Ulazim u lift i dok zatvaram vrata pogled dižem prema plafonu. Bež – zlatne svilene gaće vise s plafonjere. Pritišćem dugme, popravljam frizuru, mrko gledam komšiju jer je baš nekako zauzeo čitav lift, žurim da prva izađem jer ne mogu da dišem u takvim uslovima, nabacujem kompleks krivice maloljetnoj kćerkici jer ćemo, garantujem, opet zakasniti u školu. Dok vozim prema toj školi pokušavam se sjetiti šta sam to zaboravila… I sjetim se. Gaće na plafonu. Ne, nisu moje, još i ta obaveza mi treba ujutro, već g a ć e n a p l a f o n u, a ja nisam reagovala.
Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba
Dok sam sišla do posla, čitav život mi je prošao pred očima. Mislim na posljednju godinu naravno. U toj godini vidjela sam ja dosta gaća, 4 x 4 dnevno minimum, ali to su, kako bih to rekla, normalne gaće, više pamuka tek malo elastina, sa kojima se susrećem u društveno prihvatljivim okolnostima: oko korpe za veš, na korpi za veš, u i iz mašine… nekad i pod nogama, ali iznimno rijetko, rijetko kao Bigfoot naprimjer, i to u mrklom mraku pa se to i ne pika jer ništa ne vidim.
#mamatatamuždjecasvekrva
donatoriupravniodborkolege
prodavačicasamiraizmerkatora….
Vidjela sam ja u toj godini dana i neobičnijih stvari od ženskih gaća na lusteru, što jest jest. Na primjer epizodu Pošteno sa novim šefom izbornog štaba, prisustvovala čak i promociji knjige Srđana Puhala, što je svojevrsni presedan za Kanton i mene kao dipl bibliotekarku, čitala sam egzotične tekstove iz policijskih izvora I bojala se zaspati poslije.
Uostalom da se ne lažemo, vodim nevladinu organizaciju dakle svega, ali mislim zaista svega se živa žena nagleda iz te pozicije.
Ali gaće na lusteru? Kakav to mozak moraš biti da ih okačiš? Uostalom otkud gaće gore? Šta radi onaj Sejo domar kad ovo dopušta? Kojoj komšinici su ispale, koji komšija se fali trofejom? Svi su mi sumnjivi i moram reći djeci da od sad silaze pješke a ne ovom sodomom i gomorom…
Jebote, a šta ako je ovo bila samo zeza? Pa kad sam ja posljednji put radila nešto impulsivno? Bez razmišljanja o posljedicama? Bez kalkulacija tipa ako to uradim kako će reagovati mamatatamuždjecasvekrva
donatoriupravniodborkolege
prodavačicasamiraizmerkatora….
Bez obzira na to kako će se to, ta neka impulsivna radnja izvan uobičajenih tračnica odraziti na mene….? Ma nikad, jer 365 dana kalkulišem, vagam, posmatram, kompariram, režem na trakice, zamotam ostatak u foliju koju držim u frižideru jer je upravo hladna folija tajna vrhunskih kuhara s kablovske…
Moje gaće su iznimno dobro zašuškane u duboku, najdublju ladicu garantujem na Kantonu Sarajevo i nikad, baš nikad neće izblijediti jer i ne ugledaju svjetlost dana. Čak ih sušim u sušilici bez prozora.
Mojoj posljednjoj godini života svaki generički epitaf bi pasao. I to kucam u Times new roman font 12. Bez bolda. Samo plain text.
Je’l se zato borila Klara Cetkin?
Jenna Jamison pisala njen master piece Voditi ljubav kao porno zvijezda?
Da li o takvom životu pjeva Stoja?
Ko bi rezao vene na mene?
