Ivica Đikić je novinar i urednik tjednika Novosti, koji izlazi u Hrvatskoj. Nekadašnji je suradnik kultnog splitskog tjednika Feral Tribune. Osim po novinarskom, Đikić je poznat i po iznimnom književnom djelu. Njegov posljednji roman “Beara” istovremeno je dokumentarna priča, rekonstrukcija genocida u Srebrenici, ali i vrlo hrabra potraga za motivacijom.
GENOCID KAO POSAO “Beara nije bio neuračunljivi manijak i privatno zainteresirani osvetnik: njemu je genocid bio posao prema kojem je osjećao odgovornost veću nego prema ljudskosti, moralu i zdravom razumu”
INTERVIEW.BA: Vaš roman Beara jedan je od rijetkih koji se ne svodi na opis zločina, nego pokušava ući u motivaciju. Koliko je bilo teško doći do toga?
ĐIKIĆ: Po mom mišljenju, jedno od ključnih mjesta u pisanju književnosti, i točka koja dijeli književnost od novinarstva i historiografije, jeste doći, odnosno pokušati doći do onoga što pokreće likove da čine ono što čine, ili što ih motivira da se ne pokreću ni u kojem smjeru. Ne vjerujem u književnost koja isporučuje decidirane i konkretne odgovore kad je u pitanju motivacija likova ili bilo što drugo: vjerujem da je književnost kompleksna umjetnička i intelektualna potraga za odgovorima. Književnost nije ispisivanje dijagnoza, recepata ili presuda: književna sredstva su suptilnija, traže razmišljanje čitatelja i prodiru u srž dublje nego što to mogu dijagnoze i sudske presude.
INTERVIEW.BA: Kako ste se odlučili na pisanje Beare s obzirom na ukupan društveni kontekst u bivšoj Jugoslaviji?
ĐIKIĆ: Nisam se obazirao na aktualni društveni i politički kontekst; uostalom, ovaj roman nastajao je desetak godina. Srebrenica je, po mom uvjerenju i po mom shvaćanju svijeta i života, najvažnija tema našeg doba, naročito za nas koji živimo ovdje.
Kakav god bio društveni i politički kontekst, genocid nad srebreničkim Bošnjacima dovijeka će stršiti nad ovim prostorom kao opomena što su obični ljudi spremni učiniti kad se za to stvore odgovarajuće političke, ideološke i društvene okolnosti.
A srpsko političko i vojno rukovodstvo godinama je stvaralo pretpostavke da se dogodi genocid, odnosno da dovoljna količina ljudi na jednom prostoru provede višednevno masovno ubijanje te da još veća količina ljudi na istom prostoru podrži ubijanje ili da samo okrene glavu na drugu stranu.
INTERVIEW.BA: Šta mislite o kritikama da ste genocidu dali ljudsko lice?
ĐIKIĆ: Mislim da ljudi koji potpisuju takve kritike, a radi se o ljudima s nacionalističke i šovinističke desnice u Hrvatskoj, naprosto nisu pročitali moju knjigu, već su pročitali samo neke moje intervjue povodom Beare i tendenciozno izvadili samo ono što im se uklapalo u unaprijed postavljenu tezu da opravdavam zločin i zločince. Jer što bi mogao drugo netko tko je radio u Feralu i tko je posljednjih nekoliko godina zaposlen u Novostima, tjedniku Srpskog narodnog vijeća. Ja sam genocidu pokušao dati ime i prezime, odnosno imena i prezimena, jer genocid nije učinila neka viša sila ili neko više neidentificirano Zlo: genocid su počinili konkretni ljudi koji u najvećem broju slučajeva u svom dotadašnjem životu nisu pokazivali da su patološki ubojice i kriminalci.
INTERVIEW.BA: Je li u pisanju ovakvog romana bilo teško održati balans između fikcije i fakcije?
ĐIKIĆ: Teško se, prije svega, bilo odlučiti između fikcije i dokumentarizma u pisanju o srebreničkom genocidu. Dugo mi je trebalo da shvatim da faktografiju trebam izložiti kao da je riječ o fikciji, ispripovijedati jednu priču kao roman a da sve bude precizno, točno i konkretno, kao što je bilo u stvarnosti. Kad sam došao do toga, sve drugo bilo je mnogo lakše, uključujući izbjegavanje brojnih skliskih točaka, a tu ponajprije mislim na rizik od skretanja u patetiku i moraliziranje, kao i na opasnost da se lako naruše unutrašnja logika i dosljednost književnog postupka.
Ono što je najviše romaneskno u Beari jest ono što se na prvi pogled najteže vidi i što, zapravo, ne treba da se vidi: to je ritam pripovijedanja, dramaturgija svedena na elementarno, to jest na približavanje glavnom liku i na, veće ili manje, udaljavanje od njega, udaljavanje da bismo vidjeli kontekst i da bismo osjetili atmosferu u kojoj glavni lik, kapetan bojnog broda Ljubiša Beara, u svojoj pedeset i šestoj godini, postaje organizator i predvodnik najvećeg etnički motiviranog masovnog ubijanja u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
INTERVIEW.BA: U romanu je dominantna veza između zločinca i ideologije. Može li se zločinstvo svesti isključivo na ideologiju i kako gledate na to iz vašeg novinarskog iskustva?
ĐIKIĆ: Srebrenički genocid toliko je kardinalan događaj da ga, po meni, nije moguće objasniti isključivo ideološkom zaluđenošću zločinaca, naročito kad je riječ o postupcima generala Mladića, ali velikosrpska ideologija podarila je nužni okvir, ili više opravdanje, za manifestaciju zločinačkih sklonosti, koje su čučale u mnogim ljudima. Isto tako, to je bio okvir i da mnogi koji nisu patološki ubojice i zločinci pristanu sudjelovati u ubijanju i drugim segmentima genocida ili da ne pružaju otpor onome što se događa pred njihovim očima.
Ideologija i sistematski širena mržnja dale su “viši smisao” pokolju: da bi uspjeli pobiti osam tisuća zarobljenika i civila u četiri dana, ljudi poput Beare trebali su osjećaj da čine nešto u interesu nacije i politike, da obavljaju posao koji se mora obaviti, trebali su osjećaj da će ih kolektivitet, u čije ime ubijaju, zaštititi i nagraditi nakon što sve bude gotovo.
Beara nije bio neuračunljivi manijak i privatno zainteresirani osvetnik: njemu je genocid bio posao prema kojem je osjećao odgovornost veću nego prema ljudskosti, moralu i zdravom razumu.
(Prvi put objavljeno 11.jula, 2017)
