Nudžejma Softić je lektorica, atletičarka, Abu Hamzina kćerka, žena sa hidžabom, dobra prijateljica, lice koje svako voli vidjeti. Pored ovoga, ona je inspiracija mnogima koji traže novu životnu energiju. Za interview.ba objašnjava kako jednostavno poredati sve identitete i šta znači uzajamno poštovanje, ma koliko da smo različiti.
POŠTUJEM TE, POŠTUJ ME „Meni je bitno kako me doživljava selefijska zajednica u BiH isto koliko mi je bitno kako me doživljava bilo ko drugi. Svaka zajednica, svaki pokret ima svoja pravila i ja sam se odlučila da poštujem i pokušam razumjeti sve ljude. Sve dok oni također biraju da me poštuju kakva jesam, ja ću ih poštovati i imat ću prijatelje među njima, bili oni selefije ili gay ili ateisti ili tradicionalni muslimani ili marsovci, šta god.“
Nudžejma Softić je lektorica na Al Jazeeri Balkans, ali i više od toga. Tokom 2016. godine istrčala je desetine polumaratona i dva maratona. Prva je žena sa hidžabom koja je istrčala maraton u Beču. Kćerka je Abu Hamze, poznatog Sirijca koji je proveo sedam godina u Imigracionom centru u Lukavici. Trenutno se priprema za triatlonsku utrku Ironman (3,8 km plivanja, 190 km vožnje bicikla i trčanje cijelog maratona). To znači sedam treninga sedmično, u teretani i na bazenu, kao i poseban režim ishrane na kojem se trenutno nalazi.
INTERVIEW.BA: Upravo se pripremate za triatlonsku utrku Ironman – plivanje, maraton i biciklizam. Kakav je, ustvari, to program pripreme i kako usklađujete/stižete taj dio života sa poslovnim, radom u jednom mediju?
SOFTIĆ: U narednom periodu sam sebi postavila nekoliko sportskih ciljeva na kojima sam počela raditi početkom ove godine, a to su maraton u Barceloni u martu ove godine, Ironman 70.3 triatlon u Zell am Seeu u augustu i full Ironman triatlon 2018. Veliki ciljevi zahtijevaju ozbiljnu posvećenost i ništa ne želim prepustiti slučaju. Želim biti sigurna da sam u datom momentu dala maksimum. To je najveći uspjeh, čak i da ste posljednji u ukupnom poretku. Ovo su sportovi u kojima se borite sami sa sobom i zahtijevaju, između ostalog, čeličnu volju i mentalnu snagu.
Trenutno imam po sedam treninga sedmično u teretani i na bazenu i to oduzima zaista mnogo vremena, kao i poseban režim ishrane na kojem se trenutno nalazim, ali porodica i prijatelji to razumiju. Svjesni su želje i posvećenosti i umjesto da prigovaraju, velika su mi podrška i to je jako bitan segment u pripremama – imati prave ljude oko sebe. Izlasci i svakodnevna druženja (osim ako nisu na treninzima) svedu se na minimum, ali jednostavno se naviknete i vi i oni oko vas da je to sada vaš način života. Ja sam u maloj prednosti jer stanujem sama, tako da ne opterećujem ukućane svojim režimima. Što se posla tiče – lektorica sam na Al Jazeeri Balkans. Spavanje je svedeno na maksimalno šest sati, ali to nije problem jer je svakako precijenjeno. Život je jedan i treba ga živjeti punim plućima. Ja sam i to ozbiljno shvatila.
INTERVIEW.BA: Kad se pojavite na utrci sa hidžabom, kako Vas doživljavaju/dočekuju učesnici, a kako publika? Ima li razlike kad trčite u Banjoj luci, Beču ili Sarajevu?
SOFTIĆ: Generalno nisam imala nikakvih problema na trkama zbog hidžaba, posebno ne s trkačima, naprotiv. Trčala sam u mnogo gradova i država i nigdje mi niko ništa nije rekao, podržavali su me i ljudi koji me ne poznaju uopće. Na nekoliko mjesta dobacivali su mi i psovali na trci u Banjoj Luci, ali dok su mi oni dobacivali, drugi su me podržavali i banjalučki trkači su se vraćali da trče sa mnom da se ne osjećam loše zbog tih koji dobacuju. A njih realno ima svuda i ne mogu oni utjecati na moj doživljaj tog grada niti te trke – meni je bilo sjajno i otići ću opet. Svako dijeli od onoga što ima.
INTERVIEW.BA: Zašto baš trčanje od svih sportova? Šta fali, naprimjer, šahu koji je, također, sport, ali ne uključuje toliko znojenja, posebnu dijetu ili tegove, a isto tako je stimulativan?
SOFTIĆ: Ne fali šahu ništa, naprotiv, ali meni je trebao pokret. Dok sam studirala bila sam predana fakultetu i došla do doktorskih studija, a to je zahtijevalo mnogo sjedenja i učenja. Onda sam počela raditi, posao je opet bio „sjedeći“ i meni je jako bilo potrebno da se krećem i da se ne pretvorim u debelu lektoricu kojoj je najbitnije na svijetu da se ne omakne pravopisna greška na ekranu. Oduvijek sam svjesna da sam ja mnogo više od toga i htjela sam to pokazati – najprije sebi, a onda i drugima. Prije trčanja to je bilo godinu dana treniranja trbušnog plesa, koji me također jako ispunjavao, ali se nisam uklapala više u termine, pa sam počela s trčanjem, jer sam to mogla kad meni odgovara.
To me dovelo do prvog polumaratona, a onda su počela putovanja i trke širom regije i svijeta i to je postala neka vrsta pozitivne opsesije. Sve divne stvari bile su uklopljene u jedno – zdravlje, putovanja, upoznavanja, druženja, neprestano lučenje hormona sreće itd. Sve ono što ste nabrojali da ovakav način života uključuje u nekom momentu postane vam normalno. Nisam odmah napravila radikalne rezove. Paziti na ishranu počela sam tek nedavno, jer mi je to bila kockica koja mi je nedostajala i sad se konačno sve ‘sinhroniziralo’. Znojenje je sastavni dio života i ako će mi donijeti nešto čime ću biti zadovoljna – onda ću vrlo rado biti dio toga i znojiti se svaki dan, sa zadovoljstvom.
INTERVIEW.BA: Nedavno ste pisali na Facebook profilu o negativnim komentarima dijela javnosti koji smatraju da ne nosite hidžab na tzv. ispravan način… Ko su osobe koje Vas osuđuju zbog toga i na osnovu čega?
SOFTIĆ: Ja sam u nekom momentu svog života shvatila da će, šta god da uradim, biti i onih koji me podržavaju i onih koji me ne podržavaju i da je to sasvim ok. Tada sam shvatila i to da je jako bitno znati šta JA želim i da počnem raditi na tome bez razmišljanja da li će to nekom drugom biti ok, jer se ti drugi nikad neće složiti šta je ispravno, a šta ne. Od tada sam mnogo mirnija sama sa sobom i tu sam nekako naučila i prihvatiti druge onakvima kakvi jesu. Volim kad me oni koje zanima pitaju o mojim izborima i shvatanjima, volim razgovarati i otvorena sam osoba. Ne volim, jako ne volim one koji ne pitaju a smatraju da imaju pravo pričati o vama i vašim izborima. Treba uvijek imati na umu da se pravo na kritikovanje stiče, odnosno zaslužuje.
INTERVIEW.BA: Kako se ovdašnja javnost odnosi prema Vama jer ste kćerka Sirijca Abu Hamze, koji je sedam godina proveo u imigracijskom centru jer je bio navodna prijetnja nacionalnoj bezbjednosti? Šta je tih sedam godina značilo za Vas, za Vaš život, šta ste morali promijeniti u svom životu?
SOFTIĆ: Javnosti je konačno postalo normalno da kćerka jednog takvog Abu Hamze može biti normalna (ako je). Trebale su godine i godine rada na tome – najprije studiranja, borbi sa sudovima, istupanja u medijima, borbi u svakodnevnom životu, dokazivanja na poslu i na svakom drugom mjestu. S jedne strane, izloženi ste kao relativno mlada osoba svoj toj birokratiji i dokazivanju sa pravne strane, a s druge strane ste tome izloženi u javnosti pa i među vrlo bliskim ljudima. Sve se u našem životu promijenilo, odrasli smo mnogo brže nego što smo možda trebali.
Ali u tom procesu, u ovih sedam i po godina, naučili smo da samo trebamo biti ono što jesmo i davati maksimum dobra i da će se sve kockice kad-tad posložiti. To se i desilo. Taj stres kroz koji smo prolazili godinama s raznih strana je jednim dijelom bio uzrok da počnem i trčati i evo ovo sve što se sad dešava je na neki način produkt jako velikog stresa, kojem sam sada beskrajno zahvalna. Treba izvući najbolje iz svega – kad vam život servira limun, napravite limunadu. Moj otac i ja se u nekim stvarima i ne slažemo, ali to nije razlog da se ne poštujemo. Naprotiv, on me podržava na putu koji sam odabrala i na tome sam beskrajno zahvalna.
INTERVIEW.BA: Vi prkosite stereotipima o „pokrivenim ženama“, posebno onima koji su povezani na neki način sa osobama koje kolokvijalno zovemo vehabijama… Naprimjer, iako ste žena niste u sjeni, već ste postali medijska ličnost, prema komentarima Vaših pratitelja na Facebooku čak i „star,“ koja propagira zdrav način života. Trenerski tim koji Vas priprema za Ironman utrku čine muškarci. Plivate, vozite bicikl… dok u državama gdje je ovaj pokret na vlasti žene ne mogu ni auto voziti… Kako Vas doživljava zajednica selefija u BiH? Imate li prijatelja među njima ili…
SOFTIĆ: Meni je bitno kako me doživljava selefijska zajednica u BiH isto koliko mi je bitno kako me doživljava bilo ko drugi. Svaka zajednica, svaki pokret ima svoja pravila i ja sam se odlučila da poštujem i pokušam razumjeti sve ljude. Sve dok oni također biraju da me poštuju kakva jesam, ja ću ih poštovati i imat ću prijatelje među njima, bili oni selefije ili gay ili ateisti ili tradicionalni muslimani ili marsovci, šta god. Rado pričam o svačijim izborima i kad ne razumijem, jer mi je polazna tačka da želim razumjeti. Čim mi neko priđe na način da me uvjerava jer smatra da je samo njegovo viđenje nečega ispravno, takve osobe automatski ne shvatam ozbiljno, ma šta im davalo pravo da tako misle. Svako ima svoju istinu i svako je odgovoran za nju. Ta širina je generalno ono što fali našem društvu, a što bi ga činilo mnogo mnogo boljim da samo probamo.
Što se tiče mojih trenera, tu sam – kao i s doktorima – birala stručnjake i stručnjakinje u raznim oblastima i meni nije bilo bitno da li su to muškarci ili žene. Tako je bilo da su to u Školi trčanja bili Tomislav Cvitanušić, prvi bh. Ironman i Erol Mujanović, također Ironman i čovjek koji je istrčao beskrajno mnogo maratona. Plivanje me trenira naša olimpijka Anja Margetić i njoj sam beskrajno zahvalna što me opustila u vodi i naučila tehnikama plivanja. Plan za triatlon mi pravi i na tom putu me vodi Adis Zuković, koji je magistar sporta i koji se maksimalno posvetio cilju koji smo postavili. Namjerno kažem postavili, jer trener prolazi kroz sve kao i osoba koju trenira i moj cilj je i njegov cilj i on se zaista tako i ponaša. Plan za ishranu mi pravi moja sestra, doktorica Safija Softić-Namas, tako da moj trenerski tim ipak čine kombinovano muškarci i žene. Sve to zasad savršeno funkcionira i evo sad kad pričam o tome, mogu samo reći da sam ja jedna jako sretna žena što sve te ljude imam u svom životu.
NEĆU SI DOPUSTITI PATNJU U ŽIVOTU
OMILJENA KNJIGA: Omiljena knjiga iz mladosti mi je „Grmuša“ Reşata Nurija Gűntekina. Ona me u nekom ključnom periodu odrastanja umnogome odredila i uvijek joj se vraćam. Ženska patnja u toj knjizi na mene je ostavila dubok dojam i preko te knjige sam se nekako zarekla da to sebi nikad neću dopustiti u životu. Moja borba s predrasudama i uskraćivanjem prava je počela s tom knjigom u srednjoj školi i mada ona nema neku osobitu književnu vrijednost – meni je jako bitna.
Osim nje trenutno bih izdvojila „Muzej nevinosti“ Orhana Pamuka, zbog jako zanimljivog propitivanja muško-ženskih odnosa i daleko najbolju „Čast“ od Elif Şafak. Slučajno su sve tri navedene knjige iz turske književnosti, a ima ih mnogo, jer ja zaista volim čitati. Jedno vrijeme mi je ruska književnost bila baš fora, kasnije sam bila dosta posvećena bosanskohercegovačkoj književnosti, a i francuska mi je vrlo zanimljiva.
FILM: „Hitch“ i svi ostali filmovi u kojima glumi Will Smith.
MUZIKA: Zavisi od raspoloženja i aktivnosti koju obavljam, a to znači da se krećem od klasične i jazza (u jutarnjim satima) do elektronske muzike (dok trčim naprimjer). Generalno osim baš okorjelog turbo folka, nema muzike koju ne volim ili ne mogu slušati. Sve mi je ok.
