U okviru održavanja ovogodišnjeg 57. po redu MESS-a, jednog od najznačajnijijih teatarskih festivala u jugoistočnoj Evropi, bh. javnosti je predstavljena fotomonografija sarajevskog fotografa Hidajeta Delića “Žene opkoljenog Sarajeva”. Direktor festivala Nihad Kreševljaković sa kolegicom Hanom Bajrović uredio je ovu fotomonografiju koja predstavlja izuzetno vrijednu dokumentarnu zabilješku o nedavnoj historiji Sarajeva. Za interview.ba Kreševljaković govori o važnosti sjećanja, ulozi žena u ratu i današnjem bh. društvu.
UPOZNATI PROŠLOST RADI BUDUĆNOSTI “Ne bih rekao da smo mi okrenuti prošlosti. Naprotiv, ovo čime se bavimo smatram apsolutno poptunom posvećenošću budućnosti. Bez poznavanja prošlosti, kao i bez svijesti o važnosti sadašnjosti, ne postoji ideja budućnosti. Sjećanje je važno ali ne samo zbog toga da bi pokazali da nam je ta karakteristika svojstvenija nego slonovima. Sjećanje zbog samog sjećanja nema puno smisla ako nas to sjećanje ne čini boljim ljudima.”
INTERVIEW.BA: Kroz Modul Memorije (2016.) organizirana je izložba fotografa Hidajeta Delića “Žene pod opsadom” koja je obuhvatila dio fotografija nastalih u prvoj godini opsade Sarajeva. Zbog čega ste se zainteresirali za ovu temu?
KREŠEVLJAKOVIĆ: Ima nekoliko razloga. Prije svega radi se o temi sa kojom se nismo dovoljno bavili. Zbog toga, kada smo se Velija Hasanbegović i ja sreli sa rahmetli Hidajetom te pregledali dio njegove nevjerovatne arhive, predložili smo da upravo žene opkoljenog Sarajeva budu tema na koju ćemo se fokusirati. Postoji još jedan razlog a taj je bio jedan podatak sa kojim sam se susreo a prezentiran je od strane UN Woman… Po jednoj njihovoj anketi, preko 70% od ispitanih 1.200 mladića u našoj zemlji reklo je da opravdava nasilje nad ženama. Zgroženi takvim podatkom željeli smo reći da se takvi ljudi ne razlikuju ni po čemu od onih koji su grad držali pod opsadom. Položaj žene ni danas u BiH nije dobar, a to je porazno i zbog onoga što je bila uloga i značaj žena u ratu.
INTERVIEW.BA: Zanimljivo je da Delić do tada nije imao izložbu kojom bi prikazao građanstvu šta se to sve nalazi na stotinama rolni filma koje je napravio. Kolika je dokumentarna vrijednost njegove arhive i šta će se desiti s njom?
KREŠEVLJAKOVIĆ: Jedan od zadataka programa Modul Memorije je upravo pronaći i prezentirati rad onih ljudi koje smatramo zapostavljenim i zanemarenim. Zvuči skoro nevjerovatno da smo kao dio Modula Memorije organizirali prvu poslijeratnu izložbu Hidajeta Delića!? Upravo zbog toga pored publicirane fotomonografije, nastojimo u što više gradova postaviti njegovu izložbu sa željom da nekako ublažimo tu nelogičnost. U pogledu arhive, koliko mi je poznato, ona je u posjedu obitelji Hidajeta Delića i iskreno se nadam da će je sačuvati na najbolji mogući način. Nažalost, u našoj zemlji institucije koje bi se trebale baviti tako važnim stvarima ne bave se ni sa onim puno jednostavnijim. Da su stvari onakve kakve bi trebale biti, država bi trebala otkupiti njegovo kolekciju i pohraniti je u nekom od naših arhiva ili muzeja.
INTERVIEW.BA: Šta sadrži Delićeva arhiva koju ste imali priliku vidjeti? Kakve su to bile Sarajke u periodu agresije, osim toga što su bile uvijek dotjerane i uredne, čak i u redovima za vodu?
KREŠEVLJAKOVIĆ: Hidajet ima toliko fotografija da smo mogli za bilo koju temu uraditi podjednako snažnu monografiju. Što se tiče žena one su bile žene i to je vjerovatno najprecizniji opis, uz napomenu da očigledno puno ljudi u nekoj svojoj gluposti zanemaruje značaj onoga što su žene značile u tom periodu. Sigurno da npr. povijest napisana iz perspektive žena izgledala bi mnogo manje agresivno i sa puno više emocija, te kao takva bila bi nam svima poučnija.
INTERVIEW.BA: Nažalost, fotomonografija “Žene opkoljenog Sarajeva” je izašla nakon Delićeve smrti, ali Vi nastavljate i dalje baviti se ovom temom kroz MESS i okrugli sto o temi “Žene opkoljenog Sarajeva nekad i sad”. Zašto je to važno i danas?
KREŠEVLJAKOVIĆ: Važno je jer je to iskustvo iz perioda opsade inspirativno i oplemenjujuće za sve ljude.
INTERVIEW.BA: Dok mnogi zagovaraju drugačije teme i okreću se budućnosti, Vi insistirate na dokumentovanju prošlosti kroz različite projekte. Kako bi najkraće objasnili važnost kulture sjećanja?
KREŠEVLJAKOVIĆ: Ne bih rekao da smo mi okrenuti prošlosti. Naprotiv, ovo čime se bavimo smatram apsolutno potunom posvećenošću budućnosti. Bez poznavanja prošlosti, kao i bez svijesti o važnosti sadašnjosti, ne postoji ideja budućnosti. Sjećanje je važno ali ne samo zbog toga da bi pokazali da nam je ta karakteristika svojstvenija nego slonovima. Sjećanje zbog samog sjećanja nema puno smisla ako nas to sjećanje ne čini boljim ljudima.
INTERVIEW.BA: 57. po redu MESS odvija se u više gradova, dok u isto vrijeme drugi međunarodni festivali polako nestaju. Šta čini MESS jakim i izdržljivim da je počeo da se širi i po BiH?
KREŠEVLJAKOVIĆ: MESS je jedan od najznačajnijih teatarskih festivala u jugoistočnoj Evropi, a to nije ni čudo s obzirom da se radi i o jednom od najstarijih evropskih festivala. Nakon 57. godina MESS nije više samo kulturni događaj već jedna ideja o samim nama. MESS je važna potreba našeg društva, a kao takav on nije samo sarajevski… Nije samo ni bosanski… MESS je jedna univerzalna ideja o važnosti umjetnosti za čovjeka.
INTERVIEW.BA: Već nekoliko godina ne postoji više obaveza da obrazovne institucije, škole i fakulteti, kao dio obaveznih aktivnosti trebaju posjećivati sarajevske teatre. Je li ovo minus samo za škole ili i za teatre?
KREŠEVLJAKOVIĆ: To je minus za društvo i njegovu budućnost.
INTERVIEW.BA: Grupa kulturnih i javnih radnika je proteklih godina ukazivala na namjerno uništavanje festivala i instituciju koje njeguju međunarodnu saradnju od strane vlasti. Vidite li da se išta tu mijenja ili i dalje traje proces provincijalizacije?
KREŠEVLJAKOVIĆ: Problem je vidljiv. Nastupio je nakon što je na poziciju ministrice kulture i sporta Federacije došla gospođa Dujmović a koja očigledno sprovodi politiku jednog blago rečeno kontroverznog političkog projekta koji insistira na etniciziranju kulture te podjeli novaca između Hrvata i Bošnjaka bez ikakvih viših kriterija. Očigledno je da su ovi problemi započeli nakon prepuštanja ministarstva kulture HDZ-u te krivce treba tražiti i među onim koji su iako su znali da će se ovo dogoditi zanemarili ovaj resor.
ZAMISLI 2018!
INTERVIEW.BA: Hajmo zamisliti 2018. godinu i rezultate izbora, prva slika Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?
KREŠEVLJAKOVIĆ: Ne vjerujem da će se ta slika značajno promijeniti od ove koju imamo danas. Malo će biti žena i koliko god to zvučalo grubo, za to ipak najveću krivicu snose žene. Njihova zakonska ravnopravnost nije nešto što tu ravnopravnost čini realnošću. Moraju se više angažirati, a ne zaboravimo da su upravo žene najčešće vrlo agresivne braniteljice patrijarhalnog društvenog modela.
INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?
KREŠEVLJAKOVIĆ: Najveći procenat žena u vlasti je u nekim od najrazvijenih zemalja poput nordijskih. Mogu zamisliti tri žene u Predsjedništvu i dao bih svoj glas spsobnim ženama, ali ne znam sada koga bih izdvojio. Meni je od političarki bila draga Azra Hadžiahmetović… Da sam u Visokom, glasao bih za Amru Babić… Ipak ima i žena u politici koje se ni po čemu ne razlikuju od onih loših političara muškaraca, a prva žena izabrana za predsjednicu manjeg entiteta završila je kao ratni zločinac…zločinka. Ne bih nikad glasao za ženu samo zato što je žena već zbog toga što bih joj vjerovao.
INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?
KREŠEVLJAKOVIĆ: Žene bi po nekoj logici trebale biti razumnije i manje agresivne u politici, ali iz dosadašnjih iskustava nemam neke jake argumente za to. U biti nema niti jedan razlog da glasamo niti za ženu niti za muškarca. Jedini kriterij kojim se vodim na glasanju je glasati za one kojim vjerujem, za one koji/e se bore za pravdu, koji/e govore istinu, koji/e se ne boje kriminalaca, koji/e se bore protiv korupcije, za poštene, sposobne, profesionalne, posvećene…
OVAJ INTERVJU PUBLICIRAN JE UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL
