Načitali smo se i naslušali raznih komentara, laži i istina o sramoti nedolaska klinaca sa Kosova u Sarajevo na kadetsko prvenstvo U-16 u Eurobasketu, divizije B. U času dok nastaju ovi redovi kompletna mizerija oko svega još traje, a kako god završi temeljna činjenica neće biti poništena.
Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba
Potvrdili smo još jednom ono što nas je već pregazilo, a mi se navikli: Nije riječ o blamaži jer ona znači nešto iznimno ružno spram onoga što je normalno. A tome mi više ne pripadamo pa će i ova sramota koliko sutra da se utopi u normalu. Činjenice se neće promijenit. Takozvanom državom zlo već rutinski vlada, a “institucije” će vazda pronaći načina da ga smjeste u “zakon i sistem”. Dakle, i ovaj put je vjerovatno istina da neko nekome nije na vrijeme neki papir proslijedio, a zakon, pravila ili ko zna šta slično vele striktno da treba tako i tako. I znate kako je, pravila ili nešto slično moraju se poštivati. Pa evo nas na putu ka EU! Eto tako i ovaj put imamo iznad glave naš kobajagi “sistem”, usaglašavanje i konsenzus, ali šta možemo kad oni drugi tamo neće ovo ili ono, znamo mi “njih”, tako je bilo i onda, sjećate se, i prije toga…
Malo, svakodnevno, ali nalik na virus opasno zlo među nekadašnjim koliko-toliko normalnim ljudima ove zemlje širi se iz dana u dan i raste, nekada ispotiha a nekada kao sad grubo, papanski, strasno. Taman onoliko da je nekadašnja elementarna ljudskost što je tražila tek normalan sistem, obrazovanje, logiku, solidarnost i dobrohotnost društva i pojedinca, danas čisti vic.
Laže ko god kaže da oni klinci sa Kosova nisu mogli doći na turnir koji bi im dao osjećaj zadovoljstva i dodao novo zrno dobrote i širine u druženju kapitalnom za te godine. Laže onaj ko kaže da to nije moglo, radio sam taj posao godinama i puno puta dobio nalog tamo daleko odavde da nekome preko reda potpišem vizu jer je to bilo potrebno Bosni i svima nama, vjerovatno. I tu je smisao ove priče. Neko ko je u lancu sramote ali i i opstrukcije ovo ovako htio, postigao je najmanje tri cilja, njemu i zlu u korist: Ti klinci nisu došli i time je obavljen zadatak koji organizatorima ovog jada nije trebalo ni davati posebno, on je već ugrađen kao antibosanski čip u njihove glave i sjajno funkcioniše. Proizvela ga je prije svega unutrašnja teško bolesna domaća politička realnost. Drugo, te kreature su dokazale da su sistem i realna moć, da su mehanizam i organizacija taman onoliko koliko je potrebno da rade to što rade. U tome nisu ekskluzivni u Bosni i Hercegovini. Ta vrsta zla pobijedila je na raznim stranama globalno, dubinski i frontalno. I porodila mentalitet po kojem se u svemu mora biti protiv onih koji “nisu naši”. Za njih i njihove sljedbenike nema ni grama sreće ako će ona biti zajednička. I treće, još jednom je dokazano da je čisto zadovoljstvo za mnoge uzorne i većinom glasova izabrane “lidere” u ovoj zemlji, makar to bilo i kobajagi u nekom sportskom savezu, kada nam zajednička država završi ponižena i proglašena nesposobnom za ovakve događaje, pa zato bude i nagrađena šamarčinom iza uha što slijedi iz Evropske košarkaške federacije.
Sjećam se opet, po ko zna koji put, jednog davnog upozorenja mog mudrog oca, još iz onog života. Rekao mi je: “Upoznat ćeš mnoge ljude u životu i razlikovati ih po raznim osnovama i karakteristikama. Zapamti, pokušavaj uvijek proniknuti imaš li posla sa onima istinski pravih vrijednosti, ili sa ljudima koji su jednostavno mali. Po karakteru, mentalitetu i duhu. I bježi od ovih drugih, njima nema pomoći bez obzira ko su, kako se zovu, kakve titule nose, čime se diče unaokolo, kakve funkcije imaju…Ništa tu ne pomaže. Kad oni pobijede tu dobra nema, a zlo se množi”.
I tačno je. Samo malim ljudima koji svojim “standardima” množe duhovnu bijedu, mora biti najvažnija tzv. krvno-politička ili lažno administrativna pustara kao smisao kotrljanja kroz život. Eto i do ne pružanja mogućnosti grupi odabranih šesnaestogodišnjaka, nije bitno odakle, da dođu na takmičenje svog života u Sarajevo, na igre kojih će se sjećati dovijeka. Pobijedili ili ne.
I da budem precizan: Zna dobro sistem kloniranog zla da varijanta za normalnost, korist i dobrotu postoji, kada bi je htjeli. Eno, recimo, Grka i ne samo njih, koji nisu priznali Kosovo kao državu, ali su im priznali dokumente i time ljudsko pravo na kretanje. Stvar je u tome što su to htjeli da znaju.
Ali eto, oni što ovdje doista ne pripadaju odlučujućoj klasi svekolikog duhovnog trećekategorništva, sve očiglednije nestaju. Nemaju ni snage ni volje da se suprodstave besmislu, gluposti i zlu. Prošao im voz, a drugog ni na vidiku.
Post scriptum
U toku noći, nakon napisanog teksta, pristigla je veličanstvena vijest: Gospodin Spasojević predsjednik Košarkaškog saveza RS-a, u nastupu dobrote predomislio se i dao zeleno svjetlo Ministarstvu vanjskih poslova BiH da mogu izdati vize klincima sa Kosova da dođu u Sarajevo na evropski turnir. Tako je, eto, sve kako treba. Ogromna je stvar kada od jednog ovakvog čovjeka u državi zavisi vizni režim, a taj čovjek, eto, duševan, pa kaže – danas može ono što mi se nije sviđalo juče! Šta bi da nije tako dobar!
