Policijska opsada grada, duge cijevi na svakom ćošku, automobili sa rotacijama na raskrsnicama. Sjećate li se ove slike? Tako izgleda svaki bh. grad kada u službenu posjetu dolaze zvaničnici drugih zemalja. Drugu sliku možete pokušati samo zamisliti: Čović, Ivanić i Izetbegović pješke dolaze na posao, a Zvizdić parkira biciklo ispred Vijeća ministara BiH. Ne možete to ni zamisliti? Ne može ni ministar sigurnosti BiH, Dragan Mektić. „Mislim da političari pretjeruju kada je u pitanju sigurnost” – kaže za Interview.ba. Mektić govori i o tome čega se plaše domaći političari. U politici je, smatra, ipak istina najveća sigurnosna prijetnja.
STRAH OD ISTINE „Mislim da se naši političari plaše istine, koja zna biti ponekad teška, bolna i vrlo neprijatna, a novinari dolaze do te istine. Zašto se plaše? Pa plaše se zato što narod, iako ne tako ekstremno, ipak reaguje i prezire političare na osnovu te istine. Zbog toga su našim političarima novinari prijetnja. Oni se upuštaju u sve i svašta, a ta istina se ispoljava na način da su ili u nekoj vrsti kriminala i korupcije ili nemorala.”
INTERVIEW.BA: Prilikom posjete predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Hrvatskoj primijetili smo da je sigurnosnim mjerama posvećeno jako puno pažnje. Da li je zapravo to sve predstava za narod?
MEKTIĆ: Ne bih rekao da je to predstava za narod, njihove sigurnosne agencije procijenile su da to tako treba. Naravno da se u takvim situacijama pravi procjena ugroženosti, a onda iz jedne takve procjene proizilaze sve mjere koje će se poduzimati. Pretpostavljam da su hrvatske sigurnosne službe procijenile da postoji neka vrsta prijetnje i da su u skladu s tim poduzeli takve mjere.
INTERVIEW.BA: Da li osobe tog političkog ranga zaista imaju razloga da se plaše?
MEKTIĆ:
Iz skorije prošlosti postoje tenzije koje su dosta visokog nivoa, krenuvši od rata koji smo imali, pa do jačanja nekih ekstremističkih pokreta.
Postoji određena vrsta netrpeljivosti zato što se otkopavaju neke stare rane, plus ova skorija historija, tako da iz toga može proizilaziti neka realna opasnost.
INTERVIEW.BA: Dok osobe iz političkog vrha u mnogim europskim zemljama u kojima se često događaju teroristički napadi na posao idu biciklom ili pješke, naši zvaničnici, zvaničnici zemlje u kojoj nema terorističkih prijetnji, uvijek su osigurani. Kako komentarišete činjenicu da osiguranje čuva prazne stanove nekih od političara/ki? Ako postoji neki konkretan razlog zašto to treba da se radi, pojasnite nam.
MEKTIĆ: Ja mislim da bh. političari pretjeruju kada je u pitanju sigurnost. Oni vole tu neku vrstu paradiranja jer misle da im to daje određenu vrstu statusa. Naši političari misle ako je jače obebjeđenje i čitav taj protokol da to daje više njima na značaju. Lično mislim suprotno, ne vidim da je potreban ovoliki stepen obezbjeđenja za pojedine političke ličnosti u BiH.
Ovdje na svim nivoima vlasti svako sebe smatra nekom važnom osobom i misli da postoji prijetnja i da je on ugrožen. Mada narod, zbog načina na koji političari vode ovu državu, jednostavno to ne primjećuje. Ja sam pokušavao da na državnom nivou promijenim neke stvari preko Vijeća ministara, ali jednostavno ministri na to ne pristaju. Oni hoće neku vrstu vlastitog marketinga i onda je to prosto nemoguće promijeniti.
INTERVIEW.BA: Koga se političari trebaju plašiti? Često zvaničnike osiguranje brani najviše od novinara. Jesu li zapravo novinari najveća prijetnja?
MEKTIĆ: Nažalost, tako je. Mislim da se naši političari plaše istine, koja zna biti ponekad teška, bolna i vrlo neprijatna, a novinari dolaze do te istine. Zašto se plaše? Pa plaše se zato što narod, iako ne tako ekstremno, ipak reaguje i prezire političare na osnovu te istine. Zbog toga su našim političarima novinari prijetnja. Oni se upuštaju u sve i svašta, a ta istina se ispoljava na način da su ili u nekoj vrsti kriminala i korupcije ili nemorala.
INTERVIEW.BA: Apsolutna sigurnost ne postoji ni za građane, kao ni za političare. Da li bi svaki građanin trebao imati nekoga da ga čuva i prati na posao?
MEKTIĆ: Političari bi što više trebali biti obični građani. Mi bi trebali graditi jednu opštu sigurnost u čitavoj državi, gdje bi se građani osjećali sigurno, te imali tzv. ličnu imovinsku sigurnost. Taj ambijent opšte sigurnosti trebali bi s građanima dijeliti i političari. Međutim, oni sebe smatraju nekom drugom vrstom ljudi u ovoj državi. Misle da su oni građani prvog reda, a da je narod ispod njih. Zato sebi pridaju takav značaj. S obzirom na to da ne mogu postići rezultate koji bi stvorili pogodniji život u ovoj državi, političari onda siluju stvarnost i daju sebi značaj kroz to obezbjeđenje. Smatram da bi političari trebali dijeliti sudbinu naroda i biti sigurni onoliko koliko je siguran i narod u ovoj državi.
