U prepunoj bašti sarajevskog Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti sinoć je upriličena promocija nove knjige velikog pisca Aleksandra Hemona „Moji roditelji: Uvod“. Mnogima najdraži, a zasigurno jedan najznačajnijih pisaca savremene epohe, ovaj američki autor bosanskohercegovačkog porijekla, za interview. ba govorio je o svojim roditeljima, migrantima, dijaspori, mentalitetu, Bosancima, Amerikancima i naravno svemu onome što njegova pisana riječ sadržava.
O DIJASPORI: Ne postoji prosječni Amerikanac, kao što ne postoji ni prosječni Bosanac, postoje samo pojedinačni životi koji su individualno toliko komplikovani i ljudski život koji nije statistika. Ono što sigurno smeta nacionalnim oligarhijama odavde je to što se svaka sljedeća generacija koja se rađa izmiješana, navikava na potpuno drugačiji način razmišljanja, drugačije vidi svijet i ono što bi ovdje trebalo promijeniti, šta je to što fali. Tamo se djeca od malih nogu uče da postoji drugo i drugačije i to vide oko sebe, prihvataju i usvajaju jednu sasvim drugačiju sliku svijeta.
INTERVIEW.BA: Vaša nova knjiga „Moji roditelji: Uvod“ govori o vašim roditeljima i u stvari svim roditeljima. Šta nam možete reći o svom odgoju, da li su Vaši roditelji bili strogi prema Vama? Može li se uporediti njihov pristup odgoju sa današnjim roditeljima?
HEMON: Teško je to uporediti, a što se mene tiče, ja i ne odgajam današnje generacije. Ono što međutim znam je da ne postoji zajednički projekat za formiranjem građanina kao takvog. Na naciji ne treba ništa da se radi- u njoj se rodiš i to je gotovo. Način na koji sam ja odgojen je razmišljanje o nekom zajedničkom projektu u kojem svi moramo nekako zajednički da učestvujemo. A taj zajednički projekat danas de facto ne postoji. Nekada nije bilo nikakve volje za sklapanjem braka, to su roditelji radili za djecu- radite šta hoćete, samo se razmnožavajte, a brak i porodica su jedinice za preživljavanje. Kod mojih roditelja je uvijek bio prisutan rad na tome da se to održava, i prije rata, i ovdje i u Kanadi, i uprkos svim preprekama. Njih dvoje imaju zajednički projekat- npr. ona se bavi baštom, a on pčelama. Kad se probude, rade na zajedničkom projektu svoga života i svoga braka.
Samo se sjetite sutra kada bude Parada ponosa da su i oni ljudi i da su i oni nečiji roditelji, prijatelji i komšije.
INTERVIEW.BA: Rat u Bosni i Hercegovini zatekao Vas je u Americi. Kada premotate svoj film na tadašnje ratne godine, možete li nam reći kakve su vijesti o događajima u Sarajevu, razorenim enklavama, ratu, Bosni općenito, emitovane tada? U kojem kontekstu su pominjane godine od ’92-’95 i koliko su obični ljudi, prosječni Amerikanci da tako kažemo, bili obaviješteni o onome što se ovdje dešavalo putem američkih medija?
HEMON: Bilo je to na naslovnim stranama novina i ja ne znam ko je to čitao, a ko nije čitao. Stalno se to vrtilo na televiziji. Nemam baš pojam o tome koliko ih je tačno o tome znalo, a koliko ne, ali sasvim sigurno znam da sam se u Čikagu susretao mnogo sa ljudima koji su ne samo znali, nego i pomagali našoj dijaspori tamo, što se i povećalo naročito kada su naši ljudi počeli u talasima tamo pristizati. Ja sam tamo bio i prije nego što je rat počeo, kada su dolazile izbjeglice. Sve velike novine su izvještavale o tome, a onda se to pomjerilo malo dublje u novine, ali je bilo prisutno. Tamošnji mediji nisu baš uvijek uspijevali da sagledaju kompleksnost situacije i da shvate da nisu svi podjednako krivi za ono što se ovdje dešavalo, ali o tome se dosta pisalo i govorilo a i ja sam dosta pisao i govorio o tome.
INTERVIEW.BA: U svojoj knjizi „Povratak u Hemonwood“ opisujete kvart u kojem živite u Americi, u kojem kako navodite „ljudi pričaju sto dvadeset jezika i da je prepun izbjeglica“ iz cijelog svijeta. Govorite i o tome kako se američki nacionalizam, tzv. „trampizam“ uvlači u pore običnih ljudi tamo. Kako ste Vi generalno prihvaćeni od strane starosjedilaca, a kako među izbjeglicama i migrantima, tzv. „došljacima?“ Družite li se tamo sa Bosancima i Hercegovcima?
HEMON: Ja se tamo družim sa Bosancima i Hercegovcima. Ljudi koji neće da se druže sa Bosancima i Hercegovcima, neće da se druže sa mnom. Izbjeglice i migranti kao takvi prihvaćeni su u zavisnosti od mjesta do mjesta. U Čikagu i u gradovima poput njega gdje je skoro 90% stanovnika glasalo protiv Trumpa i u kojem žive izbjeglice i migranti već skoro par stoljeća, dakle 150 godina, situacija je sasvim drugačija od gradova u nekoj srednjoistočnoj, odnosno srednjozapadnoj državi, koju čini većinsko bijelo stanovništvo i gdje nema gradova. Trump se ne usuđuje da dođe u Čikago jer bi bilo skandalozno.
INTERVIEW.BA: Česte su opaske i pritužbe bh. građana na mentalitet i ponašanje naše dijaspore u inostranstvu. Kako se Bosanci (i Hercegovci, naravno) ponašaju jedni prema drugima i prema samima sebi, da li generalno teže odstupiti, „oprati“ se od svoje pripadnosti matičnoj zemlji, domovini, svog bosanskog porijekla. Kakva je njihova svakodnevna priča?
HEMON: Mi se često žalimo na problem naše dijaspore, ali ima nešto što je poražavajuće teško za njih, a to je da oni tamo stalno moraju da se dokazuju. Ovdje su i imali neki društveni status- komšije, prijatelje i razumijevanje, nisu nikome morali da se pravdaju, da objašnjavaju. Niko ih nije pitao što si ti ovdje, odakle si i što si došao. Mojim roditeljima je još bilo teže nego meni, a tamo svaki dan živiš da sebi zadaš neki zadatak. Oni su radili poslove daleko ispod stepena njihovih kvalifikacija i obrazovanja, a obaveza je učenje jezika koje starijim generacijama ide znatno sporije. Ne postoji prosječni Amerikanac, kao što ne postoji ni prosječni Bosanac, postoje samo pojedinačni životi koji su individualno toliko komplikovani i ljudski život koji nije statistika. Ono što sigurno smeta nacionalnim oligarhijama odavde je to što se svaka sljedeća generacija koja se rađa izmiješana, navikava na potpuno drugačiji način razmišljanja, drugačije vidi svijet i ono što bi ovdje trebalo promijeniti, šta je to što fali. Tamo se djeca od malih nogu uče da postoji drugo i drugačije i to vide oko sebe, prihvataju i usvajaju jednu sasvim drugačiju sliku svijeta.
INTERVIEW.BA: Znamo da ste izuzev Guggenheimove stipendije i „nagrade genijima“ nagrađeni i od strane američkog PEN-a. Čitaju li Vas Amerikanci po rođenju i po porijeklu- oni domicilni, da li se i oni u Vašim djelima pronalaze?
HEMON: Upotrebljavaju se moje knjige i čitaju na američkim univerzitetima, ne znam baš tačno na koliko njih. Ali moji studenti ih koriste veoma često. Čitaju se i u srednjim školama, naročito u Čikagu. Raznovrsno je moje čitalaštvo i čini ga svijet koji zna kako izgleda život u dijaspori, žive tu, ali i oni koji su tu rođeni i odrasli, ali ih zanimaju ljudi sa drugačijim iskustvom.
INTERVIEW.B:A Kako vidite Ameriku, Evropu i svijet za 10-20 godina? Kako će izgledati taj svijet u kojem ćemo živjeti? Danas već već vodimo „ratove zombija“- ratove protiv migranata, Crnaca, Bijelaca, Kineza, terorista, LGBTIQ populacije, političkih disidenata i plus beskonačno svih onih drugih i drugačijih…
HEMON: Ne mogu tako daleko vidjeti, ali vidim da su ljudi na granicama i brodovima predstavljeni kao bezlične mase koje nemaju ljudskosti nimalo. To je slika kakva je predstavljena na televiziji, ali postoje ljudi koji se protiv toga bore i koji pomažu izbjeglicama. Nažalost, izbjeglice nisu ni u Bosni i Hercegovini prihvaćene. I ovdje se tretiraju kao zombiji, ne daju im da uđu u Hrvatsku, skidaju ih s vozova i ljudi spavaju na ulicama i u parkovima ili šumama. Tako da su primjeri kako se tretiraju izbjeglice u Evropi i Americi potpuno primjenjivi na situaciju kako se oni tretiraju ovdje u Bosni, kao zombije. Ljudi koji su u boljoj situaciji ignorišu one koji su u teškoj situaciji, zato što misle da će nam oni pokvariti ovo što imamo.
BIOGRAFIJA
Aleksandar Hemon rođen je u Sarajevu 1964. godine. Početak rata u Bosni i Hercegovini zatekao ga je u SAD-u, gdje odlučuje da ostane, te počinje pisati na engleskom jeziku. Do sada je objavio djela Pitanje Bruna, Ljubav i prepreke i Knjiga mojih života, Čovjek bez prošlosti, Projekat Lazarus, Kako su nastali Ratovi zombija, Nije ovo tvoje i Moji roditelji: Uvod. Dobitnik je Guggenheimove stipendije, “nagrade genijima” koju dodjeljuje zaklada MacArthur. Godine 2017. nagrađen je nagradom američkog PEN-a za usmenu historiju o bosanskohercegovačkim izbjeglicama “How Did You Get Here? Tales of Displacement”.
