Sarajevska novinarka je prije desetak dana dobila veliko međunarodno priznanje “Knight International Award” kao učesnica Projekta za izvještavanje o organiziranom kriminalu i korupciji širom svijeta. Ovo je jedna od najprestižnijih nagrada koju novinar može dobiti.
EFEKTI ISTRAŽIVAČKOG NOVINARSTVA “Najveća promjena napravljena je izvještavanjem u Uzbekistanu, zato što je nakon toga Švicarska zaplijenila 600 miliona dolara, američka vlada potražuje 1,3 milijarde dolara za koje smatra da su stečene krivičnim djelom, sve na osnovu našeg izvještavanja. Jedna od firmi koja je učestvovala u aferi pristala je da plati 700 miliona dolara odštete, a druga više od milijardu’.
Rijetki su novinari u svijetu koji budu odlikovani najvišim nagradama Međunarodnog centra za novinare, a među njima se odnedavno nalazi i Sarajka Miranda Patrucić. Ona je već godinama angažovana na međunarodnim istraživačkim projektima koji se provode putem Projekta za izvještavanje o organiziranom kriminalu i korupciji (OCCRP) te je tako većinu 2016. godine provela na putovanjima širom planete, predvodeći istraživačke timove i organizirajući treninge. Niz je priča o kojima je izvještavala, a među najpoznatijima je ona o Panamskim dokumentima, kroz koje su otkriveni porezni rajevi za poznate ličnosti u svijetu.
INTERVIEW.BA: Nedavno ste osvojili nagradu Međunarodnog centra za novinare “Knight International Award” za predan istraživački rad i ostvarene rezultate. Kolika je važnost te nagrade?
PATRUCIĆ: To je jedna od najprestižnijih nagrada na svijetu i dodjeljuje se novinaru za cjelinu njegovog rada, odnosno za životno postignuće, iako to meni djeluje čudno zbog mojih godina. Žiri je sastavljen od vrhunskih novinara i izbor traje 11 mjeseci. Svega dvije osobe godišnje dobiju ovu nagradu, a prije toga slijedi pet preporuka iz cijelog svijeta.
INTERVIEW.BA: Na osnovu čega ste je vi zaslužili?
PATRUCIĆ: Ja sam dio karijere provela u Crnoj Gori, gdje sam izvještavala o premijeru i njegovim poslovima, sprezi sa organizovanim kriminalom. To je jedan dio. Drugi dio odnosi se na rad u Azerbejdžanu, gdje je moja prijateljica i poznata novinarka Hatidža Ismajlova bila u zatvoru. Uhapšena je i pritvorena zbog izvještavanja. U toj sam zemlji vodila tim novinara koji je razotkrio da je prva porodica Azerbejdžana dobila milijardu dolara mita, razotkrili smo njihovu imovinu u Britaniji i drugim zemljama, a dio priče odnosio se i na Panamske dokumente. Hatidža je nakon godinu i po puštena iz zatvora i kaže da je to rezultat upravo našeg rada. Znači, vlasti je ne bi pustile da nisu vidjele da i drugi žele raditi to isto i da neće prestati dok ne bude slobodna. Jedna od priča je i o mitu u Uzbekistanu, gdje smo otkrili da su tri velike telekom kompanije platile milijardu dolara mita kako bi radile u ovoj zemlji.
INTERVIEW.BA: Bili ste i dio istraživačke mreže novinara koja je razotkrila Panamske dokumente, korupcijsku aferu poznatu ovdašnjoj javnosti. Kakva je bila vaša uloga?
PATRUCIĆ: Tu sam radila na globalnom nivou, više nego na Balkanu. Na ovoj priči sam radila od samog početka. Sve je počelo u maju prošle godine, kada sam u Miamiju saznala da je u pitanju veliki projekat, da bi se ispostavilo da smo znali svega deset posto od onoga što smo na kraju otkrili o offshore kompanijama. Na sastanku u Washingtonu smo vidjeli da ćemo imati premijera Islanda, zatim rusku vezu, potom Azerbejdžan. Tada nas je bilo 30 okupljenih oko projekta, na narednom sastanku u Münchenu 80, na kraju je 400 novinara radilo. Moj dio se odnosio na Azerbejdžan i udio vlasništva predsjednika države u rudnicima zlata.
INTERVIEW.BA: Koji je od ovih primjera imao najviše utjecaja na javnost, donio promjenu?
PATRUCIĆ: Definitivno je najveća promjena napravljena izvještavanjem o Uzbekistanu zato što je nakon toga Švicarska zaplijenila 600 miliona dolara, američka vlada potražuje 1,3 milijarde dolara za koje smatra da su stečene krivičnim djelom, a sve na osnovu našeg izvještavanja. Jedna od firmi koja je učestvovala u aferi je pristala da plati 700 miliona dolara odštete, a druga više od milijardu. Dakle, ovdje su vlade uspjele da povrate novac na osnovu novinarskog istraživanja, čak i u većoj vrijednosti od samog mita.
INTERVIEW.BA: Pretpostavljamo da ima mnogo opasnosti u ovakvom istraživačkom radu?
PATRUCIĆ: Naravno da ima. U svojoj karijeri sam se susretala s prijetnjama smrću, uvijek imate problem da li vas neko prati, uvijek imate pokušaje da vam neko upadne u e-mail, na Facebook, i prikuplja podatke o vama.
INTERVIEW.BA: I je li bilo toga?
PATRUCIĆ: Bilo je pokušaja, ali niko nije uspio jer mi vodimo računa o sigurnosti. Imamo zaštićene kompjutere. Ja imam poseban čip kako bih pristupila e-mailu, tako da se niko ne može logovati na moj kompjuter ako taj čip nije ubačen. Ali se našem novinaru u Rusiji desilo da su mu hakirali e-mail. Radim s mnogo kolega u Centralnoj Aziji, u Azerbejdžanu, gdje zatvaraju novinare, osvećuju se članovima porodice, tako da istinski pazim.
Dosta toga je planiranje, jer ne želim završiti u zatvoru, ne želim biti ubijena, da mi podmetnu nešto ispod auta. Pred svako putovanje se planiraju sigurnosni rizici, ovisno s kim razgovarate. Jednom sam čak imala osobu koja je putovala sa mnom i bila zadužena za moju sigurnost. U neke zemlje više ne mogu da idem. Na primjer, u Rusiju.
INTERVIEW.BA: A razlog je…
PATRUCIĆ: Zato što sam radila s novinarima u Rusiji. Oni ne žele rad s njihovim novinarima. Održala sam jedan trening i njihova tajna služba je došla, ispitivali su me, htjeli su da potpišem dokument u kojem piše da sam strani agent, što nisam htjela. Onda su mi rekli da ako se vratim u Rusiju i ako budem željela raditi ovu vrstu posla, da će me zatvoriti. Također, i u Uzbekistanu mi je rečeno da bi bilo dobro da više ne dolazim. S druge strane je dobra stvar da imam kredibilitet i sve nagrade koje sam dobila pomažu zaštiti, jer će bilo šta da neko pokuša izazvati globalnu reakciju. Također, uvijek radi tim novinara, nikad niko sam, i uvijek ima neko da nastavi priču, a i naš rad je kredibilan jer je sve potkrijepljeno dokumentima i dokazima. I to nikad nisu lične priče ili motivacije.
INTERVIEW.BA: S obzirom na sve otežavajuće okolnosti i opasnosti, koliko je ovaj istraživački rad važan za javnost?
PATRUCIĆ: Važan je i za javnost i za medije. U medijima vidimo da su sadržaji isti, kopirani. Sjećam se situacije u Washingtonu: taksijem me vozio čovjek koji je glasao za Trumpa i koji je objašnjavao šta je sve čuo o Hillary. Pitala sam ga kako to zna. Odgovorio je da je vidio na više mjesta. Dakle, ljudi nešto što vide na više medija doživljavaju kao istinu iako nema nekog konkretnog izvora. Važno je ljudima dati kompletnu informaciju, proučiti temu, dati im korisne stvari.
INTERVIEW.BA: Kakva je situacija u BiH po pitanju istraživačkog novinarstva?
PATRUCIĆ: Ovdje ima mnogo posla za novinare. Mislim da bi svi veći mediji trebali imati istraživački odjel, trebali bi ulagati u edukaciju novinara. I svaka dnevna priča bi mogla biti jača kada bi se uložilo malo više truda. Mediji u svijetu sve više uviđaju da treba jedinstvenog sadržaja.
INTERVIEW.BA: Jeste li imali problema u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu?
PATRUCIĆ: Ja nisam jer ne radim mnogo tu, ali drugi jesu. Prisjetite se nedavne afere, prijetnji jednog doktora novinarki CIN-a. Generalno u BiH situacija nije toliko loša u poređenju s drugim dijelovima svijeta. Često sam u Aziji, i drugdje, i tamo vidim da novinare zatvaraju, podmeću im drogu, zatvaraju članove njihovih porodica, ubijaju ih. U našoj zemlji je dobro, ali ne valja kad se pređe ta linija gdje vlast kaže da novinarstvo nije dobro – samim tim se stvara atmosfera da se može desiti nešto gore. Toga se pribojavam: da će biti napada na novinare, da niko ništa neće reći, da neće biti reakcija.
INTERVIEW.BA: Ali, ni mediji ne koriste slobodu koju imaju?
PATRUCIĆ: Ne, a trebali bi. Znam da je ekonomska situacija loša, novinari su nezaštićeni, ali i zato što misle da nema svrhe to što rade. Moje iskustvo je da, kad se nešto nađe na internetu, pogotovo na engleskom jeziku, to često ima efekta. Evo primjera iz Azerbejdžana. Nakon što smo objavili priču o rudnicima zlata, strani kupci nisu htjeli kupovati to zlato jer pravila nalažu da ne možete kupovati od nekoga ko je politički eksponirana ili kompromitovana osoba. Samim tim taj biznis gubi. Dakle, nije sve samo do sudova, tužilaštva, vlasti.
INTERVIEW.BA: Da li se vi bojite dok radite?
PATRUCIĆ: Desi se. Mene je više strah za ljude s kojima radim, jer sam ja dijelom zaštićena pošto sam strankinja. Nekad se nađete u situaciji da ne znate kako se ovo desilo, pogotovo kad dobijete neke važne informacije; tada preuzimate rizik, ali te strašne situacije se brzo zaborave. Jer, kad biste živjeli i radili u strahu, onda ne biste mogli raditi ovaj posao.
INTERVIEW.BA: Najsvježiji je primjer kolege Slobodana Vaskovića iz Banjaluke, koji je morao napustiti zemlju nakon prijetnji po život. Kako komentarišete ovaj slučaj?
PATRUCIĆ: Mislim da je to bolje, jer je mrtav novinar beskoristan novinar. Važnije je napustiti zemlju ako postoji takva prijetnja. I kod mene, ako bi se nešto slično desilo, moji urednici bi tražili od mene da napustim zemlju. Novinari najčešće ne objavljuju takve stvari jer nekad treba samo da se stiša bura, nešto se dešava i proći će, otići ćete malo iz zemlje i stvari će se smiriti.
INTERVIEW.BA: Za kraj, pitanje o novinarkama: jesu li one podcijenjene u ovoj profesiji?
PATRUCIĆ: Ljudi kada vide da ste žena, na početku vas ne shvataju ozbiljno. Treba vremena, pogotovo nakon što shvate kojim temama se bavite. Različiti su standardi u svijetu, ali su žene manje plaćene u odnosu na muškarce. Rjeđe dobijaju menadžerske pozicije, manji je broj istraživačica, ali opet postoje izuzeci poput Marine Walker, koja je zamjenica urednika Međunarodnog konzorcija istraživačkih novinara, na primjer. Imate ženu koja razvija istraživačko novinarstvo na Bliskom istoku, što je vrlo zahtjevna pozicija. U našoj mreži je 50 posto žena, u Azerbejdžanu je mnogo njih…
