Šta uraditi kada dobijete prijetnje smrću zbog posla kojim se bavite? Najprije zaštiti sebe i svoju porodicu. To se desilo Draganu Bursaću, kolumnisti magazina Buka i AlJazeere Balkans zbog tekstova koje je pisao. Međutim, je li ga to prestrašilo toliko da prestane pisati? Nije. I dalje je kritičan prema bh. stvarnosti, a posebno prema narodu kojeg drži za glavnog krivca koji i dalje kupuje jeftine političke priče. Za interview.ba on analizira naše stanje za koje kaže da se neće promijeniti. Iz prostog razloga jer se narod neće promijeniti.
UVIJEK ISTI PRODAVAČI UBLEHA “Po meni, potrebno je da ljudska pamet prekorači plot “tri nacionalna korpusa”. Potrebno je da se građanin ove zemlje počne osjećati kao odgovoran pojedinac, a ne pripadnik nacionalnog stada. Potrebno je da taj pojedinac bude obrazovan, edukovan i hrabar, e da bi prepoznao navijek iste prodavače ubleha i trgovce ljudskim sudbinama. Tražim li puno? Na žalost, DA”.
INTERVIEW.BA: Nakon prijetnji smrću koje ste primili, šta se promijenilo? Koliko je to utjecalo na posao koji radite, je li vas zastrašilo?
BURSAĆ: Prije svega, promijenio se moj odnos prema porodici. Osjetio sam da su oni ugroženi zbog mojih stavova od strane klerofašista. Sa moje strane bilo bi jako egoistično ne razmišljati o bezbjednosti familije. A, svi oni su na jedan način žrtve moga rada. Kretanje mi nije ograničeno, ali je kontrolisano. Što vam u isto vrijeme stvara osjećaj nekakve sigurnosti, ali i nelagode, pritiska. Poprilično šizofrena situacija.
Na to sve, treba ostati normalan, treba odagnati paranoju, ali sa druge strane čovjek mora i treba biti oprezan zbog svojih najbližih i na kraju zbog sebe. Ne bih rekao da su nedavni događaji uticali autocenzorski na mene. Na kraju krajeva, tu je javnost koja može dati sud o tome. Opet, žalosno je da u jednoj evropskoj zemlji u 2017. godini preko noći doslovno mijenjate mjesto boravka, izigravate nekakvog nomada i (kvazi)disidenta, samo zato što vam se “ne garantuje sigurnost”.
INTERVIEW.BA: Evidentno je da živimo u vrlo nasilnom društvu i ljudima je nekako najlakše svu agresivnost i frustracije izraziti na društvenim mrežama. Zašto tog bunta nema u stvarnom životu i protiv onih koji im istinski čine život izuzetno mizernim?
BURSAĆ: Da, naše (i ne samo naše društvo) je violentno. Ta banalnost svakodnevnog zla je očigledna na svakom koraku. Društvene mreže su samo kanal preko kojeg se nekažnjeno isijava to zlo. Ne bih se složio sa vama da bunta nema u stvarnom životu. Ima ga, ali je on potpuno obesmišljen i, dakako, krivo usmjeren. Vršnjačko nasilje, zlostavljanje u porodicama i drugi vidovi agresije su svakodnevna pojava. Jednako kao i na društvenim mrežama, uzrok je duboka nesreća i nerealizovanost pojedinca, a ovakvi vidovi agresije su, shvatićete me, najmanje opasni po pojedinca.
Zamislite kada bi svi oni atakovali na imovinu npr. lokalnih tajkuna? Pa, pojela bi ih prva mračna noć. Ljudi jesu socijalna bića, ali nisu mnogo odmakli od životinja. Pogotovo na Balkanu.
Zar mislite da postoji dovoljan broj ljudi koji će poduzeti konkretne akcije protiv nosilaca moći u našim palankama? A, nosioci moći su političari i tajkuni sa pratećom logistikom. Ja sam po pitanju takvog bunta izuzetno skeptičan.
INTERVIEW.BA: Kriza je permanentno stanje u BiH. Ovih dana svjedočimo pravoj drami u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Je li ovo početak kraja režima i samog Milorada Dodika?
BURSAĆ: “Drama” u NS RS je jedan igrokaz, preciznije ulazak u igru Dodikovih izazivača u vidu opozicije, koji na sebi svojstven način privlače medijsku pažnju. Što je u redu, ako ima nekog efekta. A, to će se pokazati za godinu dana. Početak kraja Dodikovog režima? Ne! Igrarije opozicije nemaju, sad za sad, nikakve veze sa krajem Dodikove vladavine. Lično smatram da opozicija nema kapacitet da ozbiljnije ugrozi Dodika i svitu mu.
A, stvar je vrlo jednostavna. Dodik kao pragmatičar jako dobro nacionalnim opijumom kontroliše mase, a sa druge strane on ima sve poluge vlasti i većinu medija u RS da to nastavi činiti. Jedina enigma je – koju će funkciju izbrati Dodik 2018. pošto po Ustavu ne može biti predsjednik. A, Dodikov pad? Dabome, desiće se iznutra, od strane nekog od SNSD jastrebova, onda kada nestane novca koji služi za podmirivanje njihovih potreba.
INTERVIEW.BA: Je li Dodik sam najveći problem ove zemlje ili ga ne možemo odvajati od ostale dvojice suparnika Izetbegovića i Čovića?
BURSAĆ: Nije Dodik najveći problem ove zemlje, a pogotovo mu nisu Čović i Izetbegović nikakvi suparnici. Oni su tek troglava simbiotička nacionalistička aždaja koja samo tako može egzistirati na vlasti. To prvo. A, drugo, pravi problem je koncept, preciznije inkubator ideja i duha u ovoj nesrećnoj zemlji koji navijek isto kreira sve nove i nove Dodike, Čoviće, Izetbegoviće. Dakle, i prije njih, a bojim se i poslije njih, doći će isti ili slični sa istom nacionalističkom dogmom kojom će hraniti narod, dok budu posve lijepo živjeli od šuplje demagogije. Da rezimiram – kriv je narod.
INTERVIEW.BA: Po vama, šta je potrebno da tri nacionalna korpusa shvate da njihovi lideri vrte stvari u krug i da od vječite zaštite nacionalnih interesa neće biti hljeba i boljeg života koji iščekuju?
BURSAĆ: Po meni, potrebno je da ljudska pamet prekorači plot “tri nacionalna korpusa”. Potrebno je da se građanin ove zemlje počne osjećati kao odgovoran pojedinac, a ne pripadnik nacionalnog stada. Potrebno je da taj pojedinac bude obrazovan, edukovan i hrabar, e da bi prepoznao navijek iste prodavače ubleha i trgovce ljudskim sudbinama. Tražim li puno? Na žalost, DA.
INTERVIEW.BA: Lideri se opet trude da nekako da vlastite narode nazor vežu za Hrvatsku, Srbiju i Tursku, dok im je njihova domovina i život u njoj vrsta privremenosti. Kako ovo utječe ne samo na identitet nego i praktični život preostalog stanovništva?
BURSAĆ: Ne trude se lideri uopšte. Samo koriste tu primitivnu narodnu osobinu oličenu u rusofiliji, srbofiliji, kroatofiliji, turkofiliji i ko zna kakvoj “filiji”, kako bi ojačali svoje predizborne pozicije. Ne rade oni to što su preko noći zavoljeli gore pobrojane države, nego zato što je to najjeftinij način da (opet) dobiju vlast. Ne vjerujete? Pogledajte malo oko sebe i vidite gdje smo, šta smo i ko smo zadnjih četvrt vijeka.
Pitate me za identitet. Ovaj narod, osim rodnog i religijskog, ima još jedino nacionalni identitet. Jer u zemlji bez privrede i poljoprivrede, bez kulture, umjetnosti i sporta, teško da i može imati neki drugi identitet.
INTERVIEW.BA: Kako ocjenjujete ulogu susjednih zemalja u svemu što se dešava u BiH? Prečesto se čini da se previše bave nama, i tada kada se bave, nama je situacija sve zamršenija.
BURSAĆ: Ma, susjedne (i manje susjedne zemlje) imaju svoje interese – političke, ekonomske, vojne, kulturne…pa u skladu s njima i djeluju. A, baš te zemlje su zadojene istom ili sličnom bolešću nacionalizma, tako da je vrlo lako vidjeti kako lideri istih na retorici krvi i tla (u ovom slučaju prema BIH) dobijaju političke poene svog plebsa. Ta matrica je uvijek ista. Npr. Hercegovac iz Zapadne Hercegovine u Zagrebu je seljak, ali za vrijeme izbora je “uzoran obiteljski čovjek i dobar katolik”. Srbin iz Banjaluke u Beogradu je Bosanac, a šta bi drugo mogao biti, ali ako srbijanskom rukovodstvu zatreba, u retoričkoj formi, dabome, postaje “kršni Krajišnik”.
INTERVIEW.BA: Očekujete li ikakve promjene na političkoj sceni nakon izbora 2018-te ili manje-više vjerujete da su pozicije već utvrđene?
BURSAĆ: Kako sada stvari stoje, očekujem da će nacionalističke partije osvojiti još ubjedljiviju pobjedu i da će samim tim doći do ukrupnjavanja političke scene na kojoj neće biti vidljive neke manje stranke. Dakle, što se mene tiče, sa lošeg na gore.
INTERVIEW.BA: Opozicija u RS-u pomalo pokazuje znake otpora prema vladajućoj garnituri, ali generalno gledajući stranke opozicije nikako da ojačaju i okupe se oko zajedničkog programa. Zašto?
BURSAĆ: Već sam kazao da se program opozicije u RS-u bazira na populističkim igrokazima, a ne na konkretnim stvarima. Ideološki, to je posve logično. Jer, pazite, SNSD je već odavno prisvojio desni i ultradesni dio glasačkog kolača. Pa, šta narodu da ponudi jedan SDS, koji je sam po sebi, po unutrašnjoj dijalektici, ultradesna partija? U Federaciji postoji neki mikrospektar lijeve provenijencije, ali on je otužno impotentan, elitistički i, rekao bi, potpuno infantilan kada je u pitanju pristup realnosti. Ponekad zaista nisam načisto da li ti ljudi žele da se bave surovom politikom balkanskom ili su u kakvom bridž klubu.
INTERVIEW.BA: U isto vrijeme traje egzodus naroda ka Zapadnoj Evropi. Kakve mislite da će biti posljedice ovoga?
BURSAĆ: U normalnim vremenima ovo bi bilo kulturno bogaćenje Evrope. U smutnim vremenima, kao što je ovo, seoba naroda predstavlja pogonsko gorivo za kojekave fašističke režime koji kao gljive poslije kiše niču diljem Evrope. Mogu se oni zvati kako hoće, ali im je populistički fašizam imanentan. Pa, pogledajte, nema desne partije u Evropi koja nije gradila svoj pobjednički program upravo na islamofobiji, na strahu od drugih i drugačijih.
INTERVIEW.BA: Zvuči kao šala, ali građani BiH se brže integrišu u EU od same zemlje i to doslovno fizički. Kako vama izgleda trenutno ono što se naziva “evropski put Bosne i Hercegovine”?
BURSAĆ: Evo konkretan slučaj. Više je prvačića iz Mrkonjić Grada ove godine upisano u osnovne škole u Beču, nego u rodnom mjestu i to je logično. Bilo bi potpuno licemjerno tražiti od ljudi da ostaju ovdje na ovoj opustošenoj zemlji. Na kraju krajeva, mislim da ni političarima to nije cilj. Ne znam jeste li primijetili, oni se u posljednjih par godina ne obraćaju više “svom narodu” ili “svojim građanima”, ne, oni se obraćaju “svojim glasačima”. To su dobro utvrđene baze uhljeba po državnim preduzećima ili kamarile tajkuna čiji je jedini posao izaći na izbore i glasati za ISTE. Pa dolazimo do apsurdne situacije u kojoj ni briselske birokrate ne žele nas ovakve u EU, a najveći saveznici su im upravo političari na vlasti koji svojim neradom samo daju povod Briselu za uvođenje nekog novog viznog režima u skorije vrijeme.
