Sakib Kopić i Sindikat solidarnosti postali su sinonim za borbu obespravljenih, poniženih i opljačkanih radnika u Tuzlanskom kantonu. Više od 15 godina traje borba protiv sistema koji štiti tajkune, a radnicima ne dozvoljava da ostvare najosnovnija prava. Kopić je zajedno sa kolegom nedavno uhapšen ispred Tužilaštva TK, jer su, kako ističu, tužili premijera za klevetu i tako stavljeni na listu za odstrel. Za interview.ba Kopić je ispričao svoja iskustva borbe za uništenu radničku klasu i firme koje su ih zapošljavale. Jedini izlaz iz sve teže situacije vidi u masovnim protestima radnika.
STEČAJNA MAFIJA UNIŠTAVA PRIVREDU “Mnogi ne znaju da je kriminal u stečaju veći od kriminala koji je učinjen pljačkaškom privatizacijom. Bit ću slobodan pa javno reći ko su pripadnici te stečajne mafije, da su to stečajne sudije, stečajni upravnici, sudski vještaci iz raznoraznih oblasti, te oni koji učestvuju i određuju ko će i u kom preduzeću biti stečajni upravnik, a to su predsjednici opštinskih sudova. Dovoljno je zaviriti u liste stečajnih upravnika pa ćete vidjeti kako to funkcioniše u praksi.”
INTERVIEW.BA: Nedavno ste uhapšeni zbog protesta ispred Tužiteljstva Tuzlanskog kantona i privedeni u prostorije MUP-a. Koji su razlozi za ovo hapšenje?
KOPIĆ: To u suštini i nisu bili protesti, jer uz proteste idu i transparenti, zastave, parole i druga ikonografija, što ovdje nije bio slučaj. Ovdje se radi o sastancima koji su se upravo na istom mjestu i u isto vrijeme, u kontinuitetu, održavali već punih osam godina, i do sada, svih ovih osam godina, to nikom nije smetalo. Onog momenta kada smo se mi drznuli, 28.06.2017., da preko našeg ovlaštenog pravnog zastupnika, advokatske kancelarije Muhić i drugi, iz Tuzle, podnesemo tužbu za klevetu protiv premijera Tuzlanskog kantona Bege Gutića, tog momenta smo praktički stavljeni na listu za odstrel, jer smo se zaboga usudili tužiti jednu takvu političku “veličinu” i “gromadu”.
Tužba je podignuta zbog premijerovih izjava u centralnom dnevniku TV 1,06.05.2017., kada je za čelnike Sindikata solidarnosti ustvrdio, da smo opljačkali preduzeće u kom radimo za 100 hiljada KM, da smo saradnici stranih obavještajnih službi, da smo strani plaćenici, da uz njihovu finansijsku potporu odlazimo na seminare širom svijeta, da se lažno predstavljamo kao Sindikat i druge nebuloze. I do sada je premijer u javnosti često znao svojim izjavama blatiti Sindikat solidarnosti i njegove čelnike, jer smo mu mi očigledno onaj mali kamenčić u njegovim skupim cipelicama, koji ga žulja, ali nema načina da ga odstrani, pa smo mi prelazili preko toga, jer nije bilo dovoljno argumenata za podizanje tužbe, da bi ih sada imali na pretek.
Od momenta podnošenja tužbe, vlast, predvođena premijerom, kreće u klasičan lov na vještice, kreće u konačan obračun sa čelnicima Sindikata solidarnosti. Nastoje nas po svaku cijenu ukloniti sa platoa ispred NLB Banke, pod raznoraznim izgovorima, jednom je to navodno izvođenje radova na krovu zgrade, jer su zabrinuti za našu sigurnost, pa onda transakcije novcem sa specijalnim vozilom, mada je do sada za ovih osam godina bilo na stotine takvih transakcija i nikada im nismo bili smetnja, jer smo se nalazili na sasvim drugom kraju platoa. Svaki put su do našeg dolaska uspijevali ukloniti sve radnika sa te lokacije, da bi ja i moj kolega Tanović po dolasku, i to kao klijenti banke po više osnova sjedali na ta mjesta. Redovito su na tim našim sastancima bile prisutne jake policijske snage, koje su brojale oko 25 uniformisanih policajaca i oko sedam krim inspektora u civilu.
Upravo tog 23.08.2017. kada smo nezakonito uhapšeni, oni su do našeg dolaska uspjeli zastrašiti i ukloniti sve radnike. Odmah po dolasku i ja i moj kolega Tanović smo kao klijenti banke sjeli na to, navodno zabranjeno mjesto. Vidjevši to, komandir policije odlazi do šefa obezbjeđenja banke, gdje sa njim dogovara način našeg uklanjanja. Znali smo tačno šta smjeraju, jer je ubrzo stiglo specijalno vozilo za prevoz novca, ali je to vozilo parkirano tačno pored klupa za odmor na platou, dakle sasvim daleko od službenog ulaza u banku, gdje su se te transakcije i do sada odvijale. Ovo je urađeno tako iz dva razloga, kako bi vozilom od prolaznika zamaskirali naše hapšenje koje će uslijediti i kako bi imali valjan razlog za hapšenje. Tako se i desilo, jer smo mi kao klijenti banke, odbili da se udaljimo sa tog zabranjenog, a neobilježenog prostora. Ubrzo je uslijedilo naše hapšenje.
INTERVIEW.BA: Godinama se borite za prava radnika na području Tuzlanskog kantona, zajedno sa kolegom Enesom Tanovićem. Postoji li nada, uopšte, za radnike uništenih firmi?
KOPIĆ: Naravno da nada uvijek postoji i da nada posljednja umire. Za većinu tih uništenih preduzeća ne postoji više nikakva nada za njihovim oživljavanjem, izuzev Dite,TTU-a, Livnice i Konjuha, koji su se, bar za sada, zahvaljujući fanatičnoj upornosti radnika i uz doprinos i Sindikata solidarnosti, uspjeli spasiti od likvidacije. Većina radnika iz tih uništenih preduzeća je u životnoj dobi kada su prestari za novo zapošljavanje, a dobar dio njih je premlad za penzionisanje. Dakle, nada u rješenje njihovog radno-pravnog statusa postoji.
Kao prvo,Vlada Federacije mora pod hitno donijeti zakon o povezivanju staža, kako radnicima u preduzećima sa većinskim državnim kapitalom, tako i radnicima u preduzećima sa većinski privatnim kapitalom. Taj zakon bi koštao Federaciju oko 1.5 milijardi KM.
Međutim, Vlada ima sasvim drugi plan i želi povezati staž samo radnicima koji rade u preduzećima sa većinskim državnim kapitalom, što je klasičan primjer diskriminacije. Pa zar je radnik u preduzeću sa većinskim privatnim kapitalom kriv što mu poslodavac nije uplaćivao doprinose, zar je taj jadni radnik kriv što se njegov poslodavac bogatio, varajući i državu i radnike?! Odgovor se nameće sam po sebi. Naravno da radnik nije kriv, već su krive institucije sistema, a tu prije svih mislim na Poreznu upravu Federacije i inspekcijske organe, koji nisu bili na visini zadatka. Nisu valjano odradili svoj posao, već su to samo nijemo posmatrali, a nerijetko ćutke prelazili preko očiglednog kršenja zakonskih propisa od strane poslodavaca. Dakle, bili su u službi tajkuna, a ne u službi pravne države i sad bi ceh njihovog očiglednog nerada i javašluka trebali plaćati obespravljeni radnici. Vlastima mogu poručiti samo jedno:”E pa gospodo, tako neće moći!”
Drugi zakon koji bi se također što žurnije morao donijeti jeste zakon o socijalnom zbrinjavanju svih građana, kao što je slučaj u svim zemljama Evropske unije kojoj naši političari navodno toliko streme, po kome bi svaki nezaposleni građanin trebao biti socijalno zbrinut sve do momenta njegovog zapošljavanja. Mi danas po tom pitanju imamo jedan apsurdan zakon, po kome radnik koji ostaje bez posla, a mahom su to osobe starije životne dobi, može biti materijalno zbrinut maksimalno dvije godine. Pita li se iko od naših političara koji nam kroje ovako nakaradne i nehumane zakone, šta poslije dvije godine?! Od čega će ta osoba živjeti, ako se to životom može i nazvati.
Potrebno je, također, donijeti Zakon o penzijsko-invalidskom osiguranju, ali ne u ovoj formi, kakvog ga je u parlamentarnu proceduru uputila Vlada Federacije i koji je već tri puta doživio debakl u Domu naroda FBiH. Po tom vladinom prijedlogu, koji favoriziora one koji su na budžetskim jaslama i zaposlenike u profitabilnim javnim preduzećima i ustanovama, radnici iz realnog sektora, dakle, iz sektora gdje se stvara nova vrijednost, gdje je prosjek plaća upola manji od prosjeka Federacije, bi imali minimalnu penziju od 326 KM, po predloženom bodovnom sistemu. Dakle, po tom prijedlogu Zakona, gotovo 70% penzionera iz realnog sektora bi bili socijalni slučajevi, što je apsolutno neprihvatljivo.
Naš prijedlog bi bio, da radnici koji odu u penziju sa punim radnim stažom, imaju zagarantovanu penziju od 600 KM. Po već pomenutom Vladinom prijedlogu, zagarantovana penzija nije bila ni predviđena, već je naknadno prihvaćen amandman HDZ-a, po tom prijedlogu bi istu penziju od 326 KM imali radnici sa napunjenih 65 godina starosti i 15 i više godina staža i radnici iz realnog sektora sa punih 40 godina radnog staža. Potrebno je, naravno, ograničiti i iznos najviše penzije, jer je apsurdno da, recimo, kod eventualnog povećanja penzija od 10 posto, onima sa najvećom penzijom to povećanje iznosi skoro isto kao i minimalna penzija od 326 KM.
INTERVIEW.BA: Vaša neumorna borba protiv kriminala i korpucije zasmetala je određenim političkim strukturama. Zbog čega ste kao pojedinac odlučili boriti se protiv sistema koji je na strani tajkuna, a u kojem su radnici dovedeni na margine društva?
KOPIĆ: Razlog leži u činjenici da je ogroman broj obespravljenih radnika, koje su izdali ponajprije njihovi sindikalni predstavnici u preduzećima iz kojih dolaze, a onda i predsjednici, kako granskih, tako i krovnog Sindikata BiH, koji su u stvari produžena ruka vlasti, sa kojima tijesno sarađuju na porobljavanju radničke klase. Donošenje svih zakona koji se direktno tiču prava radnika, poput Zakona o stečaju, Zakona o radu, opštih i granskih kolektivnih ugovora, novi prijedlog Zakona o PIO, su aminovali svi predsjednici granskih i krovnog sindikata.
Dakle, na sceni je klasična izdaja radničke klase i to od onih koji se lažno kunu kako su oni jedini istinski i pravi zaštitnici radnika, radničkih interesa i radničkog pokreta uopšte. Upravo su ta sindikalna veleizdaja i njihov apsolutni nerad bili naš glavni motiv i razlog osnivanja jedinog nezavisnog sindikata u našoj državi, Sindikata solidarnosti. Kada vam u Sindikat iznenada bane 120 obespravljenih radnika Remont montaže, kada vam se za pomoć obrati 30 obespravljenih radnika Borca iz Banovića, 150 radnika Tuzla puteva, 20 radnika Unioninvesta mašinska montaža, 50 radnika Tuzla Kvarca, 150 radnika Fortune iz Gračanice, preko 100 radnika Hotela Tuzla, 250 radnika Polichema, 16 radnika Direkcije za izgradnju grada Tuzle i inih, eto, to je i naš i moj lični motiv za borbu za obespravljenu poniženu i opljačkanu radničku klasu, to je naš motiv koji nam daje snagu za nastavak borbe protiv tajkuna i tajkunizacije naše države.
INTERVIEW.BA: Da li je bilo pokušaja “kupovine” u zamjenu za ćutanje?
KOPIĆ: Na ovo pitanje ću vrlo kratko odgovoriti. Da, bilo je, ali onih indirektnih, direktnih nije bilo, jer je svima koji bi to pokušali jasno da sa nama nema nikakve trgovine i kupovine i da nemamo cijenu, pa zbog toga to i ne pokušavaju.
INTERVIEW.BA: Sindikat solidarnosti, na čijem ste čelu, nosilac je inicijative za utvrđivanje neustavnosti Zakona o stečaju. Iako je Ustavni sud proglasio Zakon o stečaju neustavnim, zašto politički predstavnici u BiH ignorišu odluku Ustavnog suda i ne mijenjaju zakon koji šteti radnicima?
KOPIĆ: Mi smo sa profesorom Zlatanom Begićem, koji je pisao apelaciju, Milanom Dunovićem, potpredsjednikom Fedracije, koji ju je u naše ime uputio Ustavnom sudu FBiH, uz nesebičnu podršku i pomoć Mahira Mešalića, zastupnika u Zastupničkom domu Federalnog Parlamenta, uspjeli oboriti Zakon o stečaju. Bitno je napomenuti činjenicu da je ova presuda ugledala svjetlo dana 10 mjeseci nakon njenog donošenja, dakle, skrivana je od očiju javnosti sve to vrijeme, vjerovatno s ciljem da se u međuvremenu donese novi, po radnike još pogubniji Zakon o stečaju, čime bi ta presuda izgubila svaki smisao, pa bi se onda moralo, kao jedinom rješenju, pribjeći pisanju potpuno nove apelacije, što bi svakako iziskivalo dosta vremena, truda i napora, jer je dobro, stručno i naučno obrazložena apelacija u stvari jedno manje naučno djelo.
Nakon ove presude, dolazimo do jednog apsurda, da se Vlada Federacije, umjesto da pomenutu presudu u cijelosti implementira, kroz izmjene i dopune Zakona o stečaju, odlučuje za sasvim drugu varijantu, da Ustavnom sudu FBiH uputi,i to nakon isteka roka predviđenog za to, zahtjev za preispitivanje njihove presude, što je, po nama, samo kupovina i bespotrebno gubljenje vremena. Na taj njihov zahtjev, podnosilac apelacije mora odgovoriti, što je u zakonski predviđenom roku i urađeno. Iz njihovog ponašanja da se zaključiti da ih je ova presuda sve šokirala, da su zatečeni i iznenađeni, te da im ta presuda uopšte ne odgovara. Upravo zbog ove presude je stopirano preko 600 stečajnih postupaka u Federaciji BiH, no ta činjenica nimalo ne zabrinjava naše vlastodršce. Porazna je činjenica da gotovo sve stečajne sudije i stečajni upravnici ne znaju pravilno protumačiti i implementirati pomenutu presudu, što ja tumačim kao njihovu elementarnu pravnu nepismenost i neupućenost.
INTERVIEW.BA: Nedavno je uhapšen direktor firme Fortuna sa saradnicima. Poznato je da ste u proteklih godinu dana, više puta ukazivali na problem radnika Fortune. Postoje li slični primjeri gdje su direktori javnih preduzeća uništili iste, a nisu nikada procesuirani?
KOPIĆ: Kada je u pitanju Fortuna iz Gračanice, moram reći da je ogroman pritisak koji smo zajedno sa radnicima Fortune vršili prema institucijama sistema, urodio plodom, tako da su se iza brave, za naše prilike izuzetno brzo, našli kreatori tog ogromnog kriminala, na čelu sa Safetom Pjanićem, vijećnikom Opštinskog vijeća Gračanica, inače bivšim direktorom Fortune i Vlasnikom Fortexa, Fortoba i Fortunata, kćerki firmi osnovanih u Fortuni. Po prvi put se desilo da je u akciji razotkrivanja kriminala uhapšen i jedan stečajni upravnik, što bi svakako za one koji odlučuju o dodjeljivanju stečajnih predmeta trebalo biti zvono za uzbunu.
Ima i onih preduzeća sa 100-postotnim državnim kapitalom, gdje je učinjen ogroman kriminal, a da nikada niko od direktora za taj kriminal odgovarao nije. Jedan od takvih primjera je i “Aida”, u koju je Kantonalna vlada, čuvajući socijalni mir, iz budžeta upumpala preko 6 miliona KM nepovratnih sredstava, a da niko nikada nije vodio računa o namjenskom trošenju novca poreznih obveznika.
Vlada je imenovala menadžment i druge upravljačke strukture, pa je na kraju “Aida” otišla u stečaj sa dubiozom od preko 60 miliona KM, a da za to niko nije, niti će odgovarati. Da apsurd bude veći, direktori su bili na platnom spisku Vlade TK.
Tu je i nezaobilazni primjer TTU-a, gdje je država, nakon raskida privatizacijskog ugovora, bila jedini vlasnik, i također postavljala upravljačku strukturu, da bi na kraju i TTU doživio sudbinu “Aide”, sa također ogromnom dubiozom, za koju niko nikada odgovarao nije. TTU je, moram to reći, namjerno gurnut u stečaj, kako bi se zataškala i zaboravila njihova potraživanja prema vani u iznosu od oko 25 miliona klirinških dolara, oko 40 miliona KM, koja su prema tvrdnjama radnika naplaćena, novac je ušao u našu zemlju, ali mu se kasnije gubi svaki trag. To vam je poput nedavno naplaćenog prijeratnog duga Ruske Federacije, koji su između sebe raskrčmile vlade oba entiteta, države i Brčko distrikta, mada su taj novac, izvodeći radove, zaradila naša preduzeća, koja se na kraju nisu ništa ni pitala oko raspodjele tih sredstava.
Ne mogu a da ne pomenem i Livnicu čelika, koja je također doživjela sudbinu “Aide” i TTU-a. Nakon raskida privatizacijskog ugovora, sud je naložio Vladi TK da vrati stvari u prvobitno stanje, odnosno da likvidira fantomsku firmu u firmi, Bosnia Valves, koju je osnovao Drago Jurić, te da sve radnike iz te fantomske firme vrati u Livnicu čelika. Vlada nikada nije uradila ono što joj je od strane suda naloženo, pa zbog toga danas ispaštaju radnici, jer i pored činjenice da je Livnica nedavno prodata u stečaju za 13.9 miliona KM, što je dovoljno za izmirivanje svih obaveza livnice i prema radnicima i prema ostalim povjeriteljima, radnici od toga neće imati nikakve koristi, jer se svi, izuzev tri radnika, još uvijek vode na onoj fantomskoj firmi Bosnia Valves, koja ima ogromne obaveze, a nema nikakve imovine, u kojoj je također pokrenut stečajni postupak.
No, zato će najviše koristi imati Drago Jurić, koji je i radnike i Livnicu zavio u crno, pa je zbog kriminala koji je počinio u Livnici, pravomoćno osuđen na godinu dana zatvora. Kaznu je platio novcem opljačkanim iz Livnice, tako da u zatvoru nije proveo niti jedan jedini dan. Bitno je napomenuti i to da je Drago Jurić, nakon raskida privatizacijskog ugovora, tužio Livnicu čelika, dobio pravosnažnu presudu u iznosu od oko 130.000 KM, koja se sa zateznim kamatama popela na oko 230.000, što je svakako još jedan u nizu apsurda u ovoj zemlji zvanoj apsurdistan.
INTERVIEW.BA: Vaša borba za obespravljene radnike i građane Tuzle i drugih gradova TK traje više od osam godina. Da li se u ovom periodu bilo šta promijenilo?
KOPIĆ: Moja, kao i borba mog kolege Tanovića, traje neprekidno već punih 15 godina. Sve je počelo sa otvaranjem stečajnog postupka u Polihemu, u martu 2002. Tada smo uspjeli, istina za kratko, spasiti Polihem od likvidacije i pokrenuti proizvodnju u stečaju 2004. i to na silu dobijenim novcem od Vlade TK, u iznosu od 1.5 milion KM. Uspjeli smo vratiti preko 250 radnika na njihova radna mjesta. Ova idila je, na našu žalost, trajala vrlo kratko, jer smo prodati kroz stečajni postupak poljskoj “Organici”, iza koje stoje naši domaći tajkuni. Nakon nepune dvije godine, Poljaci su ugasili proizvodnju, otjerali svih 250 radnika na biro. Danas tu više nema ni jednog jedinog zaposlenog. Danas je situacija mnogo gora. Sve je više obespravljenih, sve je više korisnika javnih kuhinja, sve je više onih koji roveći po kontejnerima nastoje prehraniti svoju porodicu, sve je više onih, mahom mlađih osoba, koji zbog beznađa i nemogućnosti zaposlenja, zauvijek napuštaju ovu zemlju, tako da će naša zemlja, ukoliko se ovakav trend nastavi, vrlo brzo postati zemlja staraca.
INTERVIEW.BA: Protesti 2014. godine počeli su u Tuzli, a Sindikat solidarnosti bio je učesnik promjene vlasti na području Tuzlanskog kantona. Tri godine nakon toga, situacija i prilike u kojim živimo su možda još i teže. Nakon ovog iskustva, vjerujete li da protesti mogu promijenti stanje u bosanskohercegovačkom društvu?
KOPIĆ: Naravno da vjerujem da se samo masovnim protestima stanje u zemlji može drastično promijeniti na bolje. Ja sam siguran, i u to sam potpuno ubijeđen, da se stanje u ovoj zemlji može promijeniti na bolje samo masovnim protestima, masovnim izlaskom naroda na ulice. Dakle, narod i ulica to jedino mogu promijeniti i niko drugi. Svi smo izvukli određene pouke iz februara 2014, pa te greške sigurno neće biti ponovljene. Tada su političari među demonstrante ubacili svoje igrače, koji su proteste sa otvorenog, prebacili u zatvoreni prostor i tu je bio kraj protesta. Kome ćete protestirati u pozorištu ili pak BKC-u? Gluvim zidovima. Tadašnji plenumi su bili SDP-ov proizvod, to sam govorio i tada, kao i sada.
INTERVIEW.BA: Spominjete često da je u Tuzlanskom kantonu na sceni stečajna mafija. Na koga ste konkretno mislili kada ste upućivali na ove nezakonite radnje?
KOPIĆ: Da, u pravu ste, često koristim u svojim javnim istupima termin stečajna mafija. Mnogi ne znaju da je kriminal u stečaju veći od kriminala koji je učinjen pljačkaškom privatizacijom. Bit ću slobodan pa javno reći ko su pripadnici te stečajne mafije, da su to stečajne sudije, stečajni upravnici, sudski vještaci iz raznoraznih oblasti, te oni koji učestvuju i određuju ko će i u kom preduzeću biti stečajni upravnik, a to su predsjednici opštinskih sudova. Dovoljno je zaviriti u liste stečajnih upravnika, pa ćete vidjeti kako to funkcioniše u praksi.
Imate stečajnih upravnika koji vode po 5,10,15, a ima jedan slučaj u Krajini, gdje jedan stečajni upravnik vodi, vjerovali li ne, 17 stečajnih postupaka, a na drugoj strani imate stečajne upravnike sa te iste liste, koji nisu nikada dobili niti jedan predmet.
Često sam sebi pa i drugima postavljam jedno logično pitanje, može li se istovremeno sjediti u 17 fotelja, a da se te fotelje nalaze na 17 različitih lokacija? Može, naravno, u ovom našem apsurdistanu. O nevjerovatnim razmjerama kriminala koji se dešava u preduzećima u kojima je pokrenut stečajni postupak dovoljno govori podatak da je 99% njih likvidirano, a njihova imovina prodata u bescijenje. Uzmimo primjere zapadnih zemalja, gdje u 90% slučajeva preduzeća koja su otišla u stečaj samo promijene vlasnika i nastavljaju sa istom djelatnošću.
Tu dolazimo do famoznih sudskih vještaka, koji će, recimo, imovinu koja vrijedi milion KM, po nečijem nalogi i direktivi, procijeniti na više nego minornih 40 – 50 hiljada KM, a nerijetko i ispod te cijene i to za već unaprijed poznatog kupca. Običan građanin i da ima te novce, do te imovine ne bi mogao doći, jer je njen vlasnik određen mnogo ranije. Niko nikada nije izvršio reviziju nijednog stečajnog postupka, a kad bi kojim slučajem ta revizija bila urađena bar na jednom uzorku, došlo bi se do frapantnih podataka o nevjerovatnim razmjerama kriminala u stečajnim postupcima.
Mnogi ne znaju da po zakonu stečajne sudije i stečajni upravnici mogu sami sebi dodijeliti vrlo visoku novčanu nagradu, za dobro obavljen posao, za likvidaciju još jednog privrednog subjekta, što je zaista šokantno. Zbog svega navedenog, mi se zalažemo za provjeru imovine koju u svom posjedu imaju i sudije i upravnici i vještaci, jer bi nam ta provjera razotkrila mnoge stvari.
INTERVIEW.BA: Iz Tuzle dolaze najdrastičniji primjeri obespravljenih radnika, uništenih firmi i beskrupulozne pljačkaške privatizacije. Ima li ikakvih naznaka da će se kroz pravni sistem ovo riješiti?
KOPIĆ: Kategorički tvrdim ne, nema nikakvih naznaka da bi se to mogli desiti kroz pravni sistem. Ovo vam govorim iz razloga što nam je treći stub vlasti, sudstvo i tužilaštvo, najslabija karika ili poluga. Politika je taj stub vlasti uzela pod svoje skute, pa se zbog toga kod nas i ne procesuiraju velike ribetine, već nam na minornim i gotovo beznačajnim slučajevima, taj stub vlasti šalje signal, da je navodno još živ, u šta ja s pravom sumnjam. Kada bi taj stub srama, a ne vlasti, kojim slučajem konačno proradio u punom kapacitetu, onda bismo morali odmah, ovog trena, početi sa izgradnjom novih zatvorskih kapaciteta. Sve dok se to ne desi, situacija će biti svakim danom sve teža i teža.
INTERVIEW.BA: Isti ljudi vladaju BiH preko 20 godina, tako su odlučili građani. Mogu li kadrovi koji su stvorili haos, taj haos i srediti?
KOPIĆ: Mnogi koji se politikom bave dvadeset i više godina su postali politički milioneri. Oni za jedan mandat zarade novca koliko radnik iz realnog sektora ne zaradi za čitav radni vijek i to sve po zakonu. Oni koji su sustavno, već pune dvije decenije bili rušitelji ove prelijepe zemlje, ne mogu nikako danas biti njeni graditelji. Oni koji su smišljeno napravili ovaj haos, ne mogu taj haos zaustaviti i staviti ga pod kontrolu.
ZAMISLI 2018!
INTERVEW.BA: Hajmo zamisliti 2018. godinu i rezultate izbora, prva slika Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?
KOPIĆ: Ja sam jedan od onih koji smatra da su žene u mnogim stvarima puno sposobnije od muškaraca. Da se ja pitam, volio bih u svim institucijama, parlamentima i vladama vidjeti natpolovičnu većinu žena, jer mislim da bi one mogle biti taj motor i ta pokretačka snaga koja će nas izvući iz ovog gliba u koji smo zapali.
INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?
KOPIĆ: Izabrao bih tri novinarke, koje izvrsno poznaju problematiku naše zemlje. Moj izbor bi bile: Maja Nikolić, Elma Kazagić i Duška Jurišić.
INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?
KOPIĆ: Ja bih glasao za žene zato što su one humanije, osjećajnije, karakternije, odlučnije, upornije i nadasve, sposobnije.
OVAJ INTERVJU PUBLICIRAN JE UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL
