Nebojša Šerić Šoba sarajevski je konceptualni umjetnik koji već 15 godina ima adresu stanovanja u New Yorku. Pripada jednoj izuzetnoj generaciji stasaloj pred rat, ojačaloj u ratu i dokazanoj širom svijeta nakon njegovog kraja. Nakon niza originalnih radova, poput spomenika međunarodnoj zajednici u Sarajevu, napušta ovaj vid izražavanja. Ovih mjeseci priprema oproštajni rad koji će biti instaliran u gradu njegove mladosti. I to je posljednje zbogom.
SARAJEVO JE SAMO DIO SJEĆANJA “Nakon petnaest godina u inostranstvu mogu slobodno reći da ne znam šta je Sarajevo za mene danas. Svraćam jako rijetko. Posljednji put kad sam dolazio posmatrao sam grad kao da ga vidim prvi put. Stasale su neke nove generacije, mnogo toga je srušeno i sagrađeno, ne osjećam da tu više pripadam na bilo koji način osim što me veže trideset godina prošlosti koja polako pada u zaborav“.
INTERVIEW.BA: Ovih dana radite na spomeniku bosanskim specijalcima. Je li ovo “oproštajni spomenik” pošto vas dugo nije bilo na našoj umjetničkoj sceni?
ŠERIĆ: Sve je još u pripremnoj fazi, neke stvari oko papirologije su gotove. Predstoji težak posao, mnogo ljudi će u tome učestvovati. Stvar je jako zahtjevna i komplikovana. Nadam se da se projekat neće stopirati, kod nas je sve moguće. Specijalci odreda “Bosna” su zaslužili mnogo više od spomenika, ko zna kako bi Sarajevo izgledalo danas da nije bilo njih. Ovo jeste moj oproštajni rad u Sarajevu pošto sam napustio umjetnost kao način izražavanja. Rekao sam što sam imao, ne želim da se ponavljam. Sve što sam radio zadnjih godina više nije imalo smisla pa sam “okačio kopačke o klin.” Svijet umjetnosti u kojem sam mogao funkcionisati je umro.
INTERVIEW.BA: Danas kažete da se bavite biznisom? Kojim i da li su biznismeni lakši za saradnju nego umjetnička kritika?
ŠERIĆ: Suvlasnik sam u maloj kompaniji koja se bavi izradom umjetničkih radova za druge umjetnike. Posao je jako težak i zahtjevan, vremena nikada dovoljno. Radi se i vikendom, spava se po 4-5 sati dnevno. Galerije i umjetnici hoće sve preko noći i bune se da im je sve to skupo, iako zarađuju mnogo više od mene. Raditi ovdje znači konstantno balansirati na ivici ambisa. Taman vam se učini da vam je krenulo super a onda sve krene nizbrdo i tako ukrug. Konkurencija je opaka, činjenica da smo još na površini je uspjeh. Volim svoj posao, ne znam šta bih drugo radio, ne mogu sjediti u stolici cijeli dan.
INTERVIEW.BA: Kakva je veza sa Sarajevom nakon toliko godina? Je li vam danas drago što ste napustili “nacionalizam u kontinuitetu?”
ŠERIĆ: Nakon petnaest godina u inostranstvu mogu slobodno reći da ne znam šta je Sarajevo za mene danas. Svraćam jako rijetko. Posljednji put kad sam dolazio posmatrao sam grad kao da ga vidim prvi put. Stasale su neke nove generacije, mnogo toga je srušeno i sagrađeno, ne osjećam da tu više pripadam na bilo koji način osim što me veže trideset godina prošlosti koja polako pada u zaborav. Pošto tamo više ne živim, nemam pravo da se miješam u tamošnje probleme iako sam godinama imao osjećaj kao da nikada nisam “zaprave” otišao, da ću se jednog dana vratiti.
Roditelji su mi tamo, dosta prijatelja je još tu, tako da htio ili ne, moram održavati neki minimum komunikacije. Nostalgiju suzbijam pisanjem, koje me čini sretnim. Tu je naravno i Facebook koji nas i spaja i razdvaja u isto vrijeme. Žao mi je zbog tamošnjih političkih prilika, ali izgleda da je odrastanje bosanske nacije potrajalo duže nego što je trebalo. Neiskustvo i nesnalaženje u međunarodnim odnosima ima svoju cijenu.
INTERVIEW.BA: BiH je mala tačka na karti Evrope i svijeta. Kako ona izgleda iz perspektive New Yorka?
ŠERIĆ: Pa ne bih mogao adekvatno odgovoriti na to pitanje jer stvari mogu posmatrati sa obadvije strane. Možda da pitam nekog svog kolegu šta misli o BiH? Danas kada je razlika između periferije i centra izbrisana moguće je biti bilo gdje, pod uslovom da se pored periferije poznaje i centar. To je uvijek bila naša boljka, misli se da se poznaje svijet na osnovu par turističkih putovanja, televizije i interneta. Neke stvari se mogu shvatiti jedino dugogodišnjim boravkom u inostranstvu, pomjeranje perspektive se dešava sa promjenom međuljudskih odnosa. Drago mi je kad vidim mlade umjetnike koji iz BiH dolaze ovde i imaju priliku da iz prve ruke vide stvari koje su posmatrali samo kao sličice u novinama. Ipak, iskustvo koje se stiče, a koje je potrebno za funkcionisanje na međunarodnoj sceni, ne može se dobiti ni u par posjeta.Potrebne su godine komunikacije i napornog rada. Ipak, od nečega treba početi.
INTERVIEW.BA: Bojite li se Trumpove Amerike? Ima li razloga za strah?
ŠERIĆ: Razloga za strah uvijek ima. Živim u zemlji koju vodi mali broj ljudi koji se suštinski ne razlikuju mnogo. Iako podijeljena na demokrate i republikance, stvarni i univerzalni interesi ove zemlje su uvijek isti, ma ko bio na vlasti. Trump će raditi ono što mu se kaže, kao što su to radili i njegovi prethodnici.
