Dubravka Ugrešić je međunarodna književnica. Početkom devedesetih pisala je eseje protiv nacionalizma, rata i etničke mržnje, zbog čega su je hrvatski mediji i hrvatska javnost proglasili “izdajicom”, “narodnim neprijateljem” i “vješticom”. 1993. godine književnica Ugrešić napušta Hrvatsku i od tada živi u Amsterdamu. Dubravka Ugrešić je na sarajevskom festivalu književnosti „Bookstan,“ održanom početkom jula, predstavila svoju novu knjigu „Lisica.“ Ugrešić za Interview.ba govori o novom romanu, o Danilu Kišu te ženama u književnosti itd.
SARAJEVO I BOOKSTAN „Sarajevo mi nije strani grad i ovdje mi je lijepo. Bila sam tu bila i ranije, tu su mi i prijatelji. „Bookstan“ je odličan festival i mislim da je koristan za grad. Ljudi dolaze i kupuju knjige, dvorane su pune. Vidjeli ste redove, ljudi čitaju i pokazuju interes. Prema tome, smisao festivala je potvrđen!“
INTERVIEW.BA: Hrvatsku ste napustili 93. nakon medijskog pritiska zbog teksta „Čisti hrvatski zrak. Lakše se diše“, kao odgovor na nacionalizme u nekadašnjoj Jugoslaviji. Nacionalizam ne jenjava. Da li ste čuli da u BiH postoje dvije škole pod jednim krovom, da djecu dijele i dan danas?
UGREŠIĆ: To sve skupa je užasno. Mislim da postoji silni europski forumi koji bi trebali na neki način pomoći ovoj sredini da takve stvari nestanu. A očito je da Europa ne radi na tome baš ništa. Europa ne pokazuje nikakav interes, nikakvo zgražanje nad tim da, mislim, imate nekakav Bleiburg, imate revitalizaciju fašizma, svastike po svuda… To je tako notorno i tako evidentno. Grozno je zapravo. Sve se to treba riješavati institucionalno i zakonima.
INTERVIEW.BA: Da li ste u Holandiji pronašli neku svoju oazu, više od 25 godina ste u toj zemlji?
UGREŠIĆ: U Holandiji nikad nisam bila refugee, nisam bila azilant. Nikad nisam bila u jednoj toj niši gdje bi me holandska država malo štitila ili gdje bih imala socijalnu pomoć ili bilo što drugo. Ja sam u Holandiji živjela. A mogla sam to jer sam pokazala vlastima u Holandiji da imam novaca, da imam gdje stanovati i da imam šta raditi u toj zemlji. Ja sam bila freelancer. Pisala sam za holandske novine i objavljivala knjige. Nakon nekih pet godina mog boravka u Holandiji, pitali su me da li hoću državljanstvo ili residentschip? To je praktična strana stvari. U jednom trenutku sam odlučila, naprosto, ostati u Holandiji. Nisam imala nikakve proračune i predračune. U tom smislu nisam integrirana u holandski sistem, jer tamo ne radim, jel’? Tamo živim kao slobodnjak, freelancer.
INTERVIEW.BA: Kako posmatrate ove balkanske države i njihove provincije iz perspektive liberalne Holandije, koliko Vas se to lično dotiče?
UGREŠIĆ: Teško je to pitanje. Bojim se da čak na njega ne znam ni odgovoriti koliko je komplicirano. Ne mogu govoriti iz perspektive liberalne Holandije jer ja nisam dio holandskog sistema. Ja sam, ipak, izvan. Kao što sam izvan sistema zemlje u kojoj sam rođena, ali sam joj bliže. Tu sam rođena, tu sam odgajana, išla u školu i tu sam živjela pola svoga života, i više. Tako da ne mogu zauzeti holandski stav prema zemljama bivše države.
INTERVIEW.BA: U Hrvatskoj se gnušaju kad ih se nazove Balkanom, ali kad se zagrebe ispod površine, primjetno je da smo svi mi slični u svojim konzervama, mislimo na zemlje u regionu. Isti je to mentalitet da se ne lažemo?
UGREŠIĆ: Da. Naravno da jesmo isti mentalitet. Šta očekujete? Međutim, to je taj pozitiv hrvatski – šovinizam koji je odvratan. Šta da radimo s njim!?
INTERVIEW.BA: Od „Ministarstva boli“ do „Lisice“ puno je vode proteklo Amstelom, Miljackom… Danas ste na „Bookstanu“ u Sarajevu, kako gledate na ovaj Festival književnosti, praznik knjige?
UGREŠIĆ: Uživam. Jako mi je lijepo. Sarajevo mi nije strani grad i ovdje mi je lijepo. Bila sam tu bila i ranije, tu su mi i prijatelji. „Bookstan“ je odličan festival i mislim da je koristan za grad. Ljudi dolaze i kupuju knjige, dvorane su pune. Vidjeli ste redove, ljudi čitaju i pokazuju interes. Prema tome, smisao festivala je potvrđen!
INTERVIEW.BA: Da li je „Lisica“ ljubavni roman?
UGREŠIĆ: Na neki način jeste. To ključno poglavlje „Đavolji vrt“ je ljubavna priča također. Istovremeno je to priča o nemogućnosti uspostave bilo kakvog normalnog života.
Da li je ljubav protjerana iz književnosti, ne znam. Ne volim donositi paušalne ocjene. Možda bi trebalo malo pobrojati te ljubavne romane.
INTERVIEW.BA: Rekli ste da je dobroj književnosti mjesto na margini, te da kad književnost izgubi svaku moć, tada će „pjesme“ pisati samo luđaci i žene. Manje je žena koje pišu i objavljuju knjige, zašto je to tako?
UGREŠIĆ: Književnost je barem do sada bio muški svijet. Svijet u kome su samo muškarci kompatibilni. Oni su nekako na svim mjestima te kulturne vlasti tako da će oni vjerovatno radije objaviti knjigu nekog svog drugara, nego knjigu neke žene. To nekako destimulira. Ipak, vjerujem da će se stvari promijeniti i da će se stvoriti neki ambijent u kojem će biti više žena spisateljica, izdavačica koje su sklone ženskim piscima. Biće to sigurno bum.
INTERVIEW.BA: Prva ste žena dobitinica NIN-ove književne nagrade koja se dodjeljivala za najbolji novi roman u bivšoj Jugoslaviji. Kako danas gledate na hajku na Danila Kiša, kako ste to doživjetli tada. On je vratio ovu nagradu?
UGREŠIĆ: Tada sam bila apsolutno na strani Danila Kiša zato što je on veliki pisac. A ovo drugo, nisam se ja previše zabavljala s tim, mislim ko, šta, kako? Osim toga, to je ta sredina u kojoj nisam znala sva imena koja su bila uključena u to.
