Una Bejtović je danas vlasnica agencije “Bejtovic Communications” i savjetnica za odnose sa javnošću. Prije toga je radila u medijima 10 godina, a potom u agencijama, nevladinom i vladinom sektoru te bila freelancer. Ljudi je poznaju više po boji njenog glasa preko radijskih i tv emisija u kojima je radila.
USPJEH SE OVDJE NE PRAŠTA „Dakle, mi ćemo nekoga apriori potpuno obezvrijediti, reći mu: „Vidi mu glave, šta će on, ja ga znam, on je od mene prepisivao matematiku u trećem osnovne. Mi onda čovjeka fiksiramo u taj treći osnovne, za nas je ta osoba zauvijek tu na tom nivou. Malo iz neke svoje komocije ili sujete, potrebe da smo i mi bitni i da se „očešemo“ o uspjeh drugih, mi ne dozvoljavamo ljudima da postanu «veliki», jer kako je on takav sad napravio neki planetarni uspjeh“.
INTERVIEW.BA: Karijeru u medijima počinjete još kao tinejdžerka u opkoljenom Sarajevu (decembar 1993). Šta Vas veže za taj period, kakva sjećanja su ostala u Vašoj memoriji?
BEJTOVIĆ: Najteže godine za cijeli grad bile su te 92. – 95. godina. Koliko god period opsade u ljudima budio negativne emocije i neka teška sjećanja, meni, nesumnjivo i pored tih emocija budi i neko sjećanje na te, nekad zaigrane dane druženja na radiju sa ljudima koji su željeli biti dio nekog duhovnog otpora svemu onome što se događalo oko nas. Pamtim sjajna druženja u atmosferi punoj svijesti o životu i potrebe da žive taj trenutak. Mislim da je to nešto što odredi čovjeka u životu, kreira neku njegovu posebnu percepciju života.
INTERVIEW.BA: Vaša biografija bilježi radijsko novinarstvo, organiziranje koncerata, rad u nevladinom sektoru pa i u uredu ministarstva vanjskih poslova. Kad i zašto ste donijeli odluku o pokretanju agencije „Bejtovic Communications?“
BEJTOVIĆ: Od 2009. godine počela sam raditi kao tzv. freelancer. Jednostavno sam htjela da se usavršavam u nečemu što me ispunjava i što me čini sretnom. Nisam uopšte znala u šta se upuštam, iskoračila sam zaista u nešto nepoznato. U tom trenutku nisam imala nijednog klijenta, a i privatno sam imala neku prilično tešku situaciju. Veliki je to bio izazov ali sam se pouzdala u znanje i iskustvo koje sam do tog trenutka stekla nakon 16 godina rada. Nakon četiri i po godine, i poslije nagrade „PRO.PR Awards“ koju sam dobila za 2013. godinu, zapravo sam shvatila da je vrijeme da se sav taj moj PR posao podigne na novu razinu. Sad je vrijeme da se napravi agencija, da sve to skupa dobije neki novi smisao. Tako da od 1. januara 2014. god. formalno postoji agencija za odnose sa javnošću „Bejtovic Communications.“ Nas je troje danas u toj firmi. Kontinuirano, već četvrtu godinu, što mi je potpuno nevjerovatno, servisiramo klijente iz svih mogućih oblasti.
INTERVIEW.BA: Sarajevo je Vaš grad. Kakav je on danas?
BEJTOVIĆ: Smeta mi povlačenje Sarajlija pred tom izmijenjenom demografskom strukturom i prepuštanja grada onima kojima grad nije prirodno okruženje. Mogu čak i sebe da ubrojim u te ljude. Puno smo prostora ostavili da djeluju oni koji su od njega napravili ovo što je grad danas, a premalo smo se mi borili za to misleći da je dovoljno da smo samo mi eto ti neki kao rođeni tu, pa da je to samo po sebi dovoljno. Nije. Grad čine ljudi.
Nažalost, Sarajevo je izgubilo puno sjajnih ljudi koji su činili jednu njegovu intelektualnu, umjetničku, političku i svaku drugu esenciju. Mislim da danas svjedočimo, zaista, u punoći kakav nam je horor, zapravo, priušten ratom koji se dogodio i koji je završio prije 20 godina. Tek sad vidimo te rupe u sistemu vrijednosti, rupe u procesima političkim, te rupe u obrazovnom sistemu. Dakle, imam osjećaj da ćemo se tek sad suočavati sa nekim stvarima.
Druga stvar, jako puno ljudi boluje od malignih oboljenja i to je posljedica ratnog perioda. Nisam sigurna ko je to rekao Abdulah Sidran /Amir Brka/: „Sad umiru oni koji misle da su preživjeli rat!“ A ovi što ostaju, što su živi, suočavaju se sa tim sa kakvom smo se destrukcijom suočili. Mi smo još uvijek i zemlja i grad siromašnih ljudi, potpuno podijeljenog društva i neartikuliranih trauma iz rata, tako da će nam trebati puno vremena i rada, a pri tom mislim da to mogu dati samo oni koji su istinski slobodni ljudi. Po mom mišljenju, slobodni istinski ljudi su oni koji ne robuju kreditima i poziciji, foteljama, takvih je jako malo.
Uprkos svemu… Takva jedna blizina ljudi, takva jedna fluktuacija gdje vi u jednom danu možete imati pakleni radni dan, ali i stići popiti kafu na suncu na Čaršiji i pritom sresti nekog pravo bliskog, dragog i poznatog, to mi je potpuno fascinantno. To je jedna kultura življenja koju mi tako olako uzimamo. Mislimo da je negdje drugo bolje, mislimo da nas neko na Zapadu čeka raskriljenih ruku. Tek kad negdje drugo dođemo, shvatimo da nikog ne znamo, da nikog nismo pozdravili, nismo stigli maknuti iz neke kancelarije, da nas ni portir u nekoj zgradi nije pozdravio. Ovdje se uredno ispitati s nekim zdravo za zdravo, pogotovo u nekim kompanijama gdje ljudi rade pet ili 10 godina. To je nešto što mi koji živimo u Sarajevu uzimamo zdravo za gotovo. Mislim da to i jeste sam život. Život nije taj novac ni ono što smo zaradili pa potrošili na neke godišnje odmore i skupe stvari.
INTERVIEW.BA: Na svom twitteru ste napisali jedne prilike u 2016. god. „Sarajevo, zapravo nikad nije znalo živjeti sa ljudskim veličinama u realtimeu. Uvijek ih se sjećalo post festum, kreteni, to smo mi.“ Šta je to sa nama, nerijetko i pljujemo po sebi a, s druge strane, žalujemo za ljudima tek kad ih više nema?
BEJTOVIĆ: Ne damo se mi. Nekako ne damo da nam je neko bitan, jer smo i mi sami sebi nekako bitni. Pa nam se to često znalo obiti o glavu. To je dio tog sarajevskog kočoperenja. U redu je na jednoj razini, jer je Sarajevo takvo, kao što rekoh, vrlo intimno. Ne možete vi u Sarajevu držati distancu. Meni se desilo jednom prilikom, došla mi je kolegica iz Beograda i sad šetamo Čaršijom.
I sretnemo Dinu Merlina i on se meni javi: „Gdje si, Una?“ Kaže meni ova kolegica: „Je li ovo bio Dino Merlin?“ Ne možete vi u Sarajevu biti na nekoj trećoj distanci. Ne ide. Možete, ali ste onda izopćeni. Niste onda potpuno dio raje. Nama je uvijek nedostajalo mjere u kritičkom sudu. Dakle, mi ćemo nekoga apriori potpuno obezvrijediti, reći mu: „Vidi mu glave, šta će on, ja ga znam, on je od mene prepisivao matematiku u trećem osnovne. Mi onda čovjeka fiksiramo u taj treći osnovne i prepisivanje te matematike i zadaće. Za nas je ta osoba zauvijek tu na tom nivou. Mi ne dozvoljavamo ljudima iz neke malo svoje komocije i potrebe da smo i mi bitni i da se „očešemo“ o uspjeh drugih, jer kako on takav sad napravio sad neki planetarni uspjeh. Šta će on, jer sam ja sad bitan zato što je on u trećem osnovne od mene prepisivao matematiku. Dakle, ljudi imaju potrebu da su tako bitni, vole omalovažavati druge i njihov uspjeh.
Meni je super što holivudske zvijezde pričaju kako su po gradu normalno hodali, pa nije baš da ih „razguljuju“ onako obožavatelji. Ima nečeg zdravog u tome. Zdravog odnosa prema tome. Mislim da je rat tome posebno puno dodatno doprinio. Tako je bilo i prije. Ta granata je isto mogla pasti i meni i Tifi na glavu, mislim, dok smo hodali ulicom ili bilo kome drugom. Dakle, i mom tati koji je igrao predstavu i publici koja ga je gledala.
To je stvorilo jednu posebnu energiju. Znamo nekad otići u krajnost i toliko podrazumijevati neke ljude da su naši i da su ovdje i da im je mjesto ovdje, i da nam nigdje na svijetu ne može bolje biti nego ovdje. Onda to malo jednostavno postane samo floskula. Izgubi se jedno poštovanje, jedan zdav odnos prema nekim ljudima. To je taj balans tog života. Ovdje sa konobarom morate biti raja da biste dobili piće.
INTERVIEW.BA: Krajem 2016. godine Mala scena Pozorišta mladih Sarajevo dobila je ime “Sead Bejtović Malecni,” tada ste rekli za svog tatu da je „uvijek ostao veliko dijete“?
BEJTOVIĆ: To je istina, bez ikakve sumnje. To je rekao Dino Mustafić na dodjeli Zlatnog lovorovog vijenca za doprinos umjetnosti teatra, što je nagrada za životno djelo koju festival MESS dodjeljuje. To je bilo 2007. godine na sceni tog istog pozorišta kad je dodjeljivao tu nagradu tati. Ali je drugu priču ispričao na komemoraciji, da su oni radili predstavu i na toj probi se on toliko uživio u tu neku ulogu da spava, da je na kraju zaista i zaspao. Pa su ga onda probudili i tata je rekao: „Spavam. Uživio sam se u ulogu.“ Bio je tako pun duha. Svaki dan je imao neku doskočicu koja je oplemenjivala naše živote, koliko te silne generacije koje su prošle kroz to pozorište, isto toliko i nas koji smo bili njegova djeca. Mislim da je dio tog dječijeg zaigranog duha ostao u meni. Znao je reći kad gledamo neku seriju koja ima onako pomalo naivan scenarij, pa on kaže kao, a kao fol neka krimi serija, a on kaže: „Jel’ de, još samo da se vuk pojavi ovdje.“ Bilo je tako nekih super humorističnih doskočica. Živio je život u punoći. Zaista je vodio računa o ljudima. Fascinantna je bila njegova blagost kojom se ophodio prema svima nama.
INTERVIEW.BA: Magistrirali ste demokratiju i ljudska prava, na temi “Politički režimi i mediji – Mediji između govora i mržnje i standarda EU: Studija slučaja Hrvatska.” Kad biste jednog dana odlučili da se politički angažirate, npr. kako biste ukratko osmislili tu kampanju ili biste to prepustili nekome drugom?
BEJTOVIĆ: Teško da bih sama sebi vodila kampanju. Nije baš uputno da se to radi. Moja prijateljica, kolegica iz agencije Ena Maglić je specifični operativni mozak naših aktivnosti, pa se ja sa njom našalim i kažem: „OK, Nađa Lutvikadić – Fočo bi mi radila kampanju, jer bi ti morala voditi računa o firmi da se ne raspadne.“ Ena me preduhitrila, pa se ona kandidovala, već je bila na opštinskim izborima. Tako da je ona započela svoju političku karijeru, pa sam joj rekla ja ću ti raditi političku karijeru kad se budeš kandidovala. Bit ćeš najbolja predsjednica. Ili makar načelnica opštine Centar. Našla bih ja lako nekoga. Sasvim sigurno bih se savjetovala sa ljudima koji su stručnjaci u svom poslu. Ono što ne rade naši političari ni u kom smislu, a ni političarke. Ne savjetuju se. Ne trebaju im savjetnici nego poslušnici, jer misle da je sasvim prirodno ako su završili Građevinu da su odlični komunikatori. Kod nas ljudi misle da su kompetentni za sve živo.
Mene su jednom ljudi pitali da održim predavanje o upravljanju ljudskim resursima, rekla sam im da to ne radim. Ja jesam sebi birala kadrove s kim ću raditi na poslu, često sam na nekim poslovima na panelu birala saradnike na projektima, mogla bih ja o tome nešto i reći, ali mi ne pada na pamet da se negdje sutra na Googleu pojavi moje ime uz temu za koju se neko drugi školovao. Postoji škola da bi neko bio menadžer ljudskih resursa, i neko je prošao tu školu. E pa, tako bih i ja sutra u političkom djelovanju za određenu oblast trebala baš biti najpametnija da znam sve o vanjskoj politici, unutrašnjoj politici ili o nekom specifičnom problemu u smislu zdravstva. Za komunikacije je jako bitno da imate taj vanjski uvid u to šta vi radite. Super je kako vi to sebe vidite unutra i kako vi mislite da projecirate prema vani poruke, ali možda sam ja u sebi jako skromna i mislim da ponekad neke stvari ne znam ili sam vrlo nesigurna, a vi meni dođete i kažete: „Vi meni djelujete vrlo samopouzdano, vrlo drčno, nekome odbrusite“. To što ja unutra mislim o sebi je jedna slika, ali za političko djelovanje je jako važno da dopustite da vam neko kaže kako to zaista izgleda izvana. I da vam kaže da to što radite je katastrofa. Vi unutra mislite da je to super. To je vaš problem.
ZAMISLI 2018!
INTERVIEW.BA: Hajmo zamisliti 2018. godinu i rezultate izbora, prva slika Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?
BEJTOVIĆ: Procenat je smiješan. To je sasvim sigurno. Tu nije zvono samo na muškarcima, da se razumijemo, jer je ovo muški svijet i politika je muški posao. Ne! Odgovornost je na ženama koje prepuštaju svoje pozicije na listama, koje prepuštaju svoje izvojevane funkcije i mandate i kojima se trguje, koje se povlače pred takvim radnjama svojih stranačkih kolega. I uopšte je na ženama da kad već osvoje određeni javni prostor da ga zadrže, da se ne povlače pred odgovornošću.
Žene koje su neustrašivo očuvale porodice u ratu nemaju čega da se boje ni u politici. Ionako se politikom bave mahom nesposobni i nekompetentni muškarci. Međutim, imamo potrebu kad se žena kandiduje da se pitamo da li je kompetentna, a to što je 99 posto nekompetentnih to niko ne dovodi u pitanje. Ne može nijedan muškarac za taj dio preuzeti odgovornost.
INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?
BEJTOVIĆ: Ne znam. Teško bih vam odgovorila na to pitanje. Nažalost, malo je žena svojom kompetencijom, izgrađenim komunikatorskim stavom doprlo do mene. Mislim da nam nedostaje obrazovanih, kompetentnih, odmjerenih u komunikatorskom smislu, zrelih i informiranih žena u javnom diskursu općenito, ne samo u politici. Možda se vraćam ponovo na pitanje odgovornosti, ali takvih žena sigurno ima, ali ne žele da se ističu a tako se ne može graditi politička karijera.
INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?
BEJTOVIĆ: Žene nose život. I hajmo zamisliti kako bi izgledalo ovo društvo kad bi obrnut postotak bio na izabranim funkcijama. U konačnici, zašto ne dati nekome priliku. Hajmo probati sa ženama. Hajmo probati da vidimo, možda će se udružiti kao žene, kao majke razumjeti jedne druge. Možda će naći neki koncenzus oko nekih spornih tema, jer će bolje razumjeti pitanje socijalno ugroženih ljudi. Možda će stavljajući potrebe drugih ispred svojih uskostranačkih interesa bolje razumjeti pitanje djece, hiljade drugih problema na drugi, intuitivniji, senzibilniji način, a imati kompetencije i etičan politički stav. Mi smo društvo koje je uprljalo pojam politike. Bez politike ništa ne možemo realizirati, ne možemo donijeti nijedan zakon, ne možemo napraviti nijednu trajnu društvenu promjenu ukoliko se neko nije politički angažovao. Zato jedva čekam da podržim kompetentne, sposobne i politički etične žene koje mogu napraviti život u Bosni i Hercegovini kvalitetnijim i dostojnim čovjeka!
OVAJ INTERVJU JE PUBLICIRAN UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL
