razumijemo i to bi bilo najjednostavnije, jer ako ja kažem tisuću ili hiljadu, zašto bi me netko ispravljao, svi me valjda razumiju sta sam htjela reći.
