Konvoj: Čovjeka najviše sputavaju strah i neznanje

Mnogi ih porede sa Indexima i smatraju njihovim nasljednicima. Možda po zvuku i ne tako slični, ali po ubjeđenju da kvalitetna muzika ne mora pod svaku cijenu podleći komercijalnim utjecajima, grupa Konvoj je jedna od onih koje pamtimo i po ratnim koncertima. Ova grupa nastala 1988. godine, kada je osvojila prvu nagradu na tada popularnom festivalu "Nove nade, nove snage", iza sebe ima pet studijskih albuma. Grupa Konvoj danas djeluje u sastavu: Hamdija Salihbegović- gitara, Nedžad Merdžanović- vokal, Ahmo Osmić- bass gitara i Bojan Crnogorac- bubnjevi. Sa Nedžadom Merdžanovićem- Nećkom i Hamdijom Salihbegovićem- Hamom koji su autori svih pjesama (zajednički muzika i aranžmani i Hamo stihovi pjesama) ove grupe, razgovarali smo za interview.ba.

KVALITET: Mislim da je korijen svega toga naša ljubav prema muzici. Nama je bitno da prvenstveno sebe zadovoljimo, da smo mi zadovoljni tim što radimo, pa onda to i naiđe na pozitivan odjek među ljudima.

INTERVIEW.BA: Vaša pjesma „Komšija“ oslikava naš bosanski mentalitet. Kakav je danas taj komšiluk, je li zaista onakav kakvim ga opisujete u ovoj pjesmi u kojoj navodite:  „Zašto svima teško pada što je sretan onaj komšija sa prozora“?

SALIHBEGOVIĆ: Ova pjesma je reakcija na svijet u kojem živimo trenutno, posljednjih 20 godina i ko zna koliko ćemo još živjeti. Došlo je danas do toga da ljudi umjesto da se zbližavaju, podapinju noge jedni drugima. Sve je više tih animoziteta među ljudima i nekih bespotrebnih trzavica. Mi nekako pripadamo generaciji koja je bila kao one neke izlizane floskule „mir u svijetu“, „dobro čini, dobro će ti se vratiti“. Kakvo je vrijeme danas, pokušaj sada pokucati nekome na vrata da tražiš fildžan ulja da ti posudi, gledaće te kao da si manijak.

INTERVIEW.BA: Da li je u BiH „previše pravih prilika za pogrešne ljude“, kako glasi stih iz vaše pjesme „Ludnica“ sa posljednjeg albuma „Mimosvijet“. Da li je Vama pružena prilika kakvu zaslužujete?

MERDŽANOVIĆ: Stvar je u našim rukama, nema nama u muzičkom smislu ko pružati priliku. Sve što smo uradili, uradili smo u sopstvenom aranžmanu, niko se nije tu previše poturao sem par prijatelja koji cijene naš rad i pomažu finalnu produkciju. Osim toga imali tu sreću da se prepozna naš kvalitet i rad od pokojnog Davorina Popovića- Pimpeka, do stare garde iz produkcije BH televizije danas. Kao anegdotu mogu ispričati gostovanje Pimpekovo na televiziji u Crnoj Gori kada nije pričao o Indexima, nego o nama, o tome kako u Sarajevu ima mala raja iz grupe Konvoj koji sviraju bolje od Indexa. Mi smo na tom valu i dan danas, što je možda i izazov, upravo da bi održali kvalitet i ljepotu muziciranja.

INTERVIEW.BA:  U ratu kojeg se nerado sjećamo, bili ste aktivni, pisali angažovane tekstove. U pjesmi „Kad zablude me ostave“ pominjete gradove i puteve u plamenu koje ostavljate iza sebe. Šta Vam je najviše pomoglo u tome da takve emocije i stanja potisnete ili prevaziđete, jeste li danas sretni koliko biste htjeli?

SALIHBEGOVIĆ: Nekad pričamo o našim omiljenim pjesmama. Meni je upravo ova „Kad zablude me ostave“ favorit, a Nećku je pjesma „Vjetar briše sve“. Te stihove sam ja u tri navrata pisao na dva terena (period 1992. – 1995.), i govori o ličnim zabludama bio rat ili ne bio, o onome što nam je bitno, što  nije bitno u životu, upravo o tome što smo prošli u tim godinama i uspomenama koje nas vežu za neke stvari kada je sve funkcionisalo kako treba.INTERVIEW.BA: Jesmo li mi u BiH dokoni ljudi, čini mi se da ste se pokušali na takav način našaliti u Vašim pjesmama „Ograjisana“ ili „Šta će reći selo“?

MERDŽANOVIĆ: Naravno da jesmo, nama život prolazi u tom nekom obliku. Volimo sjediti ispijati kafe po čitav dan i pričati kako nam je teško, kako nema posla, a niko se nije počešao po glavi i zapitao se da li bi možda mogao pokušati potražiti taj posao. Posla i ima, samo se treba pokrenuti, tako da mi ustvari živimo jedan nadrealan način života. Svako je od nas bio barem negdje na Zapadu gdje je mogao posvjedočiti o tome kako ljudi žive. Iz jednog razgovora sa jednim našim čovjekom koji živi u Americi, kada sam ga upitao kako je, on kaže da je „busy“, dakle u poslu, on čak ni ne odgovara na to da je dobro ili da nije dobro,  u poređenju sa nama kada počnemo o tome da nas boli plećka ili trepavica, pa nadalje. Sad zamisli ti taj odgovor i naše odgovore koji mnogo govore o tome gdje smo.

INTERVIEW.BA:  Kada Vas slušam stičem dojam da niste zastupljeni koliko ste kvalitetni. Da li ste ikada iskreno priželjkivali  komercijalni uspjeh, i zbog čega Vas je više mamila klupska scena, prostori poput npr. jazz klubova u odnosu na velike koncertne dvorane?

SALIHBEGOVIĆ: Danas je vrijeme takvo da moraš biti agresivan u promociji, gdje moraš biti malo i dosadan da bi dopro do ljudi. To je međutim zato što je prisutno određeno zagušenje u medijskom prostoru, gdje postoji širok izbor medija- od radija, televizija, portala, da dok ti sve to obiđeš u jednom intervalu, već ono što si prvo obišao ljudi ili nisu popratili, ili je već stara vijest za 24 sata.  Mi smo u pauzi od deset godina između četvrtog i petog albuma radili dosta toga za pozorište, imali zajedničku saradnju sa Mikijem (Miki Trifunov) koji je kasnije upriličen kao jedan muzičko-scenski performans – zvao se Svjedok  i igrao je redovno u Kamernom teatru, ali i gostovao širom „regije“… Posljedica svega toga je to da su nas neke generacije mimoišle, što se u ovom prebrzom vremenu ne prašta.INTERVIEW.BA: Jeste li stvarno takvi u ljubavi- ljubomorni, kao što pjevate u Vašoj pjesmi „Ljubomoran“, citiram: „Ja te čekam iza ugla da se pojaviš ti…Malo sam ljubomoran, danima pratim te, ko’ da sam umobolan…“, ili je to reakcija na takve partnerske relacije?

SALIHBEGOVIĆ:  Postoji ta naša strana gdje se mi stvarno volimo dobro zezati i zabavljati, neopterećeno od bilo čega, a postoji i ozbiljna strana kada pravimo stvarno ozbiljne pjesme i ozbiljnu muziku, pa smo ponekad i sami u iskušenju kako posložiti album ili recimo koncert. Onda se ljudima čini da mi želimo da se dodvorimo tako da za svakoga ima nešto, što naravno da nije istina, mi smo jednostavno takvi. Ta pjesma je bila naša zezancija i blesava varijanta koja nam se učinila interesantnom. Ne znam tačno šta je bilo inspiracija, ali znam samo da smo se dobro zabavljali dok smo je radili.

INTERVIEW.BA: Od čega živi Konvoj, možete li Vi preživjeti od muzike?

MERDŽANOVIĆ: Pristojan život živimo. Imamo za režije, za registraciju auta, za gorivo, imamo za odlazak na more, za odlazak na skijanje na planinu, nekad i zimnica legne, šta preko toga čovjeku još treba? Nismo nerealni u prohtjevima, ne zamišljamo sebe u vožnji helikopterom do …ne znam, recimo svirke u Srebreniku, nego odemo autom najnormalnije, tako da živimo neki skroman život. Živimo od muzike, ali na više načina. Konvoj je emotivna strana muzike, a realna strana gdje zarađujemo za te svoje režije je studio „Antika“ gdje smo uradili preko 20 muzičkih rješenja za pozorišne predstave, radili smo za druge izvođače, radijske i TV džinglove, svoje albume tu radimo i sl. Sa ove komercijalne strane to je jedan od izvora prihoda, a postoji još i treća strana. Naime, umjetnički sam voditelj dječijeg hora „Suncokreti“, a Hamo ima istoimenu školu pop-rock gitare. Dani su ispunjeni, i luksuz je, a bogami i sreća to što živimo od muzike. Zahvalni smo na svakom trenutku koji provodimo s njenim veličanstvom.

Prethodna vijest

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Martina heroina milosti puna!

Naredna vijest

Slavo Kukić: Prijetnje Dodika taktika koju prakticira 25 godina, neće on učiniti ništa