IZ ĆORSOKAKA Zlatko Dizdarević:Sjećanje na Old Mesillu

Vidim, pomalo smo se već navikli na kaubojštinu koja je opet zajahala svijetom. Malo se kao smiri pa eto opet onih što ne mogu bez potezanja, pucanja i likovanja jer su bili brži. “Bad guys” su opet popularniji od manjine što su “good guys”. Potpuno je nebitno koliko je dana i godina prošlo od minulih istih storija i što je navodno nova epoha, novi običaji, kobajagi drugi interesi i povodi za silu. I što su novi lideri haosa.

Piše za Interview.ba Zlatko Dizdarević

Onaj glavni što su ga izabrali birači u Americi prije malo manje od dvije godine nastavlja tamošnju neuništivu tradiciju: Pucaj hladnokrvno prvi i utjeruj strah u kosti. I poteže se na koga se stigne. Uz lukave nagovore onih što mu tapšu po ramenima. Sa svakim ispaljenim metkom apetiti i slava rastu. Biti brži od Rusa, Iranaca, Kineza, Korejanaca, Turaka, Sirijaca, Palestinaca, Afganistanaca, Evropljana (što više i nije kakav uspjeh), pa Meksikanaca, Afrikanaca, mnogih “drugačijih” kod svoje kuće i svih drugih što još samostalno mrdaju po planeti. Na zadovoljstvo vjernih poput Boltona, Pompea, Mattisa, Nikki H., mlađanog i opasnog zeta cioniste Kushnera uz more mnogih moćnih psihopata unaokolo. Oni doista vjeruju da imaju pravo i obavezu da budu model i vlasnici svega na planeti.

“Najdemokratskija zemlja na svijetu” voli svoje loše momke provlačeći ih kroz mitologiju do dobrote, pokušavajući i tako da na sve moguće načine odbrane uvriježenu potrebu za očuvanjem svoje moralne vertikale, plasirane svijetu poput svetinje.

I opet, kao više puta do sada, ovakve mi se misli nametnu skoro pa slučajno. Realnost sve upornija u jahanju na istinama iz prošlosti. Baveći se vlastitim jadom kod kuće gubimo i one kontakte sa svijetom koji su nekada bili normalni i pomagali nam da budemo mudriji.

Sjetih se putovanja u februaru 2001. godine autobusom po New Mexicu, Iz El Pasa putem prema Santa Feu, do stanice u Las Crucesu. Odatle “pola milje” pješke, pustinjom uz pokoji kaktus, kuda samo zmije i gušteri “idu”. Do malog ali legendarnog gradića Old Mesille. Tamo, uz crkvicu San Albino, tipični saloon, nekada krčma “La Posta de la Messila” u kojoj je tabla sa objašnjenjem da su tu pili i pucali Billy the Kid, Kit Karson, general Douglas MacArthur i Pancho Villa… Zapisao sam tada i izjavu barmena kako se zna da je tamo dolazio i “good guy” Pat Garrett, čuveni šerif Lincoln Countya, samo što njega niko ne pominje. Usput, o njemu u Americi pjeva još samo Bob Dylan, spašavajući ga od namjernog zaborava…

U gift shopu pored saloona, gdje je nekada bila lokalna sudnica, najčuveniji “Good Bad Man” Divljeg zapada Billy the Kid osuđen je 15. aprila 1881. godine na smrt vješanjem. Duga je priča a kraj znakovit. Nije obješen kako je presuđeno. Ubio je dvojicu zamjenika Pat Garreta koji su ga čuvali i pobjegao iz zatvora. Govorio je uz osmijeh da će i biti tako dok su njegovim “herojstvima” opčinjeni lokalni klinci donosili u zatvor svježe mlijeko i pitu koju je najviše volio :”Oni znaju da ja nisam rođen za vješala…” Lokalni šereti ponavljali su tada onu iz robinhudovske mitologije:”obožavali su ga djeca i psi, a oni imaju najbolji nos za ljude…”

U Old Mesilli sam zabilježio još jedan detalj priče o ljubavi Amerike prema lošim momcima, i odbojnosti prema dobrima.Tada uvaženi republikanac Ben Rios iz New Mexica predložio je tamošnjem guverneru da posthumno pomiluje Billy the Kida, uz objašnjenje prevažno za Ameriku: “Možda nije bio anđeo, ali možete zamisliti kakve bi to efekte imalo na naš turizam, a posebno sa majicama na kojima bi bio Njegov lik!”. Uostalom, koliko se zna, “nije ubio više od osam nesretnika, ne računajući Indijance i zločeste Meksikance”.

 Istorija dalje kaže da je Pat Garret nakon svega po krčmama tražio utjehu u alkoholu, a ni pravdoljubivi američki predsjednik Roosevelt nije mu 1901. kasnije produžio mandat na poslu u El Pasu. Koju godinu kasnije, “loši” – dobri momak Garret koji je uhapsio slavljenog “dobrog” – lošeg momka The Kida, ubijen je u pustinji, s leđa. Kurvanjski.

Ne znam da li je usvojen prijedlog republikanca Riosa. Pravda je pravda a business is business. A osam ubijenih nesretnika nije važno kad ubicu vole i poštuju. Gledajući i slušajući istu priču o tamošnjim mentalitetima skoro osam godina kasnije, vidim da danas posebno “nije važno” ubijanje onih koji se “ne računaju poput Indijanaca i zloćestih Meksikanaca”. Uz temeljito proširenu listu “takvih” po svijetu i kod kuće.

Svašta čovjeku padne na pamet danas, sjećajući se zabadanja nosa po pustinjskim prostranstvima zemlje u kojoj je od ne tako davnog postanka do danas vazda najvažnije bilo ko brže puca u ime dobra i zla viđenog samo prema vlastitom aršinu. Istom onom što je važio i u storiji iz Old Mesille o Billy the Kidu i Patt Garrettu.

Što se prošlosti tiče legendarnoj, a što se današnjice i budućnosti tiče – poučnoj.

Prethodna vijest

POVRATAK OTPISANE Dženana Alađuz: “Sam na čelu okruglog stola”, istinita priča o ministru koji je rekao empatično ali odlučno Ne!

Naredna vijest

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Stanija, najskuplja srpska reč!