Proslavljeni sarajevski reditelj Haris Pašović u opširnom intervjuu za interview.ba govori o mogućnostima novih sukoba na Balkanu, vrijednostima za koje bi ljudi danas dali svoj život, komentariše skandal sa pokušajem zabrane predstave na MESS-u, rad Vlade KS, ministrice Zore Dujmović te zbog čega je socijaldemokratija najbolje rješenje za nas.
PLURALIZAM KOD BOŠNJAKA „Ne postoji nikakav pluralizam u Hercegovini, u dijelu sa hrvatskom većinom, gdje je potpuno zakucano jednoumlje HDZ-a, niti vidim koji su to pokušaji opozicionih partija da dođu do glasača u Hercegovini. Ne vidim ni na koji su način usmjereni programi prema glasačima u Republici Srpskoj. Znači, mi ćemo vježbati demokraciju tamo gdje pluralizam postoji, a to je u dijelu Federacije sa bošnjačkom većinom. Ja onda ne vidim na koji način se konkretni politički odnosi mogu promijeniti.“
INTERVIEW.BA: „Za šta biste dali svoj život“ naslov je jedne od Vaših poznatih predstava… U ovom mjesecu, kad ponovo čujemo zveckanje oružjem s različitih političkih pozornica, njen naslov je, nažalost, postao opet aktuelan. Kakvo je Vaše mišljenje, za šta bi građani BiH danas dali svoj život a za šta Vi, lično, mislite da ga vrijedi dati?
PAŠOVIĆ: Mi smo malo igrali ovu predstavu u BiH, a i kada smo je igrali na MESS-u, desio se skandal koji je zasjenio sve predstave, pa i ovu. Pokazali su se simptomi našeg vremena gdje se bavi skandalom, a ne suštinom. U ovoj predstavi je radilo 30 ljudi od čega su većina mladi ljudi, od 20 do 24 godine, prava generacija 21. stoljeća koja dolazi iz cijele Srbije i iz cijele Bosne i Hercegovine. Većina njih iz Srbije nije nikada bila u BiH, niti ovi iz BiH u Srbiji. Oni su se jednostavno zaljubili jedni u druge, u umjetničkom i ljudskom smislu. Kad su došle kolege iz Srbije, kao da su srele brata blizanca za kojeg nisu znali da postoji… Predstava je nastala iz ciklusa predavanja koja sam držao na master studiju na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu. U jednom trenutku sam upitao mlade glumce – za šta biste vi dali svoj život? Jedan mladi glumac je rekao da bi svoj život dao za porodicu, državu i crkvu. Nisam komentarisao, samo sam razmišljao. Poslije, kada su studenti pisali svoje impresije, taj isti student je napisao da on u stvari svoj život ne bi dao ni za šta, što me je još više pogodilo. I tada se počela razvijati predstava, gradili smo je tu… Sve ovo je bilo posmatrano iz jednog ljevičarskog intelektualnog ugla gledanja stvari gdje su bili cijenjeni oni koji su za svoje ideale dali živote.
Onda su mene novinari zvali da komentarišem skandal, odnosno austrijsku predstavu koju je režirao hrvatski reditelj – a o predstavi nisu pitali nijednu riječ. To je jedan od mnogih signala vremena u kojem živimo, izvrnute, površne javne psihologije koja uzima sve više maha.
INTERVIEW.BA: Može li se iz iskustva predstave dati neki generalni zaključak za šta bi ljudi u regiji dali svoj život, možda u nekom ratu, za domovinu?
PAŠOVIĆ: Nedavno sam vidio interesantnu naslovnicu dnevnih novina „Blic“ iz Srbije koja je napravljena kao odgovor na izjavu predsjednika Srbije da bi on ponovo išao u rat zajedno sa svojim sinovima. Na naslovnici je on bio u uniformi a naslov je glasio „Predsjedniče, vi idite u rat, mi nećemo.“ Mislim da je to jako dobro i značajno, da za razliku od 90-ih sada postoje ljudi koji kažu da neće da daju svoj život u nacionalnim ratovima jer hoće da žive svoj život. Vjerujem da većina mladih ljudi živi svoju stvarnost i nemaju diskurs davanja života za nešto, izuzev ako su indoktrinirani u te neke ekstremističke politike. Ipak mislim da živimo u regionu u kojem su te estremističke ideologije u manjini.
INTERVIEW.BA: Za šta biste Vi dali svoj život?
PAŠOVIĆ: To je uvijek vrlo privatna odluka. Nisam političar i ne želim da pozivam ljude da nešto urade ili ne, pogotovo kad je u pitanju njihov život. Imao sam 30 godina kad je počeo rat u BiH i sticajem okolnosti, bio sam van države. Kako su moji ideali bili Hemingvej i Orvel koji su se pridružili španskim borcima u Španskom građanskom ratu, pa umjetnici u Varšavskom getu, moja odluka da dođem u Sarajevo pod opsadom je proistekla iz takvog mog uvjerenja. To je moj pogled na svijet i nikada ne bih preporučio nekome drugom da me posluša ili ne posluša. Mislim da svako treba da odredi svoj put.
INTERVIEW.BA: Prijetnje danas nisu rezervisane samo za kriminalni milje, naime i posjetioci predstave „Naše nasilje i vaše nasilje’“ i organizatori MESS-a doživjeli su prijetnje sigurnosti zbog toga što se usuđuju postaviti ili gledati druge i drugačije vizije… Direkcija MESS-a je odlučila da predstavu zatvori za javnost. Šta biste uradili na njihovom mjestu?
PAŠOVIĆ: Teško je govoriti u hipotetičkoj situaciji, ali mislim da se ja ne bih našao u takvoj situaciji kao direktor MESS-a. Kada se prave programi festivala, mora se gledati da su konstruktivni za jednu zajednicu i ukoliko oni mogu da proizvode određene kontroverze ili probleme, da se onda na vrijeme javnost pripremi. U tom smislu mislim da festival nije dobro pripremio javnost za projekat koji je već imao najavu da je netipičan, neobičan, uznemirujući…
INTERVIEW.BA: Objavljeno je nebrojeno tekstova u kojima se tvrdi kako ste Vi zapravo režimski reditelj, što će reći bliski SDA ponajprije, zbog projekata koje ste radili. Kako odgovarate na ovakve napise?
PAŠOVIĆ: Moram reći da nikada u životu nisam dobio nijedan telefonski poziv ili bilo kakvu komunikaciju od bilo kojeg političara koji bi mi rekao – uradi ovo ili nemoj ono. Jednostavno se to nije dogodilo iako imam prijatelje koji pripadaju različitim političkim opcijama.
Sjetit ćete se da je „Sarajevska crvena linija“ bila jedini događaj u poslijeratnoj BiH koji se ticao rata i najvećeg broja ljudi, a da nije bilo nijednog političkog govora. Uslov da održimo ovaj događaj bio je da nijedan političar neće govoriti. I tadašnji gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen je to odmah prihvatio. I to je dokaz da nijedan moj projekat nije bio platforma za nečiju političku ideju. Drugo, ja vodim nezavisnu organizaciju koja ima problem da se izbori za preživljavanje. Nisam član nijedne partije, nikad ništa nisam dobio od države, ni stan, ni posao, ništa.
INTERVIEW.BA: Kritike se možda više odnose na budžetska izdvajanja za Vaše predstave?
PAŠOVIĆ: Pa mi donosimo više novca, kao i ostale nezavisne produkcije, nego što dobijamo iz budžeta. Mi više igramo, pogotovo po malim mjestima, nego što javne institucije kulture izvode a budžetski su plaćene. To su proizvoljne ocjene ljudi koji time opravdavaju svoj neuspjeh. Moguće je biti nezavisan i moguće je biti uspješan, a moguće je biti i u dijalogu sa ljudima različitih političkih opcija, pa i sa ljudima koji su na vlasti. Vlast po definiciji nije nešto što je loše, to je nešto što je servis građana. Tako da se radi o specifično sarajevskom specijalitetu rušenja svih kvalitetnih ljudi koji se na bitan način izdvajaju iz nečega što je domaći prosjek.
INTERVIEW.BA: Kakvo je Vaše mišljenje o radu vlasti u KS čije budžetske odluke itekako utječu na život umjetničkih i kulturnih institucija i stvaralaca u Sarajevu? Posebno o premijeru Konakoviću koji više vremena vrlo često sam sebe hvali na Facebooku, postavlja selfije sa pjevačima, slika se pored novih kontejnera…?
PAŠOVIĆ: Ne mogu reći da poznajem rad cijele vlade, ali mogu reći za Ministarstvo za kulturu jer smo u kontaktu i pratimo jer nas se tiče. Do jedne mjere pratim ovo što premijer piše. Dino Konaković je vrlo zanimljiva politička pojava. Nije bio favorizovan u svojoj političkoj partiji jer je bio na dnu liste, ali su ga građani izglasali, prevazišao je očekivanja partije. On je jedini koji na ovaj način komunicira sa javnošću i što je dobro, otvoren je za javnost, pristupačan je. Mislim da je on uveo jedan novi stil u komunikaciji sa građanima. Što se tiče ministarstva za kulturu i Mirvada Kurića, mogu vam reći da je on izvanredan, po cijenu da me proglase režimskim. Mi stvarno takvog ministra nismo imali. On je jako uključen u sve teme i probleme koji se tiču kulture, ne samo pozorišta iz kojeg on dolazi, nego svih umjetničkih disciplina, on je neprestano dopustan svima nama.
INTERVIEW.BA: Za šta je tačno kriva Zora Dujmović, federalna ministrica kulture? Nakon vašeg bunta zbog raspodjele sredstava za kulturu, pojavila su se tumačenja da su sarajevski umjetnici protiv Hrvata kao naroda, kao da im želite oteti novac?
PAŠOVIĆ: Gđa Dujmović je prihvatila da radi jedan posao za koji nije bila spremna. Ne mora to ni biti grijeh. Ali se onda očekuje da neko nauči nešto, porazgovara sa ljudima iz tog sektora, koji su profesionalci i imaju iskustvo. Ona nikad nije prihvatila taj pristup. Ministrica Dujmović nije bila ni na jednom kulturnom događaju u Sarajevu koji je pravio SFF, Jazz Festival, MESS ili East West Centar. Ona nikada nije željela da se upozna sa našim radom. U tom smislu je šteta da jedan ministar koji treba da pomogne razvoj kulture tretira je etnički, kao kulturno-umjetnička društva.
INTERVIEW.BA: Čini se da su kritike išle ka tome i da se ide protiv hrvatske kulture u BiH ovom vašom žalbom.
PAŠOVIĆ: To je neopravdano. Mi ne doživljavamo kulturu kao bošnjačku, hrvatsku, srpsku, nego kao jedinstvenu i kao međunarodnu. Ako ćemo govoriti o hrvatskoj kulturi, upravo su ove institucije učinile više za promociju hrvatske kulture u BiH nego mnoge institucije koje u svom nazivu sadrže ‘hrvatska kulturna zajednica’ ili slično. U proteklih 20 godina naše institucije su bile te koje su ugostile Zagrebačku filharmoniju, Hrvatsko narodno kazalište, mnoge velike umjetnike, predstave, filmove. Tako da je to potpuno neosnovano i jeftino podmetanje nama, jer zašto bismo mi bili protiv hrvatske kulture? Ono što mi tražimo je da se razdvoji amaterska od profesionalne kulture.
INTERVIEW.BA: Na koji način se novi ili mladi neafirmisani umjetnici mogu boriti protiv ovih tzv. nacionalističkih kultura, koje forsiraju glavne nacionalne stranke?
PAŠOVIĆ: Nacionalne kulture ne mogu biti osnova kulturnog razvitka, mogu se njegovati kroz kulturno naslijeđe i možda modernizacije. A mi živimo u globalnom svijetu. Primjer Evrope je da se stimuliše saradnja među narodima, razmjene, to je prirodan put za umjetnike, da sarađuju. Mladi ljudi to prepoznaju. I evo East West je primjer gdje su odgojene generacije glumaca. Koncept nacionalne kulture je prevaziđen, a u fokusu je međunarodna kultura. To je i dio upitnika koji je BiH dobila od Evropske unije. Sjećam se i da je ambasadorica Francuske tokom događanja sa ministricom rekla na jednom skupu da EU ne želi da se kultura dijeli na nacionalnoj osnovi.
INTERVIEW.BA: Dali ste nedavno sedam argumenata koji dokazuju da naši građani ne žele promjene – ako gledamo iz te perspektive, imaju li ujedinjena ljevica ili nezavisni kandidati šansu na idućim izborima?
PAŠOVIĆ: Izgleda da se ljudima dopao satirični ton tog teksta koji sam napisao u avionu. Čini mi se imamo jedan problem, da bismo željeli da se sve promijeni, a da sve ostane isto. To je jedan nemoguć zahtjev i bojim se da je u takvu zamku upala i opozicija. Nisam siguran da se to može nazvati ljevicom jer mi već godinama pratimo gašenje socijaldemokratske opcije u BiH, što su pokazali i izbori, gdje u istoriji nije bio toliko loš rezultat socijaldemokrata. Opozicione partije izgleda da više vole da budu u opoziciji nego na vlasti jer vlast preuzima preuzimanje obaveza. I čim preuzimate obaveze, odmah ste na udaru kritike. Nije se pokazalo da opozicija ima snagu i želju da preuzme odgovornost vlasti i da izađe iz udobnosti. Mi ne vidimo strast i aktivnost opozicije da dođe i da proširi svoju glasačku bazu.
INTERVIEW.BA: Čiji je nacionalizam u BiH trenutno najopasniji? Jedan od naših nedavnih sagovornika je rekao da je to primitivni bošnjački nacionalizam koji je direktna ostavština Radovana Karadžića…
PAŠOVIĆ: Svaki nacionalizam je primitivan i limitiran, i time što je limitiran on je nedovoljan za jedan savremeni život i zbog toga je opasan. Nije nacionalizam opasan samo po druge nacije, nego i po tu kojoj se obraća. Limitira mogućnosti pripadnika te određene nacije. Kulturno, nacionalno, religijsko bi trebalo biti neovisno od društvenog razvitka. Društveni razvitak bi trebao da se mjeri ekonomski, političkom kulturom, razvojem demokratije, otvorenošću prema svijetu. Prohodnošću za robe, ljude, mobilnošću. A Bosna i Hercegovina je upravo to kroz vijekove bila. I nacionalizmi se boje obnove toga, brzine obnove veza među ljudima, držeći ih u izolaciji, pritiskajući ih sirotinjom.
