“Izvinjavam im se ako sam ih nehotice povrijedio, ali to je rana koju sam napravio bez namjere. To me jako boli.” Izjavio je ovo nedavno poglavar Rimokatoličke crkve papa Franjo nakon što je jednom izjavom zaštitio čileanskog biskupa Juana Barrosa koji je optužen za zataškavanje seksualnog zločina. Tim povodom naš sagovornik bio je Fra Mile Babić, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Osim goruće teme o papinom izvinjenju žrtvama, te da li će ono koristi ugledu Pape kao vjerskog poglavara ili ne, za Interview.ba, Babić govori i zbog čega bi se jedan vjerski poglavar koji djeluje u BiH trebao izvinuti i koliku bi težinu imalo to njegovo izvinjenje za bolji suživot.
VOJSKA PROTIV ŽENA, DJECE I CIVILA “Ovaj rat u BiH (1992-95) nije bio rat vojske protiv vojske, nego uglavnom rat vojske protiv žena, djece i civila. Iz toga slijedi da su u ovom ratu počinjeni masovni zločini, prekršene su sve konvencije o ratovanju i svi principi čovječnosti. Sve je to u proturječju s moralnim i religioznim principima naših abrahamskih religija u BiH.”
INTERVIEW.BA: Da li se kod nas u Bosni i Hercegovini ijedan od četiri vjerska poglavara javno izvinuo zbog neke svoje izjave ili postupka?
Babić: Vjerujem da je toga bilo, ali se sada ne mogu sjetiti konkretnih izjava. No, svu krivnju ne možemo prebacivati na vjerske poglavare, jer moć veću od njihove imaju nacionalne stranke i njihovi poglavari. A tko ima veću moć, ima i veću odgovornost. Kod nas u BiH stanje je loše, jer se naše kolektivne psihičke bolesti i naša zla uzajamno potpomažu. Francuski filozof Pascal Bruckner napisao je o tome knjigu. On piše kako u cijelom svijetu, a osobito kod nas na prostoru bivše Jugoslavije, vladaju dvije bolesti ili dva zla stanja: viktimizacija i infantilizam.
Viktimizacija se javlja onda kad svi sebe proglašavaju žrtvom tako da nitko iz našega kolektiva nije nikada kriv, jer se počinitelji zla nalaze među drugim narodima. Infantilizam se javlja kad se odrasli ljudi ponašaju kao djeca: počine zlo, premda toga uopće nisu svjesni. Uglavnom sebe smatraju nedužnima, a zlima smatraju pripadnike drugih naroda. Tako kod nas ljudi počine velika zla, a zločincima proglase pripadnike drugih naroda i religija.Nisu sposobni ni spremni priznati svoje vlastito zlo. Jednostavno, oni nikada nisu krivi. A bez priznanja te krivice nema promjene na bolje. Ako kod nas netko prizna svoju krivicu i prizna da su također i pripadnici njegova naroda krivi, taj biva proglašen izdajicom i izrodom svoga naroda. Zamislimo to stanje: svi se smatraju bezgrešnima, a naša je zemlja prva u korupciji, pljački i općoj nesigurnosti. Upravo činjenica da ljudi nisu toga svjesni jest velika katastrofa.
INTERVIEW.BA: Papa Franje se nedavno javno izvinuo jer je branio biskupa optuženog da je zataškavao seksualno zlostavljanje. Da li ovo izvinjenje koristi ugledu Pape kao vjerskog poglavara ili šteti?
Babić: To da se Papa ispričao zato što je branio čileanskoga biskupa Juana Barrosa, optuženoga za zataškavanje seksualnoga nasilja što su počinili neki svećenici njegove biskupije, pridonosi ugledu pape Franje kao poglavara katolika cijeloga svijeta. Papa Franjo kaže da je time nehotice povrijedio žrtve nasilja i da ga to jako boli. Treba napomenuti da danas ljudi masovno čine zlo, a da toga nisu svjesni. Danas nam prijete ekološka, nuklearna i ekonomska katastrofa koje su rezultat našega zlog djelovanja. Humanistička bit kršćanstva i ostalih velikih religija sastoji se upravo u tome da se kajemo za svoje grijehe jer je bez kajanja nemoguća promjena nabolje. Bez radikalne samokritike ne možemo izaći iz svijeta nasilja te ćemo i dalje zapadati u moderno barbarstvo. Na početku svake sv. Mise u kojoj slavimo spomen na Isusovu muku, smrt i uskrsnuće, mi se kršćani kajemo za svoje grijehe. Dakle, priznajemo da smo ih počinili mišlju, riječju, djelom i propustom.
INTERVIEW.BA: Zbog čega se jedan vjerski poglavar, posebno onaj koji djeluje u BiH, treba izvinuti i koliku bi težinu imalo to njegovo izvinjenje za bolji suživot kojem streme?
Babić: Vjerski poglavari u BiH čine veliku stvar za svoju vjeru i za opće dobro onda kad u ime načela svoje vjere i morala progovore o ponašanju svojih vjernika u ratu i poslije rata.
Dostatno je da kažu jesu li vjernici, koji su počinili zločine u ratu, izdali moralne i religiozne principe svoje vjere.
Ovaj rat u BiH (1992-95) nije bio rat vojske protiv vojske, nego uglavnom rat vojske protiv žena, djece i civila. Iz toga slijedi da su u ovom ratu počinjeni masovni zločini, prekršene su sve konvencije o ratovanju i svi principi čovječnosti. Sve je to u proturječju s moralnim i religioznim principima naših abrahamskih religija u BiH. Politike koje su dovele do rata i zločina nisu valjale i to treba jasno reći ako želimo izaći iz svijeta nasilja.
Kao pozitivan primjer na koji se svi poglavari mogu ugledati navodim govor kardinala Franje Kuharića, koji je 10. 8. 1991. (dakle, u ratu) u Petrinji, na ruševinama crkve sv. Lovre, rekao: “Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova. Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre!”
