Na dijeti sam. I zato samo mislim o hrani. A hrana je neraskidivo povezana sa seksom. Pogotovo bosanska i hercegovačka. Ti šta stignu, to napune ili zaliju ili probodu. Jezivo.
Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba
Duboko vjerujem da su Bosanci i Hercegovci perverzan narod. Ne samo zato što svake dvije godine biraju iste sadiste, već najviše zbog svog odnosa prema hrani.
Bilo predjelo, glavno jelo ili desert, tu se dvije uzvišene nebeske note nisu srele tokom kreacije. Kod nas roditelji uspavljuju djecu stihovima “Kad ja pođoh na Benbašu ja povedoh malo janje na pašu…” dok to isto janje okreću na ražnju ne bi li se dijete počastilo za rođendan kad se probudi…
Jednom sam bila u društvu, naglašeno heteroseksualnom, kad je alfa naručio Karadžordževu šniclu. Taj izraz na njegovom licu kad je vidio šta je naručio, pa kad je pokušao da skonta kako da je pojede a da ne izgleda kao da uživa i to po mogućnosti bez upotrebe ruku. Neprocjenjivo.
Sve od filma kad Slavko Štimac pomaže pri razvijanju tijesta dok mu tata navija …razvila sam zdravu sumnju spram hljeba. Da se sama ne bih uvjerila kako je opasna rabota zakuhavati hljeb, svoj kupujem u pekari gdje ga naručujem s vrata, držeći jednu šaku na šteki. Jeste vidjeli kako su ti pekari vješti s prstima? Kad uzme onu jufku obavezno se zablene u jednu tačku i ti naivno pomisliš da je čovjek zamišljen, možda i umoran, sve dok ne vidiš šta rade njegovih 10 prstiju tamo negdje oko glave- razvlače uvijaju mijese vitlaju popravljaju rupe…
Tradicijska jela su najgora. Ko nije gledao kako se pravi sarma trebao bi, jeftinije je od afričke šljive – kad vješti ženski prsti motaju sarmu, znate ono uhvate list u jednu šaku pa stave crveno meso u sredinu pa jednom rukom rolaju a drugom stišću list, da izađe višak… vode.
Punjenje paprika? Čista pornografija, nek priča šta ko hoće.
Sogandolmica? U svojoj osnovi to je mala okrugla rupa, iznutra crvena i mesnata.
Punjena kokoš? Nisam jednom pomagala domaćici da pronađe veru 20.000 stopa unutar kokoške…
Ćevapi? Pa mogla bih doktorirati na njima. Naročito banjalučkim (to je ono 5 ćevapa u jednom). Kad vidim dlakave prste kako prinose banjalučke ćevape neobrijanim ustima, osjećam se ko na Prajdu.
Ni vjera tu ne može ništa. Jeste li se vi nekad zapitali zašto se za neke vjerske praznike tucaju jaja? Da li je vama, ko meni, nekako neugodno kad gledate starije ljude koji gurkaju omladinu s dobroćudnim osmjehom na licu “De, de sine, uzmi jedno jaje i potucajte se da vidite čije je bolje?” Meni na to obavezno ispadne jaje iz ruku, tako da od tucanja ne bude ništa. A kad vidim da se niko drugi nije zacrvenio, shvatim da postoje samo 2 mogućnosti: ili jedino ja imam nečiste misli ili je oko mene sve go manijak.
Ni baklave ni ružice mi nisu ništa manje sumnjive. Prvo, ta količina oraha i šećera dovoljna je za dizanje stope nataliteta čitave nacije, a kamoli za jednog ili dva obična smrtnika. Koja je bijela kuga uopšte iznjedrila ovakav recept, ne želim ni znati. A drugo oblik ružice. Mislim stvarno na šta drugo mogu da pomislim kad se zagledam u samo središte ružice? Tufahija, tulumba! Dakle tulumba na limenom tanjiru, sa sve agdom. Na šta vas to podsjeća eto recite sebi iskreno ne morate meni. I griz je isto upitan.
A da počnem temu kadaifa na šta me tačno asocira ne bih do sutra završila. Samo ću reći istabulska konvencija!
A kad mi uz to ponude vruć salep koji je- je l de- specifične boje i gustine, mogu samo reći da sam u pravu!
Eto opet sam gladna…
