Već godinama traje borba tuzlanskog Centra za ekologiju i energiju da skrene pažnju na ubitačno zagađenje okoliša u ovom gradu. Jedini koji tu borbu ozbiljno shvataju su građani koji u nemalom broju obolijevaju od raka.
TUZLA ZAGAĐENIJA OD PEKINGA “Interesantno je porediti se sa Pekingom, jer Peking poduzima nešto i tamo se osim za proizvodnju i profit, brine i o drugim stvarima. Vidjelo se prošle godine da su u Kini zaustavljali život u gradovima kada bi koncentracija štetnih tvari u zraku dostizala kritične vrijednosti. Dakle, zaustave rad škola, tvornica, svega, i bave se problemom. To se desilo dva puta prošle godine. Kod nas u Tuzli vrijednosti su bile deset puta veće i ništa se nije dešavalo”.
Centar za ekologiju i energiju iz Tuzle jedna je od vodećih bh. nevladinih organizacija koje se bore za čistiji okoliš i smanjenje emisije štetnih tvari. Međutim, s druge strane linije, oni koji imaju vlast, nemaju sluha za ugrožavanje života građana kojima služe. Sva prekomjerna zagađenja, sve studije koje to potvrđuju, kao ni oboljeli od raka, nisu dovoljan motiv opštinama, kantonima, entitetima i državi da nešto poduzmu. A situacija je više nego alarmantna, kaže direktorica ovog centra Džemila Agić.
INTERVIEW.BA: Već godinama se kod nas ponavlja isti scenarij zagađenja zraka u velikim gradovima. I iako je stanje najčešće za vanrednu situaciju, niko suštinski ništa ne poduzima. Zbog čega?
AGIĆ: Nadležne institucije se najprije bore da pokažu da to ne postoji. I kada kontaktiram ljude iz lokalne zajednice, na kantonalnim ili federalnom nivou, oni kažu da mi nismo najzagađeniji, kao da je važno da li smo na prvom ili petnaestom mjestu. Važno je da imamo zagađenje i da moramo poduzimati mjere. Imam osjećaj da više energije troše da dokažu da toga nema nego da prihvate problem i počnu ga rješavati. Zašto to ne urade? Zato što bi se trebao mijenjati cijeli sistem, morale bi se poduzimati mjere i posvetiti rješavanju problema. Mi imamo novca, plaćamo određene naknade i punimo budžete, i ta sredstva bi se trebala usmjeriti u rješavanje ovih problema. Međutim, trebaju se postaviti neke granice. Treba reći građanima da imamo problem koji ih direktno ugrožava. Hajmo zajednički da poduzmemo nešto. Ali niko nema volje ni hrabrosti da to građanima kaže.
INTERVIEW.BA: To bi bilo u idealnoj situaciji. Ali ovdje se takvi problemi uglavnom ignorišu.
AGIĆ: Da, vlasti ne žele o tome da pričaju. Prepoznaju ga samo građani i nevladine organizacije. Pomak koji sam primijetila jeste da se u gradu Tuzli nešto mijenja, da ljudi počinju da prepoznaju problem. Počeli su, u saradnji s nama, da se interesuju šta treba uraditi. U Tuzlanskom kantonu, gdje smo okruženi rudnicima koji proizvode mnogo sumpor-dioksida, imamo jednog čovjeka koji predvodi grad i koji se ohrabrio da kaže da ćemo zabraniti spaljivanje sumpora. To je veliki iskorak i velika nada, jer to neko mora ograničiti. Gradonačelnik je najavio da će se u gradskom budžetu odvojiti sredstva za poticanje građana na korištenje ekološki prihvatljivih energenata kao što su drvo, pelet ili termalna energija iz termoelektrane. Grad će napraviti zone u kojima će uvesti termalnu energiju, a pomoći građanima koji i dalje moraju koristiti ložišta.
INTERVIEW.BA: Koliko treba vremena da se napravi ovaj sistem i osjete efekti?
AGIĆ: Teško je sada reći. To bi trebalo da krene s budžetom za 2017. i to je prva faza. Trebat će vremena za značajne pomake, ali bismo efekte mogli osjetiti već naredne godine ako bi se zabranilo spaljivanje uglja. Ali mora postojati sprega između općinskih, kantonalnih i federalnih inspekcija. Kada se, naprimjer, kontroliše kamion s ugljem za prodaju, mora se pitati koliki je procenat uglja i gdje će se prodati. To bi radile općinske i kantonalne inspekcije. A, tu je i tržišna inspekcija.
Drugo što treba uraditi i što je termoelektrana u Tuzli dužna prema Nacionalnom planu za smanjenje emisija, jeste da se napravi sistem za odsumporavanje. Kada bi se desilo da do kraja 2018. godine smanje emisije za nekih 80%, da radimo s građanima i poboljšamo stanje saobraćaja, to bi bili pomaci koje bismo mogli osjetiti već naredne zime.
INTERVIEW.BA: Ko treba poduzeti prve korake? Vlast je širok pojam.
AGIĆ: Treba postojati široka saradnja između federalnog ministarstva i inspekcije, te kantonalnog ministarstva i inspekcije. Federalno ministarstvo za okoliš i turizam bi trebalo biti lider za sve. Ono bi trebalo da vodi ovu kampanju, ovaj proces, da daje instrukcije kantonima, općinama i gradovima. Mi smo kontaktirali federalno ministarstvo i tražili od ministrice da napravi granične vrijednosti za emisiju. Jučer smo, na primjer, u Lukavcu imali ubitačne vrijednosti polutanata u zraku, ali pošto nemamo granične vrijednosti, nikad niko neće reagovati. Imamo samo godišnje granične vrijednosti. Dakle, kada se federalna ministrica ne usuđuje da nešto poduzme, kako će kantoni?! Odgovornost leži na Federalnom ministarstvu.
INTERVIEW.BA: Kakva je situacija sa zagađenjem zraka u Tuzli ovih dana? Kakve su vrijednosti?
AGIĆ: Posmatrajući monitoring zraka u Tuzli od 15. novembra, došlo je do pogoršanja i po pitanju sumpor-dioksida i po pitanju čestica. Kada se posmatraju čvrste čestice, one su se kretale između 100 i 300 mikrograma po metru kubnom za dnevne vrijednosti. To je veoma opasno. Mi, dakle, nemamo dnevne granične vrijednosti, ali Svjetska zdravstvena organizacija kaže da je sve preko 20 mikrograma opasno. Kada dostigne 50 mikrograma, ugrožene su osjetljive grupe, kada je 100 – nezdrav je zrak za sve, a kada je 250 miligrama, ubitačne su. Što znači da često imamo upravo te ubitačne vrijednosti, ali to niko ne prepoznaje.
INTERVIEW.BA: Šta znače “ubitačne vrijednosti”?
AGIĆ: Da koncentracije zagađujućih materija u zraku mogu izazvati trenutnu smrt.
INTERVIEW.BA: Vi ste radili više studija o zagađenju okoliša i dobili interesantne rezultate. U jednoj ste čak poredili zagađenje Tuzle i Pekinga te došli do saznanja da je Tuzla zagađenija.
AGIĆ: Vlasti u Tuzli i Lukavcu imaju mjerne stanice kojima prate kvalitet zraka i mi radimo poređenje prosječnih dnevnih vrijednosti. Interesantno je porediti ih s Pekingom, jer Peking poduzima nešto i tamo se osim za proizvodnju i profit brine i o drugim stvarima. Vidjelo se prošle godine da su u Kini zaustavljali život u gradovima kada bi koncentracija štetnih tvari u zraku dostizala kritične vrijednosti. Dakle, zaustave rad škola, tvornica, svega, i bave se problemom. To se desilo dva puta prošle godine u Pekingu. Kod nas u Tuzli vrijednosti su bile deset puta veće i ništa se nije dešavalo. Recimo, prosječna vrijednost za Tuzlu za čvrste čestice bila je 220 mikrograma po metru kubnom, dok je u Pekingu bila 160. Ova poređenja radimo da izazovemo reakciju, da neko nešto poduzme, a vlast odgovara tako što se samo brani i kaže da to nije tako.
INTERVIEW.BA: Tuzla ima i problem šljakišta koja su nelegalna i koja pravi Termoelektrana. Ona zagađuju zrak, vodu i zemlju. Šta raditi s njima?
AGIĆ: To nakupljanje šljake, odnosno otpadnih materija iz Termoelektrane Tuzla vrši se prethodnih 40 godina, sve do danas. Zatrpali su ogromne količine i nisu ih napravili neškodljivim za građane. Prepoznajem bahato ponašanje predstavnika Termoelektrane i Elektroprivrede jer bi oni trebali imati osjetljiv pristup prema ekološkim posljedicama koje građani trpe. Tužno je vidjeti vapaj građana koji žive u okolini Termoelektrane i šljakišta, a niko ih ne čuje. Dakle, oni to negiraju i ne žele sagledati stvari, tvrdeći da se javnost nepotrebno uzbuđuje. Za to vrijeme u tim mjesnim zajednicama ljudi umiru od raka.
INTERVIEW.BA: Je li to stvarno uzrokovano šljakištima?
AGIĆ: To se može usko povezati, ali bi oni trebali istražiti. Mi nemamo toliko sredstava da bismo istražili koliki je životni vijek, od čega su ljudi umrli… To bi trebala raditi ministarstva ili oni koji su uzročnici zagađenja, da pokažu kako nisu oni krivi. Oni samo negiraju problem. Ali je evidentno da stanovništvo ima zdravstvenih problema povezanih sa zagađenjem i da niko ne reaguje. Radili smo jednu studiju da pokažemo zagađenje kroz prisustvo teških metala u noktima i kosi, i to se potvrdilo. Ovakve stvari možemo inicirati, skrenuti pažnju, a oni trebaju završiti ostatak posla. Zašto nisu došli do tih građana?!
INTERVIEW.BA: Možete li biti eksplicitni – da li Termoelektrana Tuzla truje ljude u vašem gradu?
AGIĆ: Naravno da truje. Termoelektrana spali skoro četiri miliona tona uglja, ima prevelike emisije sumpor-dioksida, a nema odsumporavanja. Između 40 i 50 hiljada tona sumpor-dioksida završi u okruženju. Ogromne količine prašine završavaju u okruženju. To su uzročnici smrti kod ljudi. Energetska zajednica Evropske unije radila je studiju kojom je pokazala da štete koje Termoelektrana Tuzla pravi okolišu na godišnjem nivou iznose 350 miliona eura. I sve se to brani održavanjem radnih mjesta, a, s druge strane, te iste ljude se ubija.
INTERVIEW.BA: Koliko su mjerenja zagađenja u Tuzli relevantna i kontinuirana?
AGIĆ: Mi vjerujemo da su mjerne stanice koje imamo u Tuzli dobre i da pokazuju dobre rezultate, ali ono što zbunjuje je da često dolazi do njihovog prekida i prestanka rada. I onog momenta kad mi nazovemo ministarstvo, oni se pravdaju da čekaju slovenačke stručnjake koji će ih popraviti pa se to oduži na nekoliko mjeseci. U 2015. smo imali četiri mjeseca potpunog prekida rada mjernih stanica iz nekih razloga. Prije nekoliko dana, zbog prekomjernog zagađenja, prestala je da radi mjerna stanica u centru Tuzle, pored Bosanskog kulturnog centra. U ministarstvu kažu da je to upravo zbog prevelikih koncentracija zagađujućih materija. Dakle, kada nam najviše treba, mjerne stanice ne rade.
INTERVIEW.BA: Koje hitne mjere treba poduzeti kako u Tuzli tako i u drugim gradovima na smanjenju zagađenja?
AGIĆ: Ponajprije riješiti pitanje saobraćaja. Na primjer, javne institucije mogu umjesto davanja novca za prevoz svojim uposlenicima, dati karte za javni prevoz. Zatim, pomoći firmama koje se bave prevozom putnika da prevezu što veći broj građana. Zatim bi trebalo smanjiti emisije s individualnih ložišta i povećati energetsku efikasnost objekata, kolektivnih i kuća. To su neki od prijedloga. Ako mislimo na budućnost nas i naše djece, ulagat ćemo u ovo. Jer istraživanja Svjetske zdravstvene organizacije pokazuju da čvrste čestice koje udahnemo danas mogu čak i za 20 godina uzrokovati rak.
