„Haos“ je riječ koja najbolje opisuje političku ali i medijsku scenu u Bosni i Hercegovini, smatra ovo univerzitetska profesorica Lejla Turčilo. Tu tvrdnju potkrepljuje činjenicom da političke stranke kupuju ili kreiraju medijski prostor, naročito web portale, i na taj način varaju narod prezentirajući svoje političke ciljeve kao dnevno političke vijesti ili informacije. Za interview.ba Turčilo je pojasnila kako prepoznati fake vijesti. Smatra da je to iznimno važno, naročito jer se bliže izbori.
MANIPULISANJE INFORMACIJAMA “Kod nas to građani ne znaju, niti mogu znati jer portali nemaju impressume, ne pokazuju ko su ljudi koji pišu takve vijesti i informacije, ne pokazuju nam koliko su oni vjerodostojni, ne kažu nam jasno da zagovaraju određenu političku opciju. Onda nam ostaje da se sami snalazimo u tom moru informacija koje dobivamo i koje su zapravo često sve, a nisu informacije.”
INTERVIEW.BA: Ova godina je izborna. Već sad je jasno da je predizborna kampanja počela i to najviše preko internet medija/portala. Koliko portali zapravo utiču na glasače? Šta su pokazala vaša istraživanja?
TURČILO: Mi svakodnevno i kontinuirano živimo predizborne kampanje obzirom na to da se ciklusi lokalnih i općih izbora smjenjuju svake dvije godine. Stalno smo u nekoj pred ili post kampanji ili u pravoj izbornoj kampanji. U cijeli proces uključeni su i mediji, među njima web portali, koji su često sredstvo medijske manipulacije, odnosno sredstvo vođenja političkih kampanja od različitih političkih aktera i od onih koji su na vlasti ili onih koji bi htjeli da osvoje tu vlast. Koliko su portali važni i koliko ih koriste političke stranke prije svega, pokazuje i to da velika većina političkih subjekata, dakle, političkih stranaka se odlučuje da čak sami osnivaju svoje portale. Građani bi morali znati da su to politički portali kako bi na pravi način tumačili informacije koje na njima pročitaju. Često se dogodi, građani toga naravno nisu svjesni, da su određeni portali vlasništvo ili su vrlo bliski određenim političkim opcijama, promoviraju ideje tih političkih opcija i svoje izvještavanje baziraju na tome da je sva selekcija informacija i usmjeravanje tih informacija u svrhu tih političkih subjekata. To je legitimno, a i nije specifično samo za naš prostor. Kod nas to građani ne znaju, niti mogu znati jer portali nemaju impressume, ne pokazuju ko su ljudi koji pišu takve vijesti i informacije, ne pokazuju nam koliko su oni vjerodostojni, ne kažu nam jasno da zagovaraju određenu političku opciju. Onda nam ostaje da se sami snalazimo u tom moru informacija koje dobivamo i koje su zapravo često sve, a nisu informacije.
INTERVIEW.BA: Mnogi od portala se osnivaju za plasiranje „fake news“, naročito o političarima iz „kontra“ bloka. Na koji način građani mogu prepoznati fake news?
TURČILO: Fake news postaju značajan problem. Neka istraživanja pokazuju da ona nisu veliki problem u smislu količine lažnih vijesti, jer u principu nije problem to da mi u fake news-u iznosimo nešto što nije činjenica ili nešto što nije stvarno, nego je problem u tome da ono što su činjenice krojimo i uklapamo prema interesima političkih opcija koje kao portali zagovaramo. To je problem za građane i oni bi sami to morali znati da prepoznaju. Ono što nije informacija zapravo je propaganda i to uopće nije novi fenomen ali je propaganda sa internetom dobila novi zamah. Otvoren je ogroman prostor gdje se te fake vijesti mogu prenositi.
Problematično je što one zaista mogu da budu netačne informacije, izmišljene, lažne, slučajno ili namjerno pogrešne. Ali isto tako mogu da budu izmanipulisane informacije gdje neke činjenice postoje, ali su „ukrojene“ tako da odgovaraju određenoj slici.Diskreditacija oponenata doista jeste glavni cilj zbog kojeg portali sa političkom pozadinom pokreću i prave takve fake vijesti. Kako ih građani mogu prepoznati? Postoje neki ključni savjeti. Prvi je konsultovanje više izvora i konsultovanje vjerodostojnosti izvora koje koristite. Naši ljudi su nekako i zbog tradicije i prethodnog sistema i svega onoga što smo godinama živjeli kao medijsku scenu, navikli da vjeruju medijima i da ono što je bilo na televiziji stvarno se tako dogodilo. Isto to sad prenose na portale. Vrlo je važna provjera, ko je taj koji piše određenu vijest, kakve su druge vijesti na tom portalu, možete li pretpostaviti ko stoji iza njega, koji su i čiji se interesi promoviraju i naravno porediti sa drugim portalima, drugim izvorma informacija i iz različitih izvora stvarati vlastitu sliku. To je zasad jedini mehanizam odbrane uz svakako prijavljivanje ili Vijeću za štampu i drugim nadležnim institucijama onih koji u tome odu tako daleko da koriste govor mržnje ili neke druge devijantne načine ponašanja.
INTERVIEW.BA: Čini se da je to svjetski trend, politički poeni su dobijani i u Trump-ovoj kampanji gdje se lažnim informacijama uticalo na prosječnog čitaoca koji nije ni posumnjao da je žrtva manipulacije. Ko kod nas najvještije koristi lažne informacije?
TURČILO: Da, to je globalni svjetski trend i te fake vijesti i lažne informacije su nešto što postaje skoro pa legitimno sredstvo za političke komunikacije, a to ne bi trebalo da bude tako. Mi to vrlo lako prepišemo sa Zapada. Gotovo svi politički subjekti na ovaj ili onaj način manipulišu informacijama. Nisu uvijek lažne informacije netačne, ali su najčešće kontekstualizirane ili selektirane tako da budu u nečiju korist. Čak i u klasičnim medijima (štampa, radio i televizija) možete primjetiti kako politički subjekti usmjeravaju tu komunikaciju. Oni su ti koji stavljaju na javnu raspravu neka pitanja koja možda u ovom trenutku nisu najbitnija, ali odjednom počinjemo svi da pričamo o njima. To je ta usmjerena komunikacija. Ona ne mora biti zasnovana na lažnim vijestima, ali je vrlo opasna. Ono što je kod nas u online prostoru dodatni problem to je što se sad bukvalno regrutuju armije onih koji onda takve lažne vijesti ili usmjerene informacije komentarišu, usmjeravaju diskusije na web stranicama, na forumima, na facebooku, twitteru i slično. Poznati fenomeni botovanje i trolovanje, ili kompjuterskim programima algoritmima, ili bukvalno plaćenim živim ljudima utičete na tok komunikacije na intrnetu. Vrlo često se desi da ono što je možda bitna vijest i informacija promakne jer su te horde komentatora usmjerile komunikaciju u sasvim nekom drugom smjeru i time donijela koristi svima drugima osim građanima koji bi trebali da budu dobro informisani onda kada trebaju da dođu na glasačko mjesto.
INTERVIEW.BA: Rekli ste jednom da većina medija u BiH svoje izvještaje uglavnom bazira na jednom izvoru, te da mediji najčešće ne provjeravaju tvrdnje koje plasiraju ili pak njima manipuliraju. Na koji način to promijeniti?
TURČILO: Većina istraživanja pokazala su da novinari zasnivaju svoje priče na jednom, nekad nažalost ni na jednom izvoru, jer bukvalno su priče zasnovane samo i isključivo na nekim špekulacijama ili pretpostavkama. Bez konsultovanja ljudi koji bi to potvrdili, negirali, komentarisali i slično. Danas istraživačkom zovemo skoro svaku priču koja ima dva provjerena izvora. Toliko smo srozali nivo medijskog pristupa pričama da se čini da je postalo normalno da imate jedan izvor. Taj jedan izvor često je nečiji facebook status, nečiji tweet koji je objavio i to je ono što danas zoveme copy paste novinarstvo ili hibridno novinarstvo gdje vas ne zanima istina nego da popunite prostor tako što ste prenijeli nešto što je jedna osoba o nečemu rekla. Kako to promijeniti? Vraćanjem profesionalnim standardima i razlikovanjem profesionalnih od neprofesionalnih medija. Vraćanje standarda znači da smo na neki način svi obavezni raditi na tome da one kvalitetnije istraživačke i ozbiljne priče nađu svoje mjesto u medijima i time pokažu kako se može i drugačije. Kao građani smo obavezni da podržimo takve priče, ali ne samo po principu da dan/dva raspravljamo o njima samo u najužem krugu, nego da zaista razmišljamo i svjesnije, donosimo neke svoje, pa i političke odluke na osnovu tih kvalitetnih priča, a ne tih „rekla- kazala“ fake vijesti zasnovanih samo na jednom izvoru.
INTERVIEW.BA: Ovo je godina i osnivanja novih medija, gašenja starih…turskih, ruskih i inih uticaja…Kad biste opisivali medijsku sliku BiH u tri riječi, koje bi to bile i zašto?
TURČILO: Rekla bih prvo haos, jedna opšta neuređenost. Zašto? Zato što se ovdje zaista isprepliću brojni međunarodni i unutrašnji utjecaji te profesionalni i neprofesionalni mediji. Obićnim građanima jako se teško snači u tom moru različitih izvora i informacija. Druga ključna riječ za medijsku scenu bi bila niski profesionalni standardi koji nažalost vrlo često odgovaraju i vlasnicima medija jer omogućavaju da zapošljavate ljude koji ne traže plaću i novac za svoj rad, a samim tim i ne nude puno. Oni koji su loši po kvalitetu manje vas koštaju, i ostvaruju vam profit a donose benefit u smislu proizvodnje senzacionalističkih vijesti koje postoje. Treća ključna riječ bi bila loša medijska pismenost. Uvijek govorimo o tome da su nekvalitetni mediji, ali se rijetko pitamo zašto su ti mediji našli tako puno prostora. Našli su tako puno prostora jer smo mi kao publika spremni da ih prihvatimo i ne selektivno i ne kritički pratimo, vjerujemo im iako nemamo razloga za to.
INTERVIEW.BA: Koje medije čitate/gledate ujutro a koje uveče?
TURČILO: Moram reći da nisam u doslovnom značenju običan pratilac medija zato što mi je struka da ih pratim. Jako puno pratim informativne medije, i lokalne i globalne. Nažalost, malo je ostalo novina koje čovjek može čitati a da ima povjerenje u njih. Na ovim prostorima nemam ih skoro pa ni jedne. Jako puno pratim portala, tv informativne programe (lokalne vijesti na TVSA, regionalne na N1 programima), nekoliko portala koje konsultujem svakodnevno. Najmanje, dakle novine, ne zato što su, uvjetno rečeno, starinski mediji nego zato što ih je sve manje kvalitetnih.
INTERVIEW.BA: Postoji li medij koji nikad ne čitate/gledate i zašto?
TURČILO: Postoje. To su oni mediji koji su se već nekako dokazali kao neprofesionalni i kao nekvalitetni. Postoje i neki portali za koje prosto znam da su u vlasništvu ili su bliski određenim političkim opcijama, pa me ta vrsta propagande svjesno odbija da je pratim, iako profesionalno nekad moram i to. Apsolutno ne pratim medije koji emituju tzv. lou kost sadržaje, reality programi, sapunice i slično.
