Priča o Trgocentru Gradačac je po mnogo čemu tipična privatizacijska priča na području bivše Jugoslavije. Međutim, od samog kraja rata Emir Sendić i nekolicina drugih bivših radnika ove firme vode bitku da vrate pravo vlasništva. Sada smatraju da je izvršena korupcija u koju su uključeni i organi vlasti.
NEKRETNINE I MILIONI “Sve se ovo radilo samo da se podijeli imovina. To su nekretnine ogromne veličine. Iznos kapitala je bio 34 miliona KM. Kasnije je smanjen na 12 miliona, pa na šest. Dakle, oni su po veličini imovine i kapitala morali registraciju vratiti na dioničko društvo”.
Emir Sendić, nekadašnji uposlenik i dioničar firme Trgocentar iz Gradačca, obratio se antikorupcijskoj mreži ACCOUNT, kako kaže, nakon osam godina bezuspješne borbe za pravdu. Nakon godina provedenih u raznim pravosudnim institucijama, odlučio se u ime stotinjak malih dioničara prijaviti navodnu korupciju u ovoj firmi u koju su, tvrdi, osim upravnih organa uključeni i tuzlansko sudstvo i zvanični likvidator. Manjinskom dijelu dioničara je oteta imovina koju su imali još od prijeratne privatizacije, kaže on za interview.ba.
INTERVIEW.BA: Vi ste prijavili sumnju na korupciju u firmi Trgocentar doo u Gradačcu. O čemu se tačno radi?
SENDIĆ: Smatram korupcijom sve što je urađeno mimo zakona. Sve do pokretanja likvidacionog postupka u ovoj firmi radilo se o krađi, a onda nastupa korupcija. Smatram da je likvidacioni postupak pokrenut mimo zakona i mimo bilo kojeg propisa. Nije ispoštovan nijedan član zakona.
INTERVIEW.BA: Ko je pokrenuo likvidacioni postupak, odnosno ko je ušao u radnju za koju smatrate da je korupcija?
SENDIĆ: Likvidacioni postupak je pokrenulo pet članova Nadzornog odbora. Oni su ušli u privatizaciju da bi uzeli naše objekte odnosno imovinu, da bi je podijelili. I sve su to radili mimo zakona. Godine 2008., kada smo bili dioničko društvo, oni su htjeli podijeliti imovinu, ali im sud nije dozvolio. Onda se prešlo u preregistraciju društva u ‘društvo sa ograničenom odgovornošću’. Te promjene statusa društva trebale su biti donijete dvotrećinskom većinom glasova svih članova društva. Međutim, to se nije ispoštovalo, odnosno oni sami donose odluke.
Te 2008. godine su nastupile i odredbe zakona da se društva sa kapitalom većim od 4 miliona moraju vratiti u formu dioničkog društva u roku od 90 dana. Međutim, to niko nije ispoštovao, nego se nakon godinu dana krenulo u likvidaciju koja je pokrenuta od strane Nadzornog odbora. Upravni odbor nikada nije sastavljen, a nas dioničara ima oko 400 stotine.
To je sve pokrenuto u saradnji s advokatom koji je u vezi sa likvidatorom i sutkinjom koja je bila zadužena za ovaj predmet. Mi smo se žalili, tražili mjeru zaštite i platili 500 KM takse za to. I poslije toga dobili rješnje da naše traženje nije osnovano.
INTERVIEW.BA: Hoćete reći da su dioničari praktično ignorisani?
SENDIĆ: Tako je. Oni koriste zakone kako im odgovara, nekad vezano za ‘društvo sa ograničenom odgovornošću’ a nekad za ‘dioničko društvo’, a to nema veze jedno s drugim.
INTERVIEW.BA: Prilikom registracije u d.o.o, jesu li dioničari bili uključeni u proces?
SENDIĆ: Nas ima oko 400. Mi smo u privatizaciju ušli prije rata, po Markovićevom programu. Tako smo postali dioničko društvo, što poslije rata nije ispoštovano. Sve se ovo radilo samo da se podijeli imovina. To su nekretnine ogromne veličine. Iznos kapitala je bio 34 miliona KM. Kasnije je smanjen na 12 miliona, pa na šest. Dakle, oni su po veličini imovine i kapitala morali registraciju vratiti na dioničko društvo. Žalili smo se Visokom sudskom i tužilačkom vijeću, a onda podnijeli i krivičnu prijavu tužilaštavu u Tuzli.
INTERVIEW.BA: S obzirom da ste osnivač i jedan od dioničara Trgocentra, jeste li jedini koji ste prijavili aktivnosti za koje smatrate da imaju koruptivni karakter ili ima i drugih dioničara/suvlasnika?
SENDIĆ: Imam punomoć od 26 radnika koje, uz sebe, zastupam. Imao sam punomoć od 90 i nešto radnika, ali organi upravljanja firme je nisu prihvatili jer, kažu, ona treba biti ovjerena kod notara. Međutim, to nema veze. I nikad mi nisu htjeli priznati da zastupam toliki broj ljudi.
INTERVIEW.BA: A šta je sa ostalim dioničarima?
SENDIĆ: Došao je rat i učinio svoje, ima njih više od 50% koji su po Evropi, Americi, Australiji. Oni ne znaju ništa. Ima ih u Republici Srpskoj, neke sam zastupao, s nekima nisam stupio u kontakt. Dosta tih ljudi nema, ne mogu se pronaći.
INTERVIEW.BA: Šta smatrate da ste lično Vi izgubili navedenim radnjama ili kakva je Vaša šteta?
SENDIĆ: Moja šteta je ogromna. Prije svega, izgubio sam posao, 12 godina radnog staža, jer su me istjerali, 12 godina plata, otpremninu. I 30.000 KM, moj udio dionica u firmi za koje ne znam gdje su i šta je s njima.
Oni su napravili ugovore da kupuju te prostore po marku i manje, a izdaju ih po 20 KM po kvadratnom metru, ta lica koja su povezana sa procesom likvidacije. .
Tako da mi ostali nemamo uvida, niti nas ko zove niti nas ko šta pita. Nakon svega, sutkinja suda u Tuzli je prekinula likvidacioni postupak zbog neriješenih imovinskih postupaka, sudskih sporova itd. A to je sve postojalo na samom početku likvidacionog postupka, i kada smo se žalili, odbijeni smo. Govorim u ime svih ljudi koji su me opunomoćili.
INTERVIEW.BA: Šta tačno vi potražujete; odštetu, vraćanje vlasništva, dionica…?
SENDIĆ: Mi smo na početku tražili naš udio, naše pare. Htjeli su nam dati vrijednosne papire, ali na to nismo pristali i tužili smo ih. Prvo ročište je bilo zakazano kad je već pokrenut likvidacioni postupak. Kada smo shvatili da će nam opet tražiti neku taksu, poput onih 500 KM, da bi nas na kraju odbili, ja sam odustao od te tužbe.
Taj likvidacioni postupak još nije završen, ne znam uopšte šta se dešava. Likvidator je trebao svake godine, po zakonu, da pozove sve nas, sazove skupštinu i objasni kako se odvijaju stvari. Međutim, za sve godine nikad nikoga nije pozvao. Nikad nas niko nije obavijestio da je likvidacioni postupak prekinut, a ja sam to saznao preko interneta.
INTERVIEW.BA: Na koje sve načine ste pokušali zaštiti imovinu odnosno vaša prava tokom ovog dugog procesa?
SENDIĆ: Prvo smo pokušali kod likvidatora da se poništi likvidacioni postupak, to nam nije odobreno. Onda smo tražili mjeru zaštite od suda, pa smo, nakon uplaćene takse, odbijeni. Potom sam pravio žalbu predsjedniku Opštinskog suda u Tuzli i dobio negativan odgovor. Poslije toga sam tražio zaštitu Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, u februaru 2015. godine, a dobio sam odgovor kao da smo se mi žalili na dužinu trajanja postupka pred opštinskim sudom. Međutim, mi nigdje u toj našoj žalbi nismo pomenuli dužinu trajanja tog postupka. Mi smo tražili zaštitu imovine i naših prava.
Poslije toga smo napravili krivičnu prijavu protiv likvidatora i likvidacionog sudije. Dobili smo potvrdu da je ta krivična prijava primljena, išao sam i kod tužioca Tuzlanskog kantona koji mi je rekao da je to predato krim policiji. To se dešava u februaru, 2016. Do dana današnjeg niko me nije zvao. Očekivao sam da će i mene neko nešto pitati.
INTERVIEW.BA: Kakva je trenutna pozicija vas manjinskih dioničara, šta možete uraditi, kako se računa vaš glas?
SENDIĆ: Nikako. Ni kod suda, ni kod VSTV-a, a vidjećemo šta će biti sa tužilaštvom. Izgubio sam povjerenje u pravosudni sistem i sve što postoji u ovoj zemlji oko zaštite prava. Ali još uvijek se nadam da će provođenje zakona nekad početi. Ja sam izgubio kompletan život.
INTERVIEW.BA: Koliko ukupno traje ovaj proces, zbog čega traje dugo, da li ste dobili objašnjenje od bilo koga?
SENDIĆ: Naša borba traje od kraja rata, a likvidacioni postupak je krenuo 2009. godine. Pokušao sam da budem uključen u proces, jedno vrijeme sam prisustvovao sastancima, ali mi je to zabranjeno nakon što sam počeo ulagati žalbe.
INTERVIEW.BA: Vjerujete li da će se ovaj maratonski postupak ipak završiti u vašu korist?
SENDIĆ: Malo sad vjerujem. Sve se radi mimo zakona i to niko ne osporava. Nije u skladu sa zakonom ni pokretanje likvidacionog postupka ni njegovo prekidanje. Nijedna žalba koju smo poslali nije prošla.
