Legendarni sarajevski fotograf nedavno je otvorio zapaženu izložbu pod nazivom “Žene u Sarajevu pod opsadom”. Sada sprema monografiju posvećenu najgorem periodu u povijesti Sarajeva, a za Interview.ba sjeća se rata, teških prizora, prvih pogibija, dana provedenih u logoru…
OLGA I SUADA: “Analizirajući taj događaj, osuđivao sam sebe što su stalno spominjali Suadu, a ne i Olgu. Kada sam gledao materijale, vidio sam da djevojka koju sam tada snimio nije plava; tek kasnije se saznalo da je to Olga Sučić. Mislim da niko od kolega, nažalost, nema fotografiju pogibije Suade Dilberović na mostu. Imamo samo onu poznatu mrlju krvi koju smo viđali na televiziji”
Hidajet Delić je u periodu opsade Sarajeva (1992. – 1995.) radio kao fotoreporter BH Pressa i saradnik AP-a. Svojom kamerom je dokumentirao svakodnevni život grada. Njegova izložba “Žene u Sarajevu pod opsadom” obuhvata samo prvu godinu rata i početak agresije. Delić za Interview.ba kaže da su Sarajke, i pored svih napora, uvijek pokušavale da budu uredne i hrabre, imale su na licu neku nadu. Mišljenja je da je to održalo ovaj grad. Snimio je prvu žrtvu agresije na Sarajevo – Olgu Sučić. Nesebično je pomagao ranjenim sugrađankama i sugrađanima, odlažući pri tom kameru, pa je nerijetko dobijao ukor urednika. Bio je zarobljen i proveo 45 dana u logorima na Palama i u Foči.
INTERVIEW.BA: Bili ste u Sarajevu tokom opsade te napravili mnogo fotografija. Kakve su žene bile tih ratnih godina?
DELIĆ: Kad gledam s ove distance, mislim da su prije svega bile hrabre pa onda lijepe. Prva godina rata u Sarajevu, posebno za žene, bila je prilično teška. Nije bilo hrane, vode, struje, plina… Ono što sam ja tada viđao, svi su se trudili da budu čisti, svi su prali veš, svi su nosili vodu da bi se mogli okupati, oprati kosu. Mislim da su se Sarajke u tim prvim danima rata, a trajao je, nažalost, dugo, borile ljepotom protiv onoga što nam se događalo.
INTERVIEW.BA: Petog aprila 1992. snimili ste i pogibiju Olge Sučić, jedne od prvih žrtava agresije na glavni grad BiH? Sjećate li se tog događaja?
DELIĆ: Da, sjećam se. Zbog toga što sam, mnogo godina kasnije, analizirajući taj događaj, osuđivao sebe što su stalno spominjali Suadu, a ne i Olgu. Kada sam gledao te materijale, vidio sam da djevojka koju sam snimio nije plava; tek kasnije se saznalo da je to Olga Sučić. Mislim da niko od kolega, nažalost, nema fotografiju pogibije Suade Dilberović na mostu. Imamo samo onu poznatu mrlju krvi koju smo viđali na televiziji. Tada sam prvi put u životu vidio nečije ranjavanje – mislim na Olgu Sučić. Nju su pogodili dum-dum metkom, pucali su iz kalašnjikova. Moram to objasniti: ulazna rana je vrlo mala, ali izlazna deset puta veća. Kada su je podigli – ne volim se sjećati tih trenutaka, ali nagledao sam se svega u ovom ratu – krv se izlila kao da je iz kanistera. Snimao sam dok su je oni momci nosili s mosta ka Titovoj ulici. Na tramvajskim šinama su bila kola hitne pomoći i vidio sam kako ona mijenja boju, kako, ustvari, umire. To je prva osoba koju sam vidio mrtvu u bosanskom ratu.
INTERVIEW: Kroz fotografsku formu prikazali ste ulogu žene tokom opsade. Možda to drugima posluži kao inspiracija da dublje istraže ovu temu?
DELIĆ: Kada sam u aprilu ove godine dobio ponudu od Nihada Kreševljakovića i Modula Memorije da napravim izložbu o ženi, počela je i priča da bi trebalo podići spomenik ženi Sarajeva. Mislimo da su žene odbranile ovaj grad, a ne oni sa oružjem. Rado sam se odazvao pozivu. Moje kolege su napravile mnogo izložbi o djeci, vojnicima, muškarcima… Ideja se pokazala odličnom, a poslije sam dobio nekoliko ponuda da proširimo postavku. Na izložbi koja je bila na Modulu Memorije u Skenderiji prikazano je 100 fotografija.
INTERVIEW.BA: Sjećate li se fotoreportera koji su vrebali na kritičnim tačkama kako bi dobili ekskluzivne fotografije žrtava u trenutku pogibije?
DELIĆ: Sjećam se, naprimjer, fotografije koja je kružila svijetom, one o ženi koja je sređena. Nju proglašavaju hit fotografijom. Čovjek je “ispucao” deset rolni filma – a rolna ima 36 snimaka – da bi snimio jednu fotografiju: nju sređenu kako prolazi pored vojnika. Mi smo te naše kolege zvali “lešinarima”, zato što su davali djeci čokoladu da trče preko snajperskih linija da bi možda bili pogođeni i ranjeni kako bi oni mogli napraviti fotografiju koju bi prodali.
INTERVIEW: Nerijetko ste propustili napraviti fotografiju jer ste pomagali ranjenicima. Također ste ostavljali kameru kada biste primijetili da ljudima koje snimate to smeta?
DELIĆ: Skoro uvijek bih ostavio kameru kada bih vidio da neko negoduje ili ima otpor prema snimanju. Smatrao sam da u trenucima bola, kada vidite da je neko poginuo, a neko plače za njim, nemate pravo da mu kradete te trenutke nesreće. A bilo je tog pomaganja. Često sam dobijao ukor od urednika zbog toga što su neki imali fotografije tih ljudi, a ja sam pokušavao da im pomognem, da ih unesem u auto i odvezem u bolnicu.
INTERVIEW: Doživjeli ste i noćnu moru svakog ratnog izvještača: bili ste, i to tokom obavljanja radnog zadatka, uhapšeni i odvedeni u zatvor, gdje ste maltretirani. Dugo ste odbijali da pričate o tome…
DELIĆ: Mene i kolegu koji je sa mnom radio za Associated Press su na mostu Bratstva i jedinstva kidnapovali srpski specijalci jer su trebali nekoga za razmjenu. Bosanske snage su prije toga uhapsile nekog njihovog pukovnika ili potpukovnika na Stupskoj petlji. Pošto je kolega bio Srbin iz Beograda, njega su pustili nakon dva dana, a ja sam zaglavio 45 dana u logoru. Prvo sam bio na Palama, a kasnije u Foči, u zatvoru u kojem su me optužili da sam namještao sve one masakre po Sarajevu. Bilo je jedno glupo pitanje, kao: “Gdje ste nabavili onoliko crvene farbe?!” Bilo je ludo pomisliti da se može nabaviti farba u Sarajevu. Oni su sve vrijeme pokušavali da me ubijede da to mi sami sebi namještamo, da sebe granatiramo i ubijamo, što je bilo van pameti.
Srećom, za 45 dana sam razmijenjen za neke njihove novinare i vojnike koji su bili zarobljeni na Ozrenu. Optužili su me da sam ubijao Srbe u Sarajevu – ja koji čak nisam ni služio vojsku jer sam imao veliku dioptriju! Optužili su me da sam naređivao da ubiju neke Srbe koji nisu htjeli da pjevaju partizanske pjesme. Gluposti. Najgore je što neki od tih ljudi koji su mene optuživali danas rade u sudstvu Republike Srpske.
INTERVIEW: Koliko je za vas bitna kultura sjećanja?
DELIĆ: Vrlo bitna. Smatram da se tome u Sarajevu, i u cijeloj BiH, posvećuje malo pažnje. Modul Memorije je to pokušao, kao i Muzej djetinjstva, koji je odlična ideja. Stvari koje nisu zabilježene, uslikane i snimljene, brzo se zaborave. Prolazi vrijeme, dolaze nove generacije koje o ratu samo mogu slušati ili gledati na televiziji.
INTERVIEW: Pripremate i monografiju “Vrijeme koga nema”…
DELIĆ: Negdje sam na polovini materijala kojeg trebam pogledati, pripremiti, napraviti male tekstove za svaku fotografiju kako bi se nešto objasnilo i dokumentovalo. Nažalost, nekoliko desetina hiljada negativa ostalo je nepregledano. To je materijal koji iziskuje višegodišnje pregledanje. Već deset godina radim na polovini knjige, a kad ću je završiti, to nisam siguran. Svi koji su vidjeli dio koji je završen oduševljeni su i pitaju me zašto ne bih podijelio materijal u dva dijela. Mislim da dijeljenje nije dobra stvar; treba pogledati od početka do kraja pa donijeti odluku da li vam se sviđa ili ne, da li je dobro ili nije.
INTERVIEW.BA: Kakav biste savjet dali mlađim kolegama? Gdje griješe, šta mogu popraviti…?
DELIĆ: Dobra fotografija se vidi. Dobra fotografija se osjeti. Nije bitno čime je napravite: analognim, digitalnim ili skupocjenim fotoaparatom. Fotoaparat pravi fotografije, ali fotografiju vidite vi, a ne kamera. Fotografiju prvo morate osmisliti pa je tek onda snimiti. Ovo što ja zovem “era škljocanja” ne donosi ništa dobro ni fotografiji ni ljudima koji pokušavaju da se bave njom. Digitala je dala jednu veliku prednost: fotografija, film i obrada, fotopapiri i uređaji bili su skupi. Sada toga nema. Snimite najjeftinijim fotoaparatom i gotovo. Danas za 100 maraka možete snimiti fotografiju koja može dobiti Pulitzerovu nagradu. Za fotografiju treba razmišljanje, treba je osmisliti. Ne možete napraviti 100 fotografija, pa izabrati jednu da je dobra. Ne! Morate napraviti pet fotografija od kojih je jedna dobra.
