Filip Andronik je nagrađivani strip crtač iz Sarajeva i uspješan stand up komičar. Autor je i neobične kolekcije ambalaže proizvoda koji su u BiH pristizali kao humanitarna pomoć, a koju je darovao Muzeju ratnog djetinjstva. Danas piše, crta, zabavlja publiku i ne misli stati…
PUBLIKA IZ ‘GARAŽE’ „Ne znam koje su se planete poravnale ali u Konjicu je najbolja publika iz cijele BiH. Konjic ima jednu malu kabare salu, odnosno cafe klub koji se zove „Garaža“ i u tom prostoru tri godine nastupaju svi stand up komičari iz BiH, ali i susjednih zemalja. I svi imaju sjajan odaziv publike. Publika se smije.“
INTERVIEW.BA: Vaš strip pokazuje razvoj glavnoj junaka Amnezije od superheroja do antiheroja s problemom pamćenja. I to zbog nesretne ljubavi. Koliko lična iskustva integrišete u radnju stripa i karakter junaka?
ANDRONIK: Prvi broj Amnezije je bio skroz fiktivan. Drugi, kao i svi superjunački stripovi je morao objasniti kako je Amnezija postao takav kakav jeste (s tim da je on to zaboravio), a treći – ni sam nisam znao gdje idem s tom pričom. Ali uvijek sam znao da će Amnezija imati neki odnos sa čudesnom djevojkom, iako nisam znao kakav. Ona je ženski super junak u njegovom svijetu.
INTERVIEW.BA: Da niste možda vi imali nesretnu ljubav?
ANDRONIK: Nakon ličnog iskustva u kome me je djevojka ostavila jesam se pitao: „Zašto ne bi ta čudesna djevojka ostavila i Amneziju?“ I iz te neke negativne situacije koju smo svi prošli, bilo moji muški ili ženski čitaoci, narasla je jedna pozitivna priča. Da nije bilo tog ličnog iskustva, možda strip ni danas ne bi bio nacrtan.
INTERVIEW.BA: Što se tiče likova u Vašem stripu, zanima nas da li tražite inspiraciju u prijateljima, poznanicima ili jednostavno izmislite novi lik?
ANDRONIK: Svi strip crtači i scenaristi vole izmišljati stvari, ali na nekom manjem nivou i izvući paralele sa svojim iskustvima. Npr. kako likovi reaguju i njihove kretnje koje su često bazirane na stvarnim osobama. Niko ne poznaje astronaute u svemiru i kako se ponašaju, ali zamisliš situaciju npr. ovako bi se moj prijatelj koji je takav karakter ponašao u toj situaciji. To doprinosi bogatstvu same priče. Amnezija je prilično nepromišljen strip, odnosno puštam da sama potreba stvara likove.
INTERVIEW.BA: Ko danas uopšte čita stripove? Znate li svu svoju publiku poimenice?
ANDRONIK: U BiH danas ne postoji dijete koje se nije srelo sa stripom. Putem promocija i izložbi mogu da vidim ko su čitaoci koji su zainteresovani za moje radove. U suštini, sam autor nikad ne dobije direktan odgovor da li se čitaocu svidio njegov rad. Izazovno je stvarati strip za nepoznatu publiku.
INTERVIEW.BA: Stand up komedija je Vaša druga ljubav kojom se jednako uspješno bavite. Kako vas publika dočekuje?
ANDRONIK: Nisam planirao da se bavim stand up komedijom, bio sam sretan i zadovoljan strip crtač. I sasvim slučajno sam upao u trupu Magacin Kabarea gdje sam htio pisati neke šale i gegove za njih, kao što pišem za stripove. Oni su rekli da su moje šale toliko iskrene, da ih drugi glumci ne mogu naučiti, te ću ih ja morati pričati. I tako sam odjednom postao stand up komičar. Čudno je to, bavite se komedijom kao ekstrovertnim radom i crtanjem stripova što je introvertni posao.
INTERVIEW.BA: U kojem gradu najviše volite nastupati i zašto?
ANDRONIK: U Konjicu, definitivno. Ne znam koje su se planete poravnale ali u Konjicu je najbolja publika iz cijele BiH. Konjic ima jednu malu kabare salu, odnosno caffe klub koji se zove „Garaža“ i u tom prostoru tri godine nastupaju svi stand up komičari iz BiH, ali i susjednih zemalja. I svi imaju sjajan odaziv publike. Publika se smije. I kad bi pričali o sprovodima, mislim da bi se publika smijala, toliko su raspoloženi i voljni učestvovati u programu. Ukoliko postoji mogućnost snimanja nekog dokumentarca ili specijala o stand up komediji onda bi se on trebao snimati u Konjicu.
INTERVIEW.BA: Možete li nam ispričati neku neobičnu ili smiješnu/ neugodnu scenu koju ste doživjeli?
ANDRONIK: Smijem li psovati? (smijeh). Imao sam situaciju u kojoj sam na bini neplanski opsovao. Osoba iz publike je rekla kao: „Joj nemoj psovati.“ Publici je bilo smiješno to što me je neko tako nečim benignim „nemoj psovati“ prekinuo u nastupu u kome svi stalno koristimo psovke, ne da bi uvrijedili nekoga nego čisto imitiramo govor naših ljudi.
OMOTI ZA GINISOVU KNJIGU REKORDA
INTERVIEW.BA: Tokom rata u BiH kao dječak sakupljali ste omote, odnosno ambalažu proizvoda koje smo dobijali u okviru humanitarne pomoći, Danas je to vrijedan eksponat u Muzeju ratnog djetinjstva. Šta ste sve skupljali?
ANDRONIK: Kad je rat počeo u humanitarnoj pomoći smo dobili minijaturnu konzervu mesnog nareska. Bila je manja od konzerve tunjevine. Nama u porodici je to bilo smiješno, mislim, živimo u zemlji izobilja i sad kao primamo humanitarnu. Odlučili smo ostaviti tu konzervu. Par sedmica kasnije, kad rat nije prestao, dobili smo konzervu kukuruza što je 1992. godine u Sarajevu bilo van pameti, jer nije bilo moguće kupiti konzervirani kukuruz. I to smo ostavili, pa da se smijemo kad prođe rat. A rat nikako nije prestajao, a humanitarna pomoć je pristizala… Skupljao sam omote od papirnatih, kartonskih pakovanja u kojima smo dobijali humanitarnu pomoć, kao i konzerve, četkice za zube itd. Jedna novinarka me je pitala do kad mislim skupljati omote? Rekao sam dok ne uđem u Ginisovu knjigu rekorda ili dok rat ne završi. I ta kolekcija je ušla u Ginisovu knjigu rekorda kao vankonkurentna aktivnost. A danas je kolekcija dio zbirke Muzeja ratnog djetinjstva.
