Emina Busuladžić je zasigurno najpoznatija radnica tuzlanske Dite, koja je pokazala da se istrajnost i upornost isplate i koju ni narušeno zdravlje nije spriječilo da bude na čelu radnika koji se bore za svoja prava. Za sebe kaže da je bezobrazno uporna i iako u penziji, ističe kako za nju borba nije završena dok god ima obespravljenih radnika, prijatelja, komšija. Sada kao penzionerka želi pomoći drugim radnicima i kroz politički angažman. Za interview.ba bez ustezanja govori o ulozi sindikata u borbi za radnička prava u BiH te uništavanju industrije radi bogaćenja pojedinaca.
JA NE PRIHVATAM PORAZ “Ne prihvatam poraz kao rezultat. Jako sam tvrdoglava i nikad nisam ostavila nešto nedovršeno, sve moram do kraja dovesti. To ti govorim zato što moja borba naravno nije završena, nisam zadovoljna. Oko mene je jako puno nezadovoljnih prijatelja, komšija, rodbine. Radnici Dite su zadovoljni, rade, primaju platu, uplaćuju se doprinosi. Naravno, radnici koji su bili uz mene i koji su mi vjerovali. Ovi drugi su na birou i oni su gubitnici.”
INTERVIEW.BA: Nedavno ste se penzionisali, nakon 40 godina rada u fabrici Dita u Tuzli. Na šta ste najviše ponosni kao nekadašnja radnica ove fabrike u vrijeme kada radnici generalno nemaju na šta biti ponosni?
BUSULADŽIĆ: Sve vrijeme, od samog početka sam govorila za kriminalnu privatizaciju, za nerad pravosudnih organa, za spregu poslodavaca sa bankarima, za korupciju, za mobing nad ne samo radnicima, nego svim narodom. Kad govorim o narodu, ne mislim samo na Bošnjake, nego na sve narode u BiH. Za mene postoji podjela medu ljudima, na loše i zle. U kontaktu sam s mnogim radnicima eks Jugoslavije, a i sa dosta radnika cijelog svijeta. Ponosna sam zato što sam dokazala da sam bila u pravu, da moja borba nije uzaludna. Dokazala sam da se za moje bolje sutra samo sama mogu izboriti. Primjer drugima da se svi moraju boriti, biti ustrajni, da bolje sutra moraju sami kreirati. Imala sam cilj i prema tom cilju sam išla kroz trnje i bedeme, svaka prepreka me je usporavala, a u isto vrijeme ojačavala. Poslije svakog bedema sam bivala jača i moj inat sve snažniji.
INTERVIEW.BA: Postali ste poznati kao najhrabrija radnica, predsjednica Štrajkačkog odbora Fabrike deterdženata Dita iz Tuzle, koja je izašla na ulicu da se bori za svoja prava. Da li je vaša borba završila i da li su radnici dobili ono što su zaslužili?
BUSULADŽIĆ: Pa, hajde najhrabrija. Ja za sebe govorim bezobrazno uporna. Ne prihvatam poraz kao rezultat. Jako sam tvrdoglava i nikad nisam ostavila nešto nedovršeno, sve moram do kraja dovesti. To ti govorim zato što moja borba naravno nije završena, nisam zadovoljna. Oko mene je jako puno nezadovoljnih prijatelja, komšija, rodbine. Radnici Dite su zadovoljni, rade, primaju platu, uplaćuju se doprinosi. Naravno, radnici koji su bili uz mene i koji su mi vjerovali. Ovi drugi su na birou i oni su gubitnici.
Čovjek koji se bori, samim tim je pobjednik, a onaj koji se ne bori, on je u startu gubitnik.
Moraš znati da jako poštujem sebe i druge ljude oko sebe, ne dozvoljavam da me gaze, ucjenjuju ili, ne dao bog, potkupe. Svojim radom i zalaganjem sam stekla povjerenje, radnici su mi vjerovali i uvijek su mi bili iza leđa. Da znaš da sam uvijek bila na čelu i prva pred sudom, pred vladom i u koloni za Orašje. Nije me zaustavio ni povišen šećer, ni infarkt, ni angina pektoris, ni upala zglobova, a ni vrlo česti pijelonefritis.
INTERVIEW.BA: Fabrika Dita postala je sinonim uništene radničke klase u Tuzli, a i u BiH. Je li ovo recept za slične fabrike koje su bile/jesu u državnom vlasništvu?
BUSULADŽIĆ: Pa ne bih baš rekla da je Dita sinonim uništene radničke klase, prije bih rekla da je sinonim radničke borbe. Ako pogledamo okolo Dite, tj. industrijsku zonu Tuzle, nekad najjači gigant, šta sada vidimo, zonu sumraka, sve srušeno, spaljeno, uništeno. Moramo otvoreno reći da to nije neki prirodni tok događaja nego namjerno uništeno, devastirano. Uništena radna mjesta, automatski opada cijena rada. Od radnika prave robove bez prava glasa, bez ikakvih prava. Možda ovo zvuči pregrubo, ali je istinito. Pogledajte Zakon o radu, Zakon o kamatama, Zakon o stečaju. Sva radnička i ljudska prava su uništena. Kažeš, Dita državna fabrika. Sve fabrike su bile društvene, tj. svih nas. Dolazi rat, paravan za kriminal, 93.-94. sve što je društveno, tj. svih nas postaje državno, pa to oni nama poslije kao prodaju, nekome za certifikate, a bogami i nekome za pare. Ja sam digla kredit da kupim nešto što sam već dva puta otkupila. Šta je cilj? Pa, jednostavno, bogaćenje pojedinaca, kriminalna privatizacija. Nikad se niko nije upitao šta su radili pravobranioci.
INTERVIEW.BA: Koliko je za spašavanje Dite značila akcija za kupovinu proizvoda, koja se proširila na cijelu zemlju, a koja je trebala pomoći radnicima da opstanu, dobiju plate i isplate obaveze?
BUSULADŽIĆ: E, bogami, ovo mi je najdraže pitanje a i odgovor. Bez pomoći običnog naroda, kupca mi ne bi opstali. Akcija Selfi s Ditom je bila bum u državi. Kupuj domaće, kupuj kvalitet. U Diti je bilo jako puno akcija, kako čišćenja, ljepljenja naljepnica, teških fizičkih poslova. Dolazili su ljudi i nudili svoju pomoć. Kažem ljudi, jer samo ljudi mogu pokazati svoju dobrotu i pružiti pomoć kada je najpotrebnija. A nama je tada bila najpotrebnija. Mi to vraćamo kvalitetom. Svojim životom se zaklinjem da na domaćem tržištu nema kvalitetnijeg deterdženta od Arixa. Uvozi se samo smeće, u opisu mojih poslova bilo je i praćenje konkurencije. Ne govorim napamet.
INTERVIEW.BA: U Tuzli su 2014. godine započeti građanski protesti koji su se proširili na ostatak BiH. Radnici i građani su ustali da se bore protiv nepotizma i korupcije te političke elite, koja je uništila radničku klasu. Šta mislite da je ostalo od svega i zašto se borba ne nastavlja?
BUSULADŽIĆ: Februar 2014. g. događa se socijalni bunt. Februar 2014. je mjesec solidarnosti, humanosti, kada se studenti, đaci, penzioneri, zaposleni i nezaposleni prvi put pridružuju nezadovoljnim radnicima, koji su se godinama sami borili i protestovali. To je dokaz da se trebamo ujediniti i skupa braniti svoje dostojanstvo i pravdu. Nema ili ima vrlo malo zadovoljnih. U ovoj državi sve škripi.
Nekad sam jednom novinaru rekla da smo gladni, ali gladni pravde. A to je mnogo teže i bolnije od gladi za hranom.Vrlo često me ljudi zaustavljaju i govore da im je teže nego u ratu. Nisu nikad bili toliko poniženi, prevareni i izigrani.
Ne znam šta se dešava sa nezadovoljnim, mladi vide izlaz iz države, stari su u depresiji bez kraja. Hiljade radnih mjesta je uništeno, ništa se ne gradi. I mislim da će morati puknuti i da će biti mnogo gore i krvavije od februra 2014. g. Čovjek nema šta više izgubiti niti sačuvati, sve su mu uzeli. I vlast je svjesna toga pa zapošljava dosta policije.
INTERVIEW.BA: Kako ocjenjujete ulogu sindikata u borbi za položaj radnika? Gledajući sa strane, sindikati gotovo ništa ne rade da zaštite radnike.
BUSULADŽIĆ: Uloga sindikata u zaštiti radničkih prava, pa nikakva. Ovakav sindikat, potkupljivi, nikad nije vodio borbu za zaštitu radnika, nego je samo branio interese poslodavca, vlastodržca za svoj povlašteni položaj. Dokle god je sindikat razbijen na komadiće, usitnjen i razbijen, nikad ne možemo očekivati ništa od njih. Naravno, suvišno je reći da je potrebna totalna kadrovska promjena, godinama isti sjede, ne rade ništa, a za to dobivaju dobre plate. Dokle god se ne bude odgovaralo za učinjeno ili za neučinjeno, što se sindikata tiče, ne očekujemo ništa bolje. U par navrata u parlamentu sam po pitanju nekih zakona dobila odgovor, pa Bajramović je dao zeleno svjetlo.
INTERVIEW.BA: Sindikat već godinama najavljuje neke masovne proteste, ali se oni nikad ne realizuju. Šta mislite zbog čega?
BUSULADŽIĆ: Sindikat nikad neće povesti neke masovne proteste, ne sa ovim sindikalnim vodstvom. Od protesta u februaru 2014. godine oni su se prvi ogradili, pa šta onda možemo očekivati od njih. Zbog čega?! Pa nisu dobili zeleno svjetlo od vlastodržaca.
INTERVIEW.BA: Gledajući na vaše iskustvo borbe za očuvanje Dite, je li moguće izboriti promjene i zašto to radnici ne rade kada su dovedeni u bezizlanu situaciju?
BUSULADŽIĆ: Promjene ne da su moguće, nego su i što hitnije potrebne. One se moraju dogoditi. Prvo što treba uraditi i što je rak rana ovog društva je pravosuđe. Treba izvršiti izmjenu nakaradnih zakona, aktivirati neke postojeće koji nikad nisu aktivirani. Naravno, i u pravosuđu treba skinuti neke ljude koji su to sve aminovali. I što je najvažnije, skinuti nacionaliste koji nas zadnjih tridesetak godina sistematski uništavaju. Što nam oni više obećavaju bolje sutra, nama sve gore.
INTERVIEW.BA: Vjerujete li da će nam naredni izbori donijeti bilo kakav politički napredak, nova imena, iskorak ka budućnosti?
BUSULADŽIĆ: Evo nam prilike za sve da dođe do promjena. Radnicima Dite u toku njihove borbe bilo je potpuno isto, da li je SDA ili SDP. U BiH nikad nije postojala prava ljevica, prava socijaldemokratska stranka. Niko od stranaka nije stao na stranu radnika u protestima. Eh, sada se to malo mijenja. Jedini koji su se pridružili radnicima je DF, bili su sa nama u parlamentu na ulici, predaju amandmane za izmjene zakona koji se tiču radnika. Jednostavno, stali su na stranu radnika, boraca, penzionera, na stranu pravde. DF je mlada stranka, ulazi dosta novog članstva, ljudi koji su odlučili uzeti sudbinu u svoje ruke. Ljudi koji žele promjene i koji rade na tim promjenama.
Treba nam biti svima jasno, ako na vlasti ostanu isti ovi koji su nas uveli u rat, uništili privredu, pokrali i koji traže podjelu zemlje, za nas nema bolje budućnosti. Evo nam prilike za promjene. Na izborima mora se gledati kome dati glas. Ako nijemo podržavaš ove što nas uništavaju, ti više nisi posmatrač nego učesnik.Vrlo često govorim da ljudi počnu razmišljati svojom glavom, da sami o sebi odlučujemo, i na kraju da sami znamo kad nam je dobro, a ne da nam to drugi nameću. Ako na sljedećim izborima ne dođe do promjena, propast ćemo još više i dublje i mislim da nema nikakve šanse za popravak. Predugo propadamo. Bit ćemo balkanska Palestina, nacionalni torovi. A to nije ništa drugo nego ispunjenje želja nacionalistima.
ZAMISLI 2018!
INTERVIEW.BA: Hajmo zamisliti 2018. godinu i rezultate izbora, prva slika Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?
BUSULADŽIĆ: Strah me hvata ako ne dođe do promjena. To je godina biti ili ne biti. Mi stari smo dozvolili da se sve ovo događa i mislim da imamo i obavezu da ispravimo koliko možemo. Ja sutra svijetla obraza mogu stati pred svoju djecu, pred svoju unučad i reći, ja sam pokušala. Hajde da to svi učinimo, hajde da se pogledamo u oči, vidimo koliko je ko uradio za ovu zemlju. Ovo je prelijepa zemlja i za nju se treba boriti, ne treba odustajati. Mislim da je jasno da sam postala član DF i da sam u gradskom odboru i biću na listi za skupštinu TK.
INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?
BUSULADŽIĆ: Naravno da bih glasala za Hanku Vajzović, Svetlanu Cenić i Šeherzadu Delić.
INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?
BUSULADŽIĆ: Razlog zašto glasati za žene, pa muškarci predugo upravljaju zemljom i nisu se baš pokazali. Ili neće ili ne znaju bolje, oni k’o zadovoljni. Znamo, ako kuća ima pravu domaćicu, ženu, kuća cvate. Zato mislim da su žene one koje se mogu i moraju uključivati, odlučivati i stvarati bolju državu. One su to u stanju i napraviti. Sigurno, puno su odlučnije. Žena – lavica, sigurna porodica.
OVAJ INTERVJU PUBLICIRAN JE UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL
