Nisam otišla na Balaševićev koncert. Ima nešto što me odbija u prizoru sredovječnog trubadura koji uporno, u jednom te istom džemperu, posvećuje pjesme svojoj zakonitoj supruzi.
Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba
Mislim stvarno, jest ona plavuša, zgodna (onom ko voli mršave žene), jest mu izrodila djecu i bila uz njega kroz sve te režime… Pa šta? I ja sam plavuša, i to, kako me moj dragi otac uvjerava, vrlo zgodno djevojče, ali senzibilne duše BiH i Regiona u meni nikad neće vidjeti protinu kći.
Vidjevši kako se masa mojih prijateljica, inače ozbiljnih žena, njiše u ritmu, briše suze i kupuje rime jednog da se ne zavaravamo bivšeg fudbalera, širom sam zatvorila oči i pogledala svoju publiku. Riječ je naravno o Njemu, donedavno najdražem suprugu.
Da li se on njiše u ritmu kad ja govorim? Ne.
Kane li mu suza iz oka jer ima sreću da sa mnom živi? Možda ali to nije ta suza, više onako suza od očaja, ali to je za drugi tekst.
Macan na vrućem premijeru
Očajan jer vidi da mu nema spavanja, uzviknuo je “šta hoću više, ja imam njegovo srce”. Ma hajte molim vas. To srce je moglo proći prvih godina i to samo zato što sam izašla iz rata, pa sam bila željna svega.
Hoću da mi posveti pjesmu i to onako, bez povoda, čisto zato što me voli. Dok se drugi razbacuju metaforama čak i na međustranačkim razgovorima, (ako je vjerovati Konakoviću predsjednik stranke ga zove macan, ponavljam macan!) ja sam Dženana. Obična Dženana, a ponekad, u trenutcima neslućenih nježnosti “ona moja.”
Njegove metafore počinju i završavaju vicem iz našeg života kad je ubijedio majstore da sam starija od njega 10 godina pa mi govorili tri dana gospođo a njega zvali mali.
Hoću da me obasipa ovozemaljskim blagom. Sad mogu reći, nakon dvoje djece i dva kredita koja sam mu natovarila, mladalačka ljubav nije sve. Braco Seki poklanja kliničke centre. Azra je dobila medijsko carstvo, Dalija macana. I ja bih rado provodila svoje dane meditacije u Indiji, a odmarala u Dubrovniku.
Sve je na njegovoj strani, a on to ne koristi. On je, za početak, arhitekta. Kao i Bakir i Zvizdić! Jedan predsjednik svemira drugi vijeća sijela.
I gdje su oni, a gdje je ovaj moj? Na Poljinama sigurno nije, već na Alipašinu gdje zagrljeni ispred prozora gledamo svaku drugu noć kako gore automobili ispred zgrade.
Kome zvone zvona?
Ali, najdublje u sebi, želim još nešto. Da nije tako siguran. U moju dostupnost za početak.
Da li je to lijepo od mene? Sigurna sam da ima onih koji misle da nije. Ali sam se ja, patetična kakva jesam, mnogo dobro osjećala kad mi je neku noć na koncertu frontman poklonio svoju knjigu a ja izmamila poljubac. Jest da je to bio bratski poljubac, od starog druga Bureta, i to u obraz (!) ali bitan je princip!
Da li je to glupo? Tržišno gledajući jeste. Jebi ga imam 43 godine i duplo kila, a s one strane ulice stanuju djevojčice kojima miriše koža… Odavno mi ne staje taksi iz kojeg brzo izlazi mladić i nudi mi vožnju dok ga ja s prezirom gledam dok odlazim, kao što se dešava mojoj očito nezainteresiranoj mlađoj kolegici.
A da li imam pravo na to? E to je pravo pitanje. I postaviću mu ga večeras.
