Dok se Bosna i Hercegovina susreće sa ubrzanim nestankom stanovništva, odlaskom u inozemstvo i niskim natalitetom, država ne želi omogućiti svima koji žele da, barem, pokušaju dobiti dijete. Zbog čega je problem vantjelesna oplodnja? Za interview.ba govori Lana Prlić, potpredsjednica SDP-a.
BEZAKONJEM PROTIV ŽIVOTA „Mi u Bosni i Hercegovini se borimo već godinama da se usvoji zakon o biomedicinski potpomognutoj oplodnji koji prepoznaje bračne i vanbračne parove, ali ne i žene bez partnera koje žele svoje potomstvo. Žene koje nemaju partnera, a žele da se ostvare kao majke, to je sasvim u redu i za nas, međutim, prvenstvo želimo da se usvoji ovaj zakon, a nakon toga amandmanima i izmjenama se to može u njega ugraditi.“
Bosna i Hercegovina je jedina zemlja u regionu koja nema zakon o vantjelesnoj oplodnji. Fond zdravstvenog osiguranja RS od kraja 2012. godine finansira dvije procedure vantjelesne oplodnje. Od septembra 2016. godine, Zavod zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo usvojio je Odluku o refundaciji troškova za dva pokušaja vantjelesne oplodnje (4.000 KM za prvi, 2.000 KM za drugi pokušaj). Kantonalni zavodi zdravstvenog osiguranja saglasno Odluci mogu finansirati do dva pokušaja vještačke oplodnje, i to ukoliko je žena starosti do 37 godina.
INTERVIEW.BA: Mnogi bračni parovi u BiH godinama uzaludno pokušavaju dobiti dijete. Procjenjuje se da između 15 i 17% parova pati od steriliteta. Problem predstavlja nedostatak zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji?
PRLIĆ: Prema podacima do kojih sam došla, svaki šesti par u Bosni i Hercegovini ima problem steriliteta. Biomedicinska oplodnja je jedan od načina liječenja neplodnosti. U BiH, zbog samog sistema i uređenja države, imamo različite zakone o biomedicinski potpomognuoj oplodnji na raznim nivoima. U Republici Srpskoj se financiraju u potpunosti dva postupka, u Brčko Distriktu potrebno je podnijeti zahtjev za refundaciju troškova tretmana, dok na nivou Federacije Bosne i Hercegovine ovaj zakon nije prepoznat.
Naravno, u nekim kantonima postoje odredbe koje dozvoljavaju i sufinanciraju ili u potpunosti financiraju ovaj tretman, ali to nije rješenje. Zakon o liječenju neplodnosti biomedicinski potpomognutom oplodnjom predložen je još 2014. godine u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, i još uvijek nije usvojen, te je naišao na mnoge prepreke. Ovaj zakon je od iznimne važnosti i potrebna je hitno usvajanje istog kako bi se spriječilo manipuliranje odredbama na ovu temu na kantonalnim nivoima, kao i da se omogući svima ostvarivanje zdravstvene zaštite i prava osobama kojima je medicinski potpomognuta oplodnja jedini način stjecanja potomstva.
INTERVIEW.BA: Sve zemlje u okruženju imaju poseban zakon u ovoj oblasti. Zbog čega BiH kaska?
PRLIĆ: Upravo tako, Hrvatska i Srbija imaju već dobro uhodanu praksu ovog zakona i to sami rezultati pokazuju. U Hrvatskoj je zakon i otišao korak dalje i dopustio pravo na biomedicinski potpomognutu oplodnju i punoljetnoj ženskoj osobi koja nije u vanbračnoj ili bračnoj zajednici. Ova mogućnost je podigla najviše prašine u Hrvatskoj i zatim se reflektovala i na sami zakon koji je predložen u Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj je ovaj zakon usvojen još 2012. godine i zabilježeno je da je za godinu dana ostvareno 5 477 pokušaja liječenja neplodnosti biomedicinski potpomognutom oplodnjom.
Srbija je također korak ispred naše države, gdje parovi imaju pravo na tri besplatna tretmana, te mogućnost biranja klinike bilo privatne ili javne gdje žele da ostvare svoje pravo. U Hrvatskoj bračni, vanbračni par i žena imaju pravo na šest besplatnih tretmana, uz uslov da prva dva budu prirodnim putem.
U Bosni i Hercegovini ovaj problem očito nije prepoznat uz sav napor SDP-a da ovaj zakon bude usvojen i što prije implementiran. Moramo shvatiti da ovim zakonom dajemo mogućnost svakome da postane roditelj, a ne samo privilegovanim koji imaju financije za ovaj vid liječenja.
INTERVIEW.BA: S obzirom na to da je za vantjelesnu oplodnju potrebno izdvojiti između četiri i osam hiljada konvertibilnih maraka, da li je medicinski potpomognuta oplodnja privilegija bogatih?
PRLIĆ: Kao što sam već navela, ljudi koji su u mogućnosti da financiraju ovaj tretman za sada samo oni imaju pravo da budu roditelji. Drugi koji nemaju financija da ostvare tretman, odustanu. I to nije uredu. Moje mišljenje i mišljenje mojih drugova i drugarica je da svi moraju ista prava, a na pojedincima je da odluče da li da iskoriste to pravo ili ne.
INTERVIEW.BA: Vjerovatnoća da žena u 40-im godinama rodi je mala, ali uz MPO to je moguće (pa i u 45. godini), znate li koliko je žena zbog neposjedovanja potrebnih finansija, odnosno zakona o vantjelesnoj oplodnji u BiH izgubilo šansu da se ostvari kao majka?
PRLIĆ: I mala šansa je šansa. I mala šansa daje mogućnost uspjeha, pa tako i kod žena preko 42 godine starosti. Vjerovatno jako mnogo žena je izgubilo životnu priliku da se ostvari kao majka zbog toga što ovaj zakon nije prepoznat, i da budemo iskreni i kažemo da se jako malo priča o ovoj tematici.
INTERVIEW.BA: Koga trebamo kriviti za to?
PRLIĆ: Treba da krivimo one koji su glasali protiv ovog zakona i direktno uzeli pravo ljudima da postanu roditelji. Odlučili su u ime građana i oduzeli im to pravo pa se moramo zapitati ko to nas predstavlja. Također, moramo kriviti i one koji imaju lično mišljenje da ovaj tretman nije ispravan i glasaju na osnovu svog ličnog mišljenja, a ne na osnovu zajedničkog dobra koji ovaj zakon donosi. Također, jedan od argumenata koji se koristi da bi se usprotivilo ovoj vrsti zakona o liječenju neplodnosti biomedicinski potpomognutoj oplodnji je da je zamrzavanje embrija ubojstvo, što nije istina. Prava istina je da u stvari zamrzavanje embrija omogućava ženi da izbjegne ponovni hormonalni tretman i bolno vađenje jajnih stanica.
INTERVIEW.BA: Šta je po Vašem mišljenju osnovni problem, odnosno zašto bh. društvo ne stoji iza buduće majke, jer svakoj ženi je potrebno omogućiti to pravo?
PRLIĆ: Upravo je problem u tome što niko ne kaže šta tačno u zakonu koji je predložio SDP BiH ne valja i šta bi to tačno trebalo promijeniti. Kao što sam već rekla, lična mišljenja ne treba da budu vodilja glasanja, već zajedničko dobro, odnosno davanje prava ljudima za koje će oni odlučiti da li da ih iskoriste ili ne. Treba biti jasno da nema ništa „umjetno“ u biomedicinskoj oplodnji, nadalje nije ispravno reći umjetna oplodnja, jer u tom procesu nema ništa neprirodno. Neusvajanje zakona o biomedicinski potpomognutoj oplodnji je ništa drugo već diskriminacija žena i muškaraca koji ne mogu dobiti djecu prirodnim putem.
INTERVIEW.BA: Šta konkretno zakon o MPO predviđa, šta je sa ženama koje nemaju partnere, a htjele bi se ostvariti kao majke?
PRLIĆ: Zakon o MPO koji je predložen, ne prepoznaje taj vid i pravo biomedicinski potpomognute oplodnje. U Hrvatskoj postoji ta praksa u kojima punoljetne žene imaju pravo na heterolognu oplodnju, samostalno bez partnera. Mi u Bosni i Hercegovini se borimo već godinama da se usvoji zakon o biomedicinski potpomognutoj oplodnji koji prepoznaje bračne i vanbračne parove, ali ne i žene bez partnera koje žele svoje potomstvo. Žene koje nemaju partnera, a žele da se ostvare kao majke je sasvim uredu i za nas, međutim, prvenstvo želimo da se usvoji ovaj zakon. Ovaj zakon je ponovno na dnevnom redu 21 .decembra, 2016. u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine.
INTERVIEW.BA: Da li je potrebno da građani i građanke budu glasniji i da traže načine da se ovaj zakon što prije usvoji kako bi osigurali ostvarivanje potomstva?
PRLIĆ: Apsolutno, građani i građanke treba da budu glasniji, kao i mediji putem kojih građani i građanke dobivaju informacije. Biomedicinski potpomognuta oplodnja ne smije biti tabu tema, to je potreba naših građana koji nisu upoznati sa ovim zakonom, osim onih kojima je potreban. Također, neinformiranost, pogrešna terminologija i nezainteresovanost kako pojedinih parlamentaraca tako i građana je dovelo do nerazumijevanja povodom ovog zakona.
Naprimjer, većina ljudi biomedicinski potpomognutu oplodnju nazivaju „umjetnom“ što stvara određeni jaz u društvu, a to nije tačno. Ne postoji ništa umjetno u ovom tretmanu, stanice se spajaju jednako kao i u tijelu žene, razlika je samo što se spajanje događa van tijela i zatim se stanice vraćaju u tijelo žene.
INTERVIEW.BA: U septembru ove godine Zavod zdravstvenog osiguranja KS usvojio je Odluku o refundaciji troškova za dva pokušaja vantjelesne oplodnje (4.000 KM za prvi, 2.000 KM za drugi pokušaj). Međutim, uz pisani zahtjev za refundaciju troškova vantjelesne oplodnje Zavodu treba priložiti, između ostaloga, i vjenčani list, dakle, vanbračnim parovima je uskraćeno pravo na povrat novca, iako su u Federaciji BiH bračna i vanbračna zajednica zakonski izjednačene u pravima?
PRLIĆ: Interesantno je da ste spomenuli Kanton Sarajevo, u kojem ima najviše parova sa sterilitetom i potrebom za liječnje biomedicinski potpomognutom oplodnjom, što je i za očekivati zbog velikog broja stanovnika na prostoru KS. Ovi iznosi koje ste naveli nisu dovoljni za ovaj tretman i u većini slučajeva prvi tretman pa čak i prva tri pokušaja tretmana ne dovedu do trudnoće, što znači da su parovi opet osuđeni na financiranje tretmana iz svog džepa. U Kantonu Sarajevu je biomedicinski potmognuta oplodnja definisana na ovaj način, u Unsko-Sanskom Kantonu, na drugi način, Zeničko-Dobojski Kanton na treći način. Izjednačavanje zakona, odredbi i cijene tretmana se moraju usaglasiti, uključujući i izjednačavanje uvjeta na prostoru ne samo Federacije, već cijele BiH.
INTERVIEW.BA: Šta mislite o tome da se refundacija troškova za MPO poveća na šest pokušaja što je standard u zemljama regiona?
PRLIĆ: Opet u susjednoj nam Hrvatskoj imamo primjer Zakona o biomedicinski potpomognutoj oplodnji gdje se daje mogućnost građanima i građankama Hrvatske na šest pokušaja biomedicinske oplodnje, s tim da je uslov da prva dva pokušaja budu prirodnim putem. Prema istraživanjima žene do 42. godine pa čak i do 45. godine se mogu ostvariti kao majke. Dobna granica se može pomjeriti i treba, jer pet godina je veliki period i ukoliko, naravno, liječničko mišljenje dopušta isto.
